/Govorili im da su neplodni, a dočekali troje dječaka: Naš je Šimun izmoljeno dijete!

Govorili im da su neplodni, a dočekali troje dječaka: Naš je Šimun izmoljeno dijete!

„Netko će reći da sam puno uložila u to da postanem doktorica dentalne medicine, ali ja sam zbrojila da smo suprug i ja osam godina čekali Šimuna, 10 godina Pavla, a 12 godina Petra i da se to ne može mjeriti s petogodišnjim fakultetom“, rekla nam je Ivana Puljić (37) iz Zagreba. Ova liječnica s majčinskim poslanjem supruga Krunoslava upoznala je na hodočašću u Fatimu, a danas su u braku 14 godina. Osim što ih je spojila, vjera im je pomogla i u kasnijem nastojanju da postanu roditelji.

Nakon vjenčanja nadali su se velikoj obitelji, no umjesto trudnoće, iznenadila ih je dijagnoza teške neplodnosti. Iako su im nalazi i danas isti, ovaj par ima troje potpuno zdrave djece. Ivana već godinu dana ima status roditelja odgojitelja, a s obitelji živi u Novom Zagrebu. U razgovoru nam je otkrila kroz što su sve suprug i ona prošli kako bi postali roditelji, s kojim se izazovima susreće kao majka, tko joj je najveća podrška i što bi poručila supružnicima koji se teško odlučuju na više od dvoje djece.

Kako ste upoznali supruga i jeste li oduvijek željeli imati veliku obitelj?

Supruga sam upoznala u srednjoj školi na putovanju u Fatimu. Tada sam imala 16, a on 21 godinu. Oboje smo godinama bili dio crkvenog zbora. On je svirao gitaru, a ja sam pjevala. Na putovanjima bi se često zapričali i uvijek smo vodili ugodne razgovore. Nekoliko dana prije mog 19. rođendana priznali smo si da između nas postoji nešto više od prijateljstva. Hodali smo četiri godine i kada sam postala apsolvent, vjenčali smo se.

Prije vjenčanja išli smo na zaručnički vikend gdje smo tri dana pričali o svemu pa tako i o broju djece. Složili smo se da želimo veliku obitelj. Sanjali smo o troje do petero djece, a ako bude i još koje, hvala Bogu.

Predstavite nam ukratko članove svoje obitelji.

Moju obitelj činimo suprug Krunoslav i ja s trojicom dječaka – Šimun (6), Pavao (4) i Petar (2). Suprug je docent na fakultetu, a ja sam doktorica dentalne medicine. Dečki su jedno vrijeme pohađali dječji vrtić “Ružičnjak”, no kako sam dobila status majke odgojiteljice već godinu dana ne idu u vrtić. Šimun je mirnije i prilagodljivije dijete, a Pavao vrlo glasan. No Pavao je i najveća maza te je uvijek spreman pomoći i udijeliti lijepu riječ.

Petar, naše treće dijete, svima je uljepšao život i baš je nekako pomirio braću i njihove karaktere. Jako je vedar i veseo, svima se razveseli i svatko se njemu razveseli, samostalniji je i poslušniji od prve dvojice. Njemu će i Šimun i Pavao dati posljednju kap soka ili posljednji bombon, a on će svakoga tko je tužan pomaziti i razveseliti. On je razlog što živimo obiteljski život u punini.

Danas mnogi parovi imaju poteškoća sa začećem. Liječnici su vam govorili da ste neplodan par, ali dobili ste čak troje djece. Kako to?

Nakon vjenčanja nismo se žurili imati dijete, ali nismo ništa posebno poduzimali da ga nemamo. Ja sam htjela završiti fakultet pa onda zatrudnjeti, ali nekako sam se nadala da će me trudnoća iznenaditi. Na kraju me iznenadila dijagnoza teške neplodnosti. Bilo mi je jako teško jer sam imala jedva 25 godina. Ono najsmješnije jest da su naši nalazi zbog kojih smo nosili dijagnozu neplodnosti i danas isti, a mi imamo troje žive, potpuno zdrave djece.

Nakon pet godina braka ušli smo u program NaPro liječenja “Fertility Care Hrvatska” i nakon dvije godine liječenja uspjeli dobiti trudnoću sa Šimunom. Moram još spomenuti i da je naše prvo dijete izmoljeno i molitvom jedne posebne djevojčice. Danas su iza nas tri uspješne trudnoće i još četiri spontana pobačaja za koje vjerujemo da su naša djeca koja nas čuvaju s neba.

Uz vjeru i molitvu, pomogla Vam je i terapija. U čemu je “tajna” Fertility Care-a?

Tajna je u specifičnom praćenju ženinog ciklusa u kojem se uočavaju i najmanje nepravilnosti i koje se terapijom pokušava ispraviti. Osim mene, terapiju je dobio i suprug. Kompletan program zahtjeva da se supružnici okrenu jedan drugome i da zajedno sudjeluju u susretima s podučavateljicom i liječnikom. Osim liječenja, pregleda i raznih terapija, program od parova traži da promjene prehranu, da se više kreću, da provode zajedničko vrijeme u opuštenoj atmosferi i slično. Zapravo to je jedno veliko odricanje da bi par bio u cjelini psiho-fizički zdraviji, a onda i postigao trudnoću.

Mi smo svaki puta prošli to odricanje da bismo imali zdravu trudnoću. Nakon Šimunove trudnoće nisam bila na nekoj jačoj terapiji, ali uvijek sam morala izbaciti štetne namirnice iz prehrane na šest mjeseci. Na neki način nas to odricanje priprema za novo dijete.

“POBJEGLA SAM OD POTPOMOGNUTE OPLODNJE”

Što ste sve morali proći kako biste postali roditelji? Jeste li se u tom procesu odlučili na medicinski potpomognutu oplodnju?

Nakon dvije godine braka krenuli smo na pretrage da vidimo zašto još nema bebe. Ja sam bila uvjerena da će sve biti savršeno pa su me loši nalazi posebno šokirali i nisam vjerovala liječnicima u jednoj bolnici pa sam tražila drugo mišljenje u drugoj bolnici. Nažalost, i drugo je mišljenje bilo isto. Rekli su nam da smo za najteži oblik potpomognute oplodnje u kojem nam izgledi nisu veliki. Nisam znala zašto,  ali odmah mi je bilo nezamislivo da je to jedini način da dođemo do djeteta.

Na razgovoru s liječnikom iznijela sam svoje medicinske, moralne i etičke argumente zbog kojih se ne usudim ići na postupak potpomognute oplodnje. Teško mi je to i opisati, ali doslovno je moje cijelo tijelo govorilo “bježi od tamo, nije to za tebe”. Prvo sam pobjegla u WC zbog iznenadnih probavnih smetnji i pojačanog rada suznih žlijezdi, a onda sam pobjegla mužu u zagrljaj.

Ubrzo nakon dijagnoze, saznali smo za Fertility Care. Za pravi ulaz u program čekali smo još godinu i pol dana. Kada smo ušli u program nakon tri mjeseca ustanovili smo prve nepravilnosti u mojem ciklusu i ubrzo smo postigli našu prvu trudnoću koja je, nažalost, bila neuspješna.

Kako ste se tada osjećali i jeste li pomišljali da odustanete od svojih nastojanja da imate veliku obitelj?

Suprug i ja smo tada bili pet godina u braku. Dobili smo terapiju i krenuli u novu borbu sljedećih godinu i devet mjeseci. Svaki mjesec pila sam propisane lijekove i u određene dane vadila hormone. Cijelo vrijeme pazila sam na prehranu i stil života. Mjeseci su prolazili, nalazi su bili sve bolji, ali trudnoće nije bilo. Terapija traje otprilike dvije godine i mi smo se polako približavali njenom kraju.

Odlučili smo izgurati terapiju do kraja. Ostao nam je još samo jedan mjesec. Nismo se više nadali, ali htjeli smo dati sve od sebe pa da mirno možemo zatvoriti tu knjigu. I upravo u tom zadnjem mjesecu terapije, naša sedma godišnjica braka urodila je plodom – Šimun nam se rodio 2012. godine, a nakon njega stigao je Pavao te najmlađi Petar.

S kakvim se sve izazovima susrećete kao majka troje djece?

Ne mogu reći da se susrećem s nekim izazovima. Najveći izazov je bio reći “ne” već uhodanim stazama za roditelje današnjice. Najteže mi je bilo ispisati djecu iz vrtića, iako nisu u njemu bila gotovo pola godine. Zbog specifičnog radnog vremena i smjenskog rada ja sam svoju dugo željenu djecu viđala svaki drugi dan popodne i vikendom. Meni je to bilo premalo. Ostala šokirana kada mi je najstarije dijete na početku posljednjeg porodiljnog reklo: “Mama, ti si nama tako falila dok si radila”.

Vjerujem da ima puno izazova, no isto tako mislim da su oni i predvidivi. Suprug i ja se stalno educiramo za roditeljstvo. Počelo je još s trudničkim tečajem u bolnici gdje sam prvi puta rađala. Zatim smo išli na tečaj prenatalne komunikacije i postnatalne masaže te na niz drugih edukacija.

MENADŽERICA U OBITELJSKOJ TVRTKI

Kako ste usklađivali posao i obiteljski život? Koliko Vam se život i situacija u obitelji promijenila od kada ste uzeli status majke odgajateljice?

Moj suprug me obično predstavlja kao menadžericu u jednoj maloj obiteljskoj tvrtki s pet zaposlenih. Trenutno imamo otvoren natječaj za barem još jednog zaposlenika, da ne kažem zaposlenicu, jer dečki jako žele sestru. U siječnju prošle godine zatražila sam status roditelja odgojitelja. Dečki su bili već osam mjeseci kod kuće i bez vrtića kada sam “ozakonila” svoje zaposlenje i od tada moj suprug tvrdi da su on, djeca i naš dom u najboljim rukama.

Netko će reći da sam puno uložila u to da postanem doktorica dentalne medicine, ali ja sam zbrojila da smo osam godina čekali Šimuna, 10 godina Pavla, a 12 godina Petra i da se to ne može mjeriti s petogodišnjim fakultetom. Isto tako, uz posao i djecu, muž je pao na neko treće mjesto, a i tu sam uložila četiri godine hodanja i sada već 14 godina braka. S druge strane, kao doktorica dentalne medicine na Zagrebačkom tržištu prepunom stomatologa teško mogu dobiti radno mjesto kakvo želim. Konkurencija je velika, a u svojoj obitelji ja sam bez konkurencije i nezamjenjiva djeci. Isto tako želim biti nezamjenjiva i mužu dok smo živi.

Jeste li zadovoljni svojim statusom i boravkom kod kuće? Kako na to gledaju Vaša djeca i koje im vrijednosti želite usaditi?

Zasad je moj posao moja obitelj, odgoj naše djece. Oni ne slažu krevetiće u vrtiću već doma, ne pospremaju tanjur u vrtiću već ga doma pospremaju u suđericu. Ne čiste vrtićku sobu već svoju, a ako očiste i moju – nagradim ih. Učim ih da budu pristojni, velikodušni, strpljivi i svim drugim vrlinama koje im želim usaditi svakome na njegov osobiti način jer svaki je drugačiji. Vodimo ih na aktivnosti koje smo zajednički odabrali i koje nadopunjavaju ono što doma ne radimo na taj način. Želja nam je da im damo korijenje i da ih slobodno pustimo u let kada za to dođe vrijeme.

Struku ne mislim skroz napustiti. Želja mi je volontirati kao aktivni član Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Još mi je veća želja educirati se za podučavatelja Fertility Care-a koji je nama pomogao da dobijemo veliku obitelj. Ali, sve u svoje vrijeme i treba strpljivo čekati da dođe pravi čas kada su djeca dovoljno zdrava preko zime .

Što biste poručili mladim supružnicima koji se teško odlučuju na više od dvoje djece?

Uvijek se trudim ohrabriti bračne parove da imaju još jedno dijete, tako da nekada i pretjeram. No to je odluka supružnika i nikog drugog. Razumijem da parovi u nekom trenutku nisu spremni primiti još jedan život. Bilo bi dobro uzeti si razdoblje u kojem ne želimo primiti novi život, a onda nakon tri ili šest mjeseci ponovo ispitati tu odluku.

Naše obitelji zaista trebaju biti poput malih poduzeća koja stalno rade na sebi i na svojim članovima. Ljetos je moja obitelj provela dva tjedna s majkom osamnaestero djece i s njezinom djecom. Ta je žena napisala knjigu  “Kako biti sretan sa 1,2,3…djece”. To je bilo naše prvo veliko obiteljsko putovanje u Španjolsku i to je bio pravi teambuilding i poticaj za sve nas. Mislim da možemo sve što zaista želimo i odlučimo.

*Članak je izvorno objavljen u Veritasu

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva