/‘GLEDAM, ČITAM, PIŠEM’ Monika Herceg: ‘Klinci postaju svjesni koliko su zapravo kreativni i sposobni’

‘GLEDAM, ČITAM, PIŠEM’ Monika Herceg: ‘Klinci postaju svjesni koliko su zapravo kreativni i sposobni’

“Svi sjajno reagiraju kada već na prvoj vježbi shvate da i oni mogu bez problema napisati sjajnu pjesmu i da su ti procesi daleko od onoga što su oni mislili da to jest”, rekla nam je Monika Herceg o projektu “Gledam, čitam, pišem” koji provodi Hrvatsko društvo pisaca.

Ova pjesnikinja, dramatičarka, scenaristica i urednica dobitnica je velikog broja književnih nagrada, a u sklopu projekta “Gledam, čitam, pišem” vodi radionice pisanja poezije i dramskog pisanja za učenike osnovnih i srednjih škola. Sve je, kaže, krenulo na potresom pogođenom području Banije koje vapi za kulturnim sadržajima.

Herceg je u intervjuu za Generaciju otkrila o kakvom je projektu riječ, što sve djeca uče i kako reagiraju na radionice, jesu li današnja djeca i mladi dovoljno medijski pismeni i što bi poručila svim roditeljima.

Kako je nastala ideja za ovaj projekt i koji mu je cilj?

Ideja za projekt došla je kao reakcija na stanje koje je bilo na Baniji nakon potresa. Sadržaj, pogotovo kulturni, djeci i odraslima tamo nikada nije bio dovoljno dostupan, a nakon potresa događa se to da zapravo i jedina kulturna mjesta bivaju zatvorena radi potresa. Petrinja je tako, primjerice, ostala bez ijednog prostora za održavanje bilo kakvih kulturnih sadržaja. Radionice smo tada izvodili na vanjskim prostorima, u školama koje su ostale funkcionalne i primale su djecu drugih škola (što je situacija još uvijek), u župnom dvoru. Uglavnom, snalazili smo se kako smo znali. 

Činjenica je da je kultura ne samo centralizirana, već kad se radi o radionicama pisanja – i nešto što si mnogi nerijetko ne mogu priuštiti. Polazište ovog projekta je bila uključivost, bilo da se radi o Baniji, ili od ove godine i Zagrebu.

Vodite radionice pisanja poezije i dramskog pisanja. Što sve učite djecu i kakve su njihove dosadašnje reakcije?

Budući da je školski sadržaj mahom orijentiran na ono što djeca moraju pročitati, a i to je nerijetko neprilagođeno vremenu i njihovoj dobi, i tome tko oni jesu danas (a to nisu više ni ista djeca koja smo bili mi prije), radionice su idealan način da ih se zainteresira za nešto što je već samo po sebi tabuizirano. Primjerice, može se čuti: ‘Ajme, ta dosadna poezija’, ili ‘Ajme ta dosadna drama’ i gori komentari.

Činjenica je da svi sjajno reagiraju kada već na prvoj vježbi shvate da i oni mogu bez problema napisati sjajnu pjesmu i da su ti procesi daleko od onoga što su oni mislili da to jest. 

Koje su sve škole uključene u projekt?

Uključili smo škole u Petrinji, osnovne i srednju školu, također i područnu školu Jabukovac, školu Gore (koja je išla u jednu petrinjsku školu radi potresa), a radili smo i s učenicima u Glini, različitih uzrasta, u suradnji s inicijativom “Ljudi za ljude”.

Tako da smo zapravo obuhvatili široko taj prostor i različite skupine djece. Radili smo i s odraslima također i radionice pisanja, a prije toga i književne susrete Pisci na Baniji. 

Koliko su današnja djeca i mladi medijski pismeni? Kako situaciju promijeniti na bolje?

Djeca su ponekad danas pismenija nego mi trenutno, ali ono što je problem jest kritičnost prema sadržaju. Mogućnost kritičnog razmišljanja nikada nije bila jača strana našeg obrazovanja radi metoda koji ne propituje činjenice nego neprestano traži samo usvajanje istih, a to je najviše problematično u trenutku kada su djeca danas izložena puno više svim sadržajima i ne mogu sama propitati ni štetnost ni upitnost istoga. Razvijanje kritičnog aparata ono je na čemu bismo trebali početi sustavnije raditi.

Uključili ste i film kao medij u projekt. Kako to? Što djeca snimaju i koja znanja o filmu usvajaju na radionicama?

Mislim da je film puno bliži mnogima danas nego tekst, ali suštinski, a to je ono što nastojimo pokazati, činjenica je da ni filma nema bez priče. Mislim da je svaka interdisciplinarnost bitna, ako ne i esencijalna za lakše razumijevanje i shvaćanje mnogih procesa, od onoga dramskog do filmskog.

Filmske radionice donose zapravo proces koji ide od toga da skupina koja radi sama stvori određenu priču, scenarij, koji potom prati i pokuša snimiti sudjelujući i sama u svim fazama filma. Mislim da klinci super na to reagiraju jer postanu svjesni koliko mogu napraviti i koliko su zapravo i kreativni i sposobni čak i za tako neki kompleksniji proces. 

Spomenuli ste kako Banija nakon razornog potresa vapi za sadržajima. Kakva je trenutno tamo situacija i kako vas dočekuju tamošnja djeca?

Projekt je prvotno i započeo kao reakcija na stanje tamo, i mislim da je zaista bitno pogotovo sada nakon što je sve prošlo raditi i dalje. Banija je, nakon početne histerije, zaboravljena, domovi se ne obnavljaju, ništa se dolje ne događa i mislim da je naša odgovornost ne dopustiti to, nego usprkos svemu i dalje se vraćati, koliko je moguće, raditi dolje u ovom zatišju kada su svi već zaista prestali misliti i na te ljude koji opet zimu dočekuju u kontejnerima, na tu djecu koja nemaju svoje vlastite škole.

Naša kolektivna odgovornost uvijek bi trebala biti ne zaboraviti i ne pomagati samo kada je to the thing jer su svi dolje i dogodio se taj jedan društveni trenutak potrebe da se pomogne u katastrofiveć onda kada to više nije stvar, kada svi dolje ostanu opet prepušteni sami sebi. Tada je nužno vraćati se i truditi se. Djeca, kao sva djeca, uvijek su otvorena prema novim iskustvima i kreativna prije svega i zato je svaka radionica divna i poticajna, i bitna. 

Koji su vam planovi za dalje vezano uz projekt? 

Nadamo se, doslovno (a to ovisi o financiranju) nastaviti ga raditi dalje, raditi više radionice, a u Zagrebu ga i proširiti na neke druge ciljane skupine. Mislim da je ovaj aspekt dostupnosti sadržaja (a to je pitanje socijalne uključivosti) jako bitan jer takav sadržaj ne bi trebao biti pitanje privilegije niti društvo smije ići u tom smjeru.

Što biste za kraj poručili djeci i mladima?

Mislim da bih prije poručila nešto roditeljima, nama s druge strane, da trebamo djeci dati njihov prostor i slobodu. Čini mi se da danas brinemo na nezdrav način, u djecu i mlade upisujemo ono što sami nismo ili jesmo, umjesto da im dajemo podršku i potporu da oni sami budu ono što žele i osjećaju da trebaju. Mislim da je roditeljima bitno danas reći da moraju biti prisutni, ali ne na način da kontroliraju djecu i provode tu “kvazibrigu”, već da zaista razgovaraju sa svojom djecom, da im se otvaraju i dopuštaju njima da se otvaraju. 

Bojim se da smo u ovom prebrzom vremenu i stalnom bombardiranju i informacijama i poslom postali ne samo nereaktivni, već duboko nepovezani i sa sobom i s onima koji odrastaju kraj nas, bilo da smo roditelji, edukatori, učitelji, profesori. Zato je bitno, prije svega, da mi odrasli shvatimo važnost toga da emotivno budemo dostupni njima, i da budemo svjesni da nam pritom ta naša djeca ništa ne duguju, mi smo ih donijeli ovdje i bez obzira koliko je to stalan posao biti u tim ulogama, on je naš posao, a ne njihova krivnja. Kada bismo zdravo davali našoj djeci prostor i emotivnu i kreativnu slobodu, sigurna sam da bismo vrlo brzo imali zdravo i sretno društvo. 

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva/Tanja Draškić Savić

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.