/‘DJECA MEDIJA’ Komunikologinja koja educira djecu o medijima: ‘Tužno je i poražavajuće čuti da se djetetov cijeli svijet nalazi unutar mobitela!’

‘DJECA MEDIJA’ Komunikologinja koja educira djecu o medijima: ‘Tužno je i poražavajuće čuti da se djetetov cijeli svijet nalazi unutar mobitela!’

„Problem nije samo korištenje medija već onaj kritički pogled koji kod djece često izostaje. Mladi nisu dovoljno osviješteni o opasnostima na internetu. Te stvari treba govoriti i djeci i roditeljima”, rekla nam je Katarina Blažina Mukavec, magistra komunikologije. Katarina je aktivna članica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu koje već više od 10 godina promiče medijsku kulturu, i to prije svega u okviru projekta Djeca medija. Taj projekt sastoji se od interaktivnih predavanja, radionica, webinara, radijskih emisija, kao i od rada na mrežnoj stranici i društvenim mrežama, a cilj mu je razvijanje i osnaživanje medijskog odgoja te podizanje razine medijske pismenosti u Hrvatskoj.

Katarina sudjeluje u kreiranju edukativnih sadržaja i održavanju predavanja za učenike osnovnih i srednjih škola, a od 2016. godine je koordinatorica sekcije predavača u projektu Djeca medija. Koautorica je brošura Mediji (i) naši učitelji i Svijet interneta na dlanu: Sigurnost i privatnost na internetu. Upitali smo ju čemu sve podučavaju djecu, jesu li djeca u Hrvatskoj dovoljno medijski pismena, kakva je situacija drugdje u svijetu, koje sve opasnosti danas prijete djeci na internetu i društvenim mrežama i što bi savjetovala roditeljima vezano uz medije i njihovu djecu.

Kada je nastala ideja za projekt Djeca medija i koji mu je cilj?

Djeca medija je projekt koji je pokrenut 2008. godine. Dakle, provodimo ga gotovo 15 godina. Nastao je na inicijativu studenata komunikologije s Fakulteta hrvatskih studija i studenata novinarstva s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, a uz mentorstvo profesora. Cijela ideja je krenula kada su sami studenti uvidjeli da je velika potreba za medijskim odgojem jer se tada još nitko time nije aktivno bavio. Tek nakon nekoliko godina osnovana je udruga Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, čiji je glavni projekt upravo Djeca medija. On je stalno aktivan i unutar njega idemo po školama educirajući djecu, nastavnike i roditelje. No imamo i tridesetak drugih projekata koje provodimo uz potporu ministarstava, jedinica lokalne samouprave te drugih institucija i privatnog sektora.

Čemu sve podučavate djecu i kakva su vam dosadašnja iskustva? Vole li djeca učiti o medijskoj pismenosti?

I djeca i mi najviše uživamo predavanjima i radionicama koje održavamo uživo, a koja su interaktivna. Volimo čuti djecu i njihova mišljenja. Djeca ponekad znaju više od nas o novim trendovima. Primjerice, kada izađe nova video igra ili se pojavi nova društvena mreža. Zato je taj proces edukacije jako dinamičan – i mi učimo uz djecu. To je jedan stalni proces usavršavanja i usklađivanja s potrebama djece. Održavamo i predavanja za roditelje i nastavnike u školama jer nam je želja obuhvatiti sve skupine kako bismo došli do boljih rezultata. Nažalost, kada je krenula pandemija koronavirusa nismo više mogli ići u škole ali smo održavali webinare i snimali video predavanja i tako nastavili s provedbom svih planiranih aktivnosti. Sada sve polako vraća u normalu pa su tako početkom godine ponovno započela predavanju uživo.

Do sada je održano 1350 predavanja/radionica/webinara za više od 36.000 sudionika (djece, roditelja, učitelja, nastavnika, odgojitelja, stručnih suradnika, umirovljenika). S predavanjima smo obišli više od 100 gradova i malih mjesta u Hrvatskoj. Brojni su naši projekti usmjereni upravo na manje naseljena područja jer tamošnja djeca često nemaju mogućnosti sudjelovati u takvim aktivnostima.

Smatrate li da današnja djeca imaju s kime razgovarati o medijima?

Vjerujem da roditelji danas imaju veće mogućnosti educirati se o medijima, a time znanje prenijeti i na svoju djecu, no neki roditelji i dalje misle da njihova djeca više znaju o medijima od njih samih. No problem nije samo korištenje medija već onaj kritički pogled na medije koji kod djece često izostaje.

Potrebno je djeci objasniti da sve što vide u medijima ne mora nužno biti istinito, a posebnu pažnju treba posvetiti i sigurnosti i privatnosti na internetu. To su teme koje su često zastupljene kroz naše aktivnosti, a roditelji ponekad ostanu šokirani našim podacima s predavanja o navikama djece pri, korištenju medija, elektroničkom nasilju i slično.

Roditelje treba osnaživati jer su oni ti koji imaju najveći utjecaj na djecu, posebice predškolske dobi, ali treba i nastavnike educirati kako bi mogli pomoći djeci kada se npr. pojavi slučaj elektroničkog vršnjačkog nasilja u razredu.

Jesu li djeca dovoljno upoznata sa sigurnošću i privatnošću na internetu? Koje im sve opasnosti prijete i kako ih prevenirati?

Smatram da nisu dovoljno upoznati, iako često misle da jesu. Djeca nemaju straha i ne idu za logikom da će im netko napraviti nešto loše. Primjerice, upoznat će nekoga na internetu i otići se naći s tom osobom. Mediji su im od rođenja bliski i ne percipiraju opasnosti. No kada s njima razgovaramo shvate da nije sve tako crno bijelo kako im se čini. Mlađa djeca često igraju online igrice i tako se međusobno povezuju, no i to može biti potencijalno opasno ako odaju osobne podatke.

Sudjelovali ste na prvom Globalnom summitu o medijskoj pismenosti koji je organizirao Google u Londonu. Koje su bile glavne teme i koji su globalni problemi vezani uz medijsku pismenost?

Da, glavne teme su bile dezinformacije i lažne vijesti u medijima. Summit je bio koncipiran tako da su udruge i organizacije iz raznih dijelova svijeta predstavljale svoje projekte koje je podupirao Google. Od Indije, Švedske i drugih zemalja. Bilo je zanimljivo vidjeti koliko su domišljati neki projekti i kako su uspjeli stati na kraj određenim problemima. Primjerice, u Indiji imaju puno problema s telefonskim prevarama, a kućanice su najčešće žrtve. Tako su se dosjetili i snimili niz sapunica koje su žene gledale i na taj način ih educirali o tim problemima.

Donosi li povećano vrijeme koje djeca provode uz medije povećane rizike? Koji su to rizici, posebice na društvenim mrežama?

Vrijeme koje djeca provode uz medije se sigurno povećalo s početkom pandemije. Djeca su često bila  uz računala, dodatno zbog online nastave. Još su se više približila medijima. Naime, čitala sam jedan članak u kojem je nekom dječaku otac htio oduzeti mobitel, na što mu je sin rekao: „Nemoj mi oduzeti cijeli moj svijet!“. To je zaista tužno – da se njegov cijeli svijet nalazi unutar uređaja. To je ujedno i poražavajuće.

Danas su povećani rizici jer djeca više vremena provode uz medije pa će se prije i susresti s brojnim opasnostima. Velik je problem elektroničko nasilje, posebice u osnovnim školama. Djeca su se, posebice u vrijeme pandemije kada su druženja uživo bila smanjena, dopisivala po grupama u aplikacijama poput WhatsAppa i doživjela neugodne situacije. Zahvaljujući Wiener osiguranju, a u suradnji s Hrabrim telefonom pokrenuli smo prvu digitalnu platformu za pomoć žrtvama elektroničkog nasilja pod nazivom UHO – Utočište hrabrih online, gdje stručnjaci DKMK-a sudjeluju u savje­tovanju mladih koji su se susreli s elektroničkim nasiljem pa su tako dobili više od 1.000 upita djece i mladih kojima je nužna pomoć. Danas psihološku pomoć na platformi pruža udruga Pragma.

Poučeni vlastitim iskustvom susreta s djecom u školama, smatrate li da su djeca i mladi u Hrvatskoj dovoljno medijski pismeni? Na čemu bi se još trebalo poraditi i što biste savjetovali roditeljima?

Mi stalno govorimo da je edukacija i komunikacija temelj svega. Komunikacija unutar obitelji treba početi od najranije dobi. Iako brojna svjetska udruženja sugeriraju da djeca ne bi trebala koristiti medije ranije od godinu i pol starosti, često vidim da djeca u kolicima već drže mobitele i tablete. Tu već steknu naviku provođenja vremena uz medije. Treba educirati roditelje koji su često nesvjesni rizika. Čak su ponosni jer im je dijete, primjerice, na internetu naučilo engleski gledajući YouTube, dok još uvijek ne govori materinji jezik.

Roditelji bi trebali pratiti svoju djecu i njihove medijske navike te razgovarati s djecom. Da shvate da im se mogu obratiti u svakom trenutku. Problem je što se starija djeca ne vole povjeravati roditeljima ukoliko dožive nasilje ili neku neugodnost na internetu. Roditelji se moraju educirati što u tim situacijama i kako postupiti  dalje. Ponekad treba i škola reagirati. Ne treba probleme ‘gurati pod tepih’ i reći djetetu da zanemari to što se dogodilo jer je to bilo samo na internetu. Ne smijemo zaboraviti da je virtualni svijet djeci čak stvarniji od realnog. Svi zajedno trebamo biti potpora djeci kako bi odrastali sigurno i kako bi bilo što manje štetnih posljedica korištenja medija, a kako bi maksimalno iskoristili njihove dobre strane medija, kojih je mnogo.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.