/Inicijatorica skupa ‘Za sigurnu školu’: Opomena profesoru Dragičeviću je izraz krajnjeg licemjerja!

Inicijatorica skupa ‘Za sigurnu školu’: Opomena profesoru Dragičeviću je izraz krajnjeg licemjerja!

Slučaj profesora Dragičevića iz Čakovca koji se fizički obračunao s učenicima burno je odjeknuo u javnosti te podigao učitelje i nastavnike na noge. Društvene mreže Nastavnici.org i Školska zbornica te Sindikat Preporod, želeći upozoriti na zabrinjavajuće stanje sigurnosti u našim školama, organiziraju u subotu, 15. prosinca javni skup pod nazivom ‘Za sigurnu školu’. Ideja je krenula od nekoliko entuzijasta među kojima je i Davorka Radovanović, jedna od urednica portala Nastavnici.org i moderator istoimene Facebook grupe. Budući da već gotovo 11 godina radi kao nastavnik engleskog jezika u Željezničkoj tehničkoj školi Moravice, dobro je upoznata je s problemima u našem školstvu. Upitali smo je o nastanku ideje za skup, akciji #ijasamfranjo, slučaju profesora Dragičevića, osobnim iskustvima s nasiljem u školi te što očekuje od ministrice Blaženke Divjak.

Kako i kada je nastala ideja za skup ‘Za sigurnu školu’? Tko vam je sve dao podršku?

Nakon što je naša akcija #ijasamfranjo dobila ogroman odjek i podršku u javnosti – post sa slikama podijeljen je više od 11.000 puta, odlučili smo da nećemo stati na tome i da je upravo to ključan trenutak u kojem treba djelovati. Ideja je nastala u glavama nas nekolicine entuzijasta koji i dalje vjeruju da se nešto može i mora promijeniti te da vrijeme za to nije ‘pet do dvanaest’ nego je već davno prošlo dvanaest.

U subotu smo napravili događaj na Facebooku i vidjeli da su ljudi zainteresirani te nam se obratio Sindikat Preporod i ponudio nam pomoć. Uz njih, pridružila nam se i druga velika nastavnička grupa, Školska zbornica.

Kako je došlo do akcije #ijasamfranjo i što se može iščitati iz brojnih anonimnih svjedočanstava nastavnika?

Otkako je profesor Franjo Dragičević postao glavna tema svih vijesti, naravno da smo među sobom puno razgovarali o tome. Ispalo je da dosta nas ima iskustva s takvim ponašanjem učenika na satu, ali se gotovo svi ustručavamo to podijeliti, iz straha da će se za takvo ponašanje optužiti nas, naš manjak sposobnosti i autoriteta. Dajana Vidaković, administratorica Facebook grupe Nastavnici.org, u jednom je trenutku nagovorila prijateljicu da napiše svoje iskustvo na papirić i potpiše ga s #ijasamfranjo te sliku tog svjedočanstva objavila anonimno.

Ideja je bila da pokažemo da se te stvari događaju svuda oko nas, i da učitelji i nastavnici koji su izloženi takvom nasilju na radnom mjestu vide da nisu sami. Uslijedilo je još osamdesetak sličnih svjedočanstava u sljedeća dva dana. Njihov sadržaj varira – od šokantnog do naprosto užasnog. Zapravo je strašno što su sve učenici u stanju napraviti svojim učiteljima i nastavnicima – i proći nekažnjeno!

Kako komentirate slučaj profesora Dragičevića iz Čakovca?

Nikako ne opravdavam nasilje, ni u kojem obliku i smjeru. Zato se naš skup i zove “ZA sigurne škole”: škole bez nasilja, verbalnog, fizičkog ili psihičkog. Škole u kojima će se i učenici i djelatnici osjećati sigurno i ugodno. No parafrazirala bih ovdje profesora Dragičevića koji je rekao da se od nastavnika očekuje da istovremeno bude čvrst kao armirani beton i nježan kao orhideja. Možete li vi zamisliti tu kontradikciju? Svatko mora naučiti preuzeti odgovornost za svoje ponašanje.

Mi smo došli do tako apsurdne situacije u školstvu da oni učenici koji su najviše problematični snose najmanju odgovornost. Zapravo, ne snose nikakvu. Nitko ne pita: A što je s onom tihom većinom djece koja ne prave probleme i koja žele učiti? Gdje je njihovo pravo na obrazovanje?

Kako gledate na opomenu koja mu je izrečena?

To je izraz krajnjeg licemjerja jer čovjek je, ustvari, više napravio za ta dva učenika nego cijeli sustav. Napokon im je rekao “dosta” i pokazao gdje su granice preko kojih ponašanje prestaje biti prihvatljivo i postaje incidentno i nakon koje točke situacija izmiče kontroli. Da se sluša sustav, ispalo bi da nema neprihvatljivog ponašanja, nego sve treba razumjeti i opravdati.

Koja je glavna poruka koju želite skupom ‘Za sigurnu školu’ poslati u javnost?

Naša glavna poruka temelji se na tri postulata. Prvo, želimo sigurno okruženje u našim školama za učenike, učitelje i nastavnike, ostale djelatnike škola i roditelje. Drugo, smatramo da nema Škole za život bez sigurnog života u školi. I posljednje, vaš je novac bačen novac ako nastavnici nemaju sigurne uvjete rada, s obzirom na to da se školstvo financira iz proračuna, resursi su potraćeni ukoliko svi dionici ne mogu bez straha sudjelovati u odgojno-obrazovnom procesu.

Kakav odaziv na skup očekujete?

Ako pitate pesimista u meni, reći ću kako očekujem da će građani biti poslovično tromi i da će se još jednom pokazati kako su oni spremni samo za kauč-revoluciju na društvenim mrežama. No duboko vjerujem da je upravo sada taj ključan trenutak koji će potaknuti građane da nas podrže u velikom broju. Dogovara se prijevoz iz Rijeke, Splita, Daruvara… Ujedinilo nas je ovo, što je već samo po sebi veliki uspjeh.

 Jeste li se osobno susretali s nasiljem u školi i nepoštivanjem od strane učenika? Možete li navesti neke primjere?

Što se tiče učenika, nisam dosada imala većih problema, iako radim u pretežno muškoj, strukovnoj školi. No doživjela sam prijetnje od strane roditelja ukoliko dijete bude ocijenjeno ocjenom nedovoljan. Prijetilo mi se otkazom, uništavanjem poslovnog i privatnog integriteta.

Kakve sustavne promjene su potrebne da bi škole bile sigurne za učenike i učitelje?

Sve sustavne promjene koje su potrebne mogu se svesti pod jedan zajednički nazivnik – preuzimanje odgovornosti. Dakle, svatko mora preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, a ne tražiti krivca u nekom drugom. Djeca od najranije dobi moraju biti svjesna da postoji odgovornost i da postoje posljedice.

Kakvu reakciju Ministarstva znanosti i obrazovanja očekujete? Što bi trebala napraviti ministrica Divjak?

Od ministrice, koja se nedvojbeno svim srcem posvetila Školi za život, očekujem da brine o svom resoru. A resor su ljudi – učenici, učitelji, nastavnici i roditelji. Resor nisu tableti, udžbenici i kilogrami školskih torbi. Reforma nema smisla ako su temelji truli. Kada se u nastavničkim krugovima čuje riječ inspekcija, većina samo odmahne rukom, jer je opće poznato da inspekcija apsolutno uvijek staje na stranu učenika, a protiv nastavnika. Ja ih čak i razumijem u jednu ruku, oni moraju pratiti nekakve pravilnike koji su nebulozni i nehumani. Čak i kada su ispoštovane sve regule, inspekcijski nadzor će uvijek naći ono “nešto” da može ići na ruku učeniku.

Bezbroj je takvih primjera u praksi: poništen pisani ispit na kojem nije bio naznačen datum, poništen usmeni ispit jer nije bilo zadano točno vrijeme kada će učenik odgovarati nego samo vrijeme početka i brojni slični primjeri. Tko god je pisao sve te zakone i pravilnike, nije učionice vidio otkad je sam bio učenik. No i zakoni se mogu mijenjati.

Što sve Mreža Nastavnici organizirano i portal Nastavnici.org rade po pitanju zalaganja za bolje školstvo, kao i zaštite nastavnika i učenika. Imate li još kakve akcije i što dalje planirate?

U sklopu Mreže NO imamo portal, forum i istoimenu Facebook grupu. Od samih početaka pokušavamo nešto promijeniti u školstvu. Izdvojila bih akciju “Pravilnik protiv ocjenjivanja” iz 2009. godine, prijedlog “Suspenzija učenika – nova pedagoška mjera?” iz 2012., ideju o ukidanju zaključivanja ocjena na polugodištu, analizu nepravedne izjednačenosti profesora određenog predmeta s učiteljima razredne nastave s pojačanim predmetom, i tako dalje.

Dakle, često smo bili proroci, a neki su naši prijedlozi ipak s vremenom došli na red. Mi smo svi praktičari, ljudi koji su svakodnevno u razredima među djecom i vidimo što funkcionira, a što ne. Tako da smo stalno u nekakvoj akciji. U vezi planova za dalje, mi ovaj skup ‘Za sigurne škole’ vidimo kao početak.

Maja Šubarić Mahmuljin