Književnica, urednica, prevoditeljica Maja Klarić ljeto je provela ‘na kotačima’. Osim što su knjige njezina strast, ljubav prema knjizi želi prenijeti i na druge, a posebno su joj u fokusu djeca i mladi.

Iako je već dugo razmišljala o knjižari na kotačima, za vrijeme “lockdowna” shvatila je da je stigao trenutak za realizaciju tog projekta. “Bookmobil” tako već tri mjeseca putuje Hrvatskom, o čemu je, kao i o svojim putovanjima i onome što je inspirira progovorila za portal Generacija.hr.

Krenimo od zanimljivog naziva kojim se često sami predstavljate. Vi ste, kažete putopjesnikinja. Otkuda taj termin?

Putopjesnikinja je termin koji su skovali moji kolege pjesnici prije nekih šest, sedam godina. Ono što ja pišem je uvijek u formi poezije. Objavila sam tri knjige poezije koje pričaju o različitim putovanjima. Prva se odnosi na putovanje po Europi, druga je o Brazilu, a treća o Peruu, Boliviji, Argentini i Čileu. Kod nas baš i nema putopisa u poeziji pa ni tog izraza pa je tako nastao naziv putopjesnikinja. Sve moje knjige, tri zbirke poezije i dva putopisa u prozi, u konačnici se tiču putovanja na koja sam odlazila svih ovih godina, uvijek u vlastitom aranžmanu, nekom nisko budžetnom načinu putovanja. Bilo je tu i dugačkih putovanja pješice ili putovanja na književne rezidencije gdje bih otišla baš s namjerom da pišem, da neku knjigu pripremim i slično.

Mnogi umjetnici stvaraju iz nekog kaosa ili na rubu egzistencije, dok Vi zračite vedrinom i ‘pozitivom’. U epidemiji smo koja na različite negativne načine utječe na ljude i važno je ostati zdrav u glavi. Tu umjetnost igra veliku ulogu. Kako se Vi s ovime nosite?

I prije epidemije teme u mom stvaralaštvu su bile lijepe stvari koje mi se događaju i lijepa mjesta koja posjećujem. Naravno, nisu to uvijek samo pjesme o putovanjima, već i o samom putniku, onome što mu se događa i onome što se zbiva ‘kod kuće’. Kada bi se i događale neke neugodne situacije ili životne traume, uvijek sam nastojala iz svega toga izvući neku pouku budući da ja uvijek pišem nekim jednostavnim jezikom, prihvatljivim i razumljivim za čitatelja. Svjesna sam toga da se mnogi moji čitatelji s tim pjesmama poistovjećuju i onda mi je drago kada shvatim da one progovaraju u ime nekoga drugog, da netko u njima pronalazi neku terapiju ili utjehu. Zato mi je važno da one budu pozitivne.

Nisam nikada bila onaj pjesnik patnik koji se hrani nekim tegobama. Više me inspiriraju lijepe stvari koje se događaju, a u isto vrijeme to je veliki izazov. Ponekad mi se čini da je teže pisati o lijepim stvarima nego o ružnim; od najjednostavnijih motiva, lijepog zalaska sunca, lijepog putovanja, treba naći neki novi način da se to opiše, a da ne bude klišeizirano.

Isto tako za vrijeme epidemije sam shvatila da ljudi vrlo laku skliznu u neku monotoniju, dugi boravak kod kuće i slično i onda sam nastojala dati neki svoj doprinos svemu tome. Kao i mnogi drugi, shvatila sam da je sada dobro vrijeme za neku knjigu, za čitanje, za takvu vrstu intelektualnog hobija. Organizirala sam online radionicu pisanja i program ‘Poezija u podne’ kada sam svaki dan u to vrijeme prve karantene na proljeće čitala poeziju o svojim putovanjima pa su svi oni koji su boravili u svojim kućama mogli barem u mislima otputovati.

Koliko sam shvatila, iz samog ‘lockdowna’ izrodila se i ideja o ‘Bookmobilu’?

U tezu da književnost i cijela kultura i dalje žive u vrijeme ove pandemije se super uklopila ta priča o ‘Bookmobilu’. Ta ideja mi se počela stvarati i prije korone, ali sam shvatila da je sada došao pravi trenutak jer su knjižnice i kulturne institucije bile prisiljene odgoditi kulturne događaje, a i sada je sve to vrlo ograničeno. ‘Bookmobil’ je prilika da se takvi događaji ipak održavaju jer se događaj prvenstveno odvija na otvorenom. Ja sam satima, do predvečer parkirana na nekom mjestu pa ljudi dolaze u navratima i uvijek su na svježem zraku i to je sada neka alternativa tim događajima koji se polako gase. To je neka moja mala misija da knjige i dalje žive u ovo vrijeme i da se kulturni sadržaji odvijaju.

Još od fakulteta mi je uvijek bila želja približiti knjigu čitateljima, približiti poeziju čitateljima i srušiti tu predrasudu da je poezija teška, da je zamorna, da je dosadna, da je namijenjena ograničenom krugu čitatelja. Već sam tada tražila načina kako da to ostvarim pa tako recimo već 10 godina organiziram događanje ‘Šumski pjesnici’ u Istri, koje je isto nastalo na tom tragu da se poezija izvuče iz zatvorenog prostora u otvoreni, iz urbanog u ruralni, da ljudi opušteno tome pristupaju.

Na tom tragu je i ‘Bookmobil’. Sama pojave te knjižare na kotačima je zanimljiva, a samim time i knjiga postaje zanimljiva pa se ‘Bookmobil’ pretvara u razmjenu knjiga, dogodovština i informacija.

Rekli ste mi da Vam je važno knjigu približiti i djeci i mladima.

Vidjela sam da vaš portal dosta piše na temu djece i mladih. Dosta škola mi se javilo za suradnju i to me jako veseli jer taj program, koji se može organizirati kroz ‘Bookmobil’, može biti nadopuna hrvatskom jeziku. Na kraju krajeva jedna moja pjesma se i uči u školi pa se tako povežem i s ‘osmašima’ koji je uče pa je ovo prilika da se organiziraju radionice i zabavno čitanje poezije s djecom.

To mi je sad najveća motivacija da idem dalje jer vidim koliko njima znači da se stvori pozitivan odnos prema knjizi, da oni nju zavole. Donose i knjige na razmjenu, onda te njihove knjige putuju pa me djeca iz susjednog grada pitaju odakle su te knjige došle i sl. Tu se razvija jedna ljubav prema knjizi. Ovaj mjesec sam se posvetila dosta tim projektima sa školama i to mi je sada okosnica s ‘Bookmobilom’.

Sve se više gledaju mobiteli i mislim da je vrijeme da se djeca maknu od ekrana i zagledaju u knjigu. Ja sam svjesna da tehnologija ima puno prednosti, ali ništa ne može zamijeniti taj kontakt s knjigom. Uočila sam da mladi, i kada idu na internet, ne skidaju npr. knjige za Kindle i opet se ne radi o čitanju. Čitaju se statusi, kratke stvari, vidi se da je koncentracija slabija.

‘Bookmobil’ me podsjetio na Bibliobus…

U lipnju se obilježavao Dan Bibliobusa i taj dan sam planirala krenuti s ‘Bookmobilom’, ali moj kombi nije bio spreman jer sam ga ja praktički sama renovirala pa je to trajalo. Često ga ljudi povezuju s Bibliobusom i to mi je drago. ‘Bookmobil’ ima puno očitih sličnosti s Bibliobusom, ali uz samu razmjenu knjiga, on ima taj sadržaj u smislu radionica i književnih čitanja.

Na pragu osobnog angažmana kojeg spominjete, vidjela sam da je putovanje u Brazil završilo i festivalom ‘Četiri elemenata’ na kojem je bila naglašena ta aktivistička nota. Što nam možete reći o tome?

Riječ je o umjetničkoj rezidenciji Sacatar na otoku Itaparica. Prošle godine sam boravila tamo dva mjeseca. Ta rezidencija je otvorena za umjetnike svih disciplina i obično bude po šest umjetnika iz svih krajeva svijeta. Prošlogodišnja rezidencija je po prvi put imala eko predznak i bila usmjerena na ekološku tematiku. Svaki umjetnik koji je sudjelovao trebao se u svom radu osvrnuti na ekologiju, dati neke ideje i baviti se problemima koji su specifični za taj otok, tu saveznu državu u Brazilu, a onda i sam Brazil. Tamo su to problemi oko zbrinjavanja otpada i bacanja otpada u ocean, recikliranja, koje još tamo ne postoji te osvješćivanja mladih o tim problemima.

Ja sam se prijavila sa svojim projektom “Četiri elemenata”. Ideja je bila da se svake godine organizira taj festival i da se vrti oko jednog prirodnog elementa; vatre, vode, zraka i zemlje. Njima se taj projekt svidio i tamo sam dva mjeseca pričala s lokalcima, skupljala ideje i istraživala tko bi sve mogao sudjelovati na tom festivalu. Svjesna sam da, kada se samo priča o ekologiji, onda dođe znatno manji broj ljudi, ali kada je to druženje zabavnog karaktera, kada ima i glazbe i plesa, onda možemo očekivati da će se priključiti i veći broj ljudi.

Festival je u konačnici i imao veliki odaziv.

Da, taj projekt je rastao pa sam tražila pomoć i ostalih rezidenata umjetnika i svi smo mi nešto učinili za taj festival. Umjetnik ilustrator iz SAD-a osmislio je logo festivala i oslikao je kućicu koja čuva izvor vode na otoku, kojeg smo mi odabrali za lokaciju festivala. To mjesto je mali komadić nekadašnje atlantske prašume koja je pokrivala taj dio Brazila i koja se masovno sjekla da bi danas ostalo jako malo te šume. Jedan lokalac na otoku čuva taj preostali dio šume i zato smo odlučili festival održati na tom dijelu otoka i kroz festival ga pokušati zaštititi.

Umjetnica iz Amerike je osmislila performans u kojem je glumila oriše, to su božanstva iz njihovog religioznog kulta ‘candomble’ koji se prakticira u Brazilu. Ja sam to sve organizirala i čitala poeziju, umjetnica iz Nizozemske je napravila film u kojem je koristila odbačeni materijal i pijesak uz pomoć kojeg je napravila scenu koja se koristila u filmu. Svatko od nas je dao svoj doprinos i taj festival je na kraju bio vrlo uspješan. Došlo je puno lokalaca kako bi čitali poeziju, svirali i plesali, tako da su organizatori te rezidenciji odlučili da će ga organizirati svake godine, što je meni osobno bila i namjera.

Svi mi, ruku na srce, malo znamo što se događa u dalekim zemljama. Mi smo svi gledali požare u Amazoni na TV-u, ali to je kap u moru onoga što se konkretno u Brazilu događa i koliko problema oni imaju. To je jako velika zemlja i zagađenje je veliko. Itaparica je mali otok, ali ideja mi je bila djelovati na mikrorazini i očuvati jedan otok pa ići jedan po jedan i pokazati da se može.

Ove godine ste bili u Grčkoj. Korona virus je prekinuo Vaše putovanje, ali mi je bilo zanimljivo kako ste Vi nazvali taj moment kao nekakav ‘kreativni mjehurić’. Epidemija je krenula i zapravo se sve događalo uz nekakve elemente panike, a Vi ste na neki način, barem kratkotrajno, bili zaštićeni od onoga što se događalo u svijetu.

To u Grčkoj je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Radi se o rezidenciji koja se zove ‘Odisejevo utočište’ i nju organizira izdavačka kuća Sandorf u suradnji s partnerima iz Grčke, Engleske, Slovenije i Srbije. Pet zemalja je uključeno u taj projekt, a svaki stipendist – rezident ima mogućnost boravka u dvije zemlje. Ja sam odabrala Grčku i Sloveniju. U Grčkoj sam bila početkom ožujka, u malom mjestu koje se zove Velika. To malo mjesto je kao i naša mala mjesta zimi, prazno. Nije bilo gotovo nikoga, tu i tamo netko od lokalnoga stanovništva. U toj kućici uz more ja sam praktički bila izolirana, a da nitko koronu još nije ni spominjao. Te rezidencije i služe tome da se možeš izolirati i pisati, ali i učiti o lokalnoj kulturi, upoznavati ljude i imati neka pjesnička događanja.

Kako su brojke počele rasti, onda su sva ta pjesnička događanja otkazana. To je bio moj ‘kreativni mjehurić’ i nekako sam osjećala da sve što se događa s koronom je nekako nestvarno jer nisam imala puno doticaja s ljudima i osjećala sam se sigurno, budući da je mjesto bilo tako prazno. Međutim to je vrlo brzo počelo eskalirati i onda sam shvatila da je, ako se ne vratim kući, pitanje kada ću se vratiti. Svoj boravak sam skratila s tri na dva tjedna, a tek što sam se vratila, i Grčka i Hrvatska su zatvorile svoje granice.

Recite nam nešto o audio dokumentarcu kojeg ste unatoč svemu ipak tamo uspjeli snimiti.

Tamo sam snimala jedan radio dokumentarac, koji će se emitirati na Drugom programu Hrvatskoga radija iduće godine (2021.). On je idejno trebao govoriti o toj pjesničkoj rezidenciji i obuhvatiti ta pjesnička događanja, a kako su ona bila otkazana, onda sam tražila jedan novi način kako da to snimim jer sam sada ostala samo ja, a zbivanja nije bilo.

Onda su me krenuli posjećivati pjesnik Thanos Gogos iz Grčke koji vodi tu rezidenciju s grčke strane i pjesnikinja Marija Dejanović koja je naša mlada i vrlo poznata pjesnikinja, koja sada živi u Grčkoj. U tim zajedničkim druženjima na balkonu mi smo jedni drugima čitali poeziju pa se koncept tog dokumentarca skroz promijenio, ali i dalje je on zanimljiv. Opisala bih ga kao svojevrstan prikaz kako poezija može preživjeti u tom malo ‘kreativnom mjehuriću’ dok sve okolo vrije u koroni.

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Tjaša Turk Blažević

Želja za kretanjem (iz zbirke Život u ruksak)

Pođi

Odmah

Nemoj previše

razmišljati

Samo kreni

I pusti

Da se cijeli svijet

Sam od sebe

raspliće

Zamisli

Sva mjesta na koja

ćeš ići

Kako na tebe čekaju

I osjeti

Kako u tebi buja

Želja za polaskom

Sve što je potrebno

jest

Zakoračiti

Maja Klarić