/D. Obratov: Olimpijski san nadjačao je ozljede i operacije

D. Obratov: Olimpijski san nadjačao je ozljede i operacije

Naša najbolja sanjkašica Daria Obratov definitivno je ispisala povijest ovoga sporta u Hrvatskoj. Ova mlada 28-godišnja Splićanka prva je hrvatska sanjkašica koja je ispunila normu i nastupila na Zimskim olimpijskim igrama. Ona je i prva Hrvatica koja je počela sanjkanjem na bob stazama.  Od 2010. godine natječe se na svim svjetskim kupovima, a ona i njezina mlađa sestra jedine su u Hrvatskoj koje se bave ovim sportom na međunarodnoj razini.  Daria je danas jedna od top trideset sanjkašica na svijetu, no njezina je priča i sportski uspjeh – nevjerojatna. Kako nema mogućnost trenirati u Hrvatskoj, Daria godišnje provede 280 dana izvan domovine, a putuje automobilom sama. Iako nema vrhunske sanjke niti vrhunske trenere, pokazala je kako može konkurirati najboljima na svijetu i ostvariti dugoželjeni olimpijski san. Upitali smo ju zašto je odabrala sanjkanje, kako objašnjava svoj uspjeh, koliko joj je značio nastup na Olimpijskim igrama, tko joj je najveća podrška i za koja se natjecanja trenutno priprema…

– Kako  to da si se odlučila baviti ovim sportom?

U mladosti sam se bavila rukometom i kao 14-godišnja djevojčica doživjela sam veliku povredu koljena. Nakon mnogobrojnih operacija i tijekom dugog oporavka u Termama Selce dr. Vlasta Brozičević je primijetila moju strast prema sportu, ali i talent, pa mi je preporučila sanjkanje. Jer, nažalost, moje koljeno nakon osam operacija više nije moglo podnijeti nastavak rukometne karijere. Tako sam otišla u međunarodnu sanjkašku školu i zaljubila se u ovaj sport. Tamo su me primijetili njemački treneri i tako je započela moja sanjkaška priča. Dokazala sam kako su, unatoč ozljedama i operacijama, ljubav prema sportu i olimpijski san bili jači od bilo koje ozljede, operacije, boli i razočaranja koja sam prošla.

– Sanjkanje se počinje trenirati s 5 ili 6 godina, a ti si krenula dosta kasnije. Ipak, jedna si od top trideset sanjkašica na svijetu. Kada si prvi put stala na sanjke i kako objašnjavaš svoj uspjeh?

Prvi put sam se susrela sa sanjkama s 18 godina. Uspjeh definitivno nije došao preko noći.  Karijera mi je obilježena teškim znojem, trudom, odricanjem, odsutnošću iz Hrvatske radi treninga i natjecanja, samoćom, teškim prevrtanjima, hematomima i opeklinama od leda, hodanjem do staze sa sanjkama i opremom koje su težile preko 35 kg, ozljedama…Rekla bih puno upornosti, tvrdoglavosti, ljubavi prema sportu, ali i malo ludosti – definitivno su krivi za moj uspjeh.

– U Hrvatskoj ne postoji staza za bob i sanjkanje. Gdje sve treniraš i koliko često? Koja staza ti je najbliža?

Preko 280 dana godišnje sam izvan Hrvatske, svaki tjedan sam na drugoj bob stazi jer svaka staza je drugačija i važno je što više trenirati i imati iskustva na svakoj od njih. Mjesečno pređem s autom preko 9.500 kilometara, i to sama. U periodu kada sam u Hrvatskoj pripremam se u Zagrebu sa svojim kondicijskim trenerom, tako da  bih rekla da imam dva tjedna aktivnog odmora na kraju sezone i onda počinju pripreme za novu sezonu. Zapravo, treninzi nikada ne prestaju. Najbliža staza je Konigssee u Njemačkoj, koja je iz mog rodnog Splita udaljena preko 1.000 kilometara.

“Odmalena sanjam da postanem Olimpijka”

– Prva si hrvatska sanjkašica koja je ispunila normu i nastupila na Zimskim olimpijskim igrama. Kako si se osjećala kada si saznala da pišeš povijest hrvatskog sporta? Koliko ti je bilo teško ostvariti ovaj uspjeh?

Od svoje šeste godine života sanjam da postanem Olimpijka, složit ćete se to je najveća potvrda izvrsnosti o kojoj svaki sportaš sanja. Izuzetna čast mi je bila nositi hrvatski grb i nastupiti pod hrvatskim stijegom. Odlaskom na Olimpijske igre i tako ispisujući povijest ovog sporta za svoju domovinu nikada veći ponos i sreću neću doživjeti. No kao što sam već rekla – bez upornosti, tvrdoglavosti i velikog odricanja ne bi bilo nikakvog uspjeha.

– Nisi uspjela ispuniti normu za Zimske olimpijske igre 2010. i 2014., iako si se cijelo vrijeme nalazila među 30 najboljih sanjkašica svijeta, bila si prva ispod crte. Kako si to doživjela i jesi li iz te situacije izvukla dodatnu snagu?

Naravno, bilo je teško i razočaravajuće. Pogotovo kada si tako blizu i to ti izmakne ‘za dlaku’. No svaki poraz mi je bio dodatan poticaj da se borim i postanem još bolja sportašica, ali i čovjek. Svaka ozljeda, poraz i borba oblikovali su me kao osobu. Lako je pobjeđivati, no treba se znati dignuti kada si na koljenima, a ja sam zahvaljujući svojoj upornosti i olimpijskom snu to uspjela.

Na Igrama u Pjongčangu na kraju si zauzela 27. mjesto. Kako ti je bilo sudjelovati i jesi li zadovoljna plasmanom?

Bila sam presretna što sam napokon ostvarila svoj san – biti medu 30 najboljih svjetskih sanjkašica nije mali uspjeh s obzirom na uvjete u kojima sam trenirala, bez vrhunske opreme i vrhunskih trenera.  Dovoljno je reći da na olimpijskim igrama nisam imala niti svog trenera niti servisera, što je u sanjkaškom svijetu nepoznanica, ali ja sam uz sve te nedostatke ostvarila san, bila dio elite i na kraju zauzela 27. mjesto. Možda nekima ne zvuči veliko, ali kada bi znali kakvi uvjeti i nedaće stoje iza ovog rezultata , shvatili bi veličinu ovog skromnog,  ali za mene velikog rezultata.

– Kada krećeš na led i počinješ se pripremati za novu sezonu. Pripremaš li se možda i tijekom ljeta ili odmaraš?

Krajem rujna odlazim na ‘prvi led’. Treninzi traju do početka studenog, a onda počinju svjetski kupovi. Sredinom ožujka završava sezona natjecanja i onda imam “dva tjedna aktivnog odmora” i onda krećem na pripreme za sljedeću sezonu. Jedan dio odrađujem u Zagrebu, a drugi izvan domovine i tako sve do prvog odlaska na led.

– Brzine koje se postižu u sanjkanju su ekstremne te se kreću od 130 do 160 kilometara na sat. Koliko je ovaj sport opasan po život? Voliš li inače adrenalinske sportove?

Naravno, sport je opasan i brzine su ogromne, ali to je sve dio sporta. Sično je i skijašima koji u spustu ‘jure’ preko 100 kilometara na sat ili pak boksačima koji primaju snažne udarce. Moraš se naviknuti prihvatiti opasnost kao sastavni dio, ali moram priznati da nikada nisam išla niti na jedan spust, a da nisam bila pripremljena i skoncentrirana. Uvijek imam strahopoštovanje prema stazi , ali nikada strah. Volim brzinu, ali nisam ljubitelj visine, tako da mogu reći da nisam neki preveliki obožavatelj adrenalinskih sportova.

– Što je sve važno da bi se uspjelo u ovome sportu – dobre sanjke, idealna težina…?

Sanjkaš mora imati dobar osjećaj za prostor, koordinaciju, ravnotežu, eksplozivnost. Naravno, uz sve to potrebna je i kvalitetna oprema , vrhunski treneri i serviseri te mnogo ljudi koji rade iz sjene. Težina je važan dio jer sila masi daje ubrzanje, no nije presudna. Naravno, treba imati kvalitetnu težinu, ne mast. Ja sam ujedno najlakša natjecateljica u svjetskom kupu sa samo 62 kilograma.

“Svi voze Ferrarija, a ja jednog dobrog Opela”

– Prošlo Svjetsko prvenstvo završila si kao 28., a za vodećom si zaostala samo dvije desetinke. Jesi li zadovoljna svojim uspjehom?

Jesam, 28 od preko 90 žena na startu je ogroman uspjeh. Kao što sam ranije spomunila nedostatak kvalitetne opreme u ovom sportu ima veliki značaj na rezultat. Svaka država proizvodi za sebe sanjke uz pomoć inženjera fizike. I automobilska industrija je uključena, poput BMW tvornice, koja Nijemcima radi sanjke, Česima Škoda, Rusi i Amerikanci uz pomoć svojih svemirskih agencija unaprjeđuju opremu,  a Hrvatska nažalost ne radi nikakve sanjke niti imam ikakvu pomoć naših inženjera ili fakulteta, kao niti instituta od kojih bi mi pomoć uvelike pomogla.

Moje sanjke su spoj stare i nove opreme. Ja bih rekla – svi voze Ferrarija, a ja jednog dobrog Opela. Zato nažalost, unatoč dobrim vožnjama i fizičkoj spremi, nemam mogućnost postići bolje rezultate i još kada tome dodamo nedostatak trenera sanjkanja i servisera – mislim da su ti mali rezultati zapravo jako dobri.

 – Apsolventica si splitskog Kineziološkog fakulteta. Što planiraš nakon diplome?

 Definitivno ću ostati u sportu.  Željela bih svoje znanje i iskustvo prenijeti na mlade, ali i pomoći ženama u sportu  i onima koje su izvan sporta da nađu vrijeme za sebe i tjelovježbu jer, kako poznata poslovica kaže: “U zdravom tijelu zdrav duh.“

– Za koja se natjecanja trenutno pripremaš i kakav uspjeh priželjkuješ?

U tijeku su pripreme za novu sezonu s naglaskom na ovogodišnje svjetsko prvenstvo na kojem želim poboljšati uspjeh od prošlog prvenstva.  Iako su još daleko, ovo sve su pripreme i probe da budem što bolja na sljedećim olimpijskima igrama.

– Je li sanjkanje skup sport? Tko ti je najveća podrška?

Sanjkanje je skup sport ,najviše zbog toga što nemam uvjete u svojoj domovini. Zahvaljujući  svojoj obitelji i njihovoj financijskoj pomoći ostvarila sam olimpijski san, uz njih moram spomenuti obitelj dr. Brozičević koji su sa mnom i mojom obitelji pomagali i živjeli ovaj san. Moram spomenuti i gospodina Vugu, vlasnika rent-a -car kuće SIXT SLOVENIJA I HRVATSKA koji mi je bez imalo razmišljanja, čuvši moju priču, odlučio dati sponzorski automobil i tako mi olakšao putovanja i put do uspjeha, i to kada je malo ljudi uopće znalo išta o meni.

– Postoje li naznake da će Hrvatska uskoro imati stazu za sanjkanje i da ćeš ovdje moći trenirati?

Nažalost, nema nikakvih naznaka da će Hrvatska ikada imati stazu. Mislim da prvo moramo početi od malih stvari neophodnih za napredak i popularizaciju ovog predivnog sporta. Nažalost, vodeći ljudi ovog sporta  u Hrvatskoj nisu dovoljno zainteresirani da se stvari unaprijede i poboljšaju, pa ovi svi pokušaji  i moja budućnost ostaje i dalje u rukama mene i mog malog tima ljudi koji su sa mnom ostvarili ovaj povijesni uspjeh.

– Riječ je o sportu koji je slabo zastupljen u medijima. Znaš li možda koliko se mladih bavi ovim sportom u Hrvatskoj?

Jako malo. Uz mene, tu je moja mlađa sestra i mi smo jedine koje se bave ovim sportom na međunarodnoj razini. Mislim da bi se ovaj sport mogao popularizirati među djecom, ali za to se ključni ljudi sanjkanja  u Hrvatskoj moraju pokrenuti . Ja sam imala sreću jer mi je obitelj mogla omogućiti i pomoći da postanem top 30 sanjkašica svijeta. Sigurna sam da i drugi imaju talenta, ali nažalost nekima obitelj ne može financijski pomoći.

Upravo zato smatram da treba raditi na popularizaciji ovog sporta. Ja ću sa svojim znanjem, iskustvom i obrazovanjem definitivno biti na raspolaganju mladima koji će, nadam se, doći i doživjeti barem djelić onoga što je meni ovaj predivni sport donio i tako obogatio moj život.

 

Maja Šubarić Mahmuljin