/Lucija Murgić: Djeca žive vjeru kod kuće, ali i u školi!

Lucija Murgić: Djeca žive vjeru kod kuće, ali i u školi!

Lucija Murgić željela je biti liječnik obiteljske medicine i imati vlastitu obitelj. Ostvarivši ove dvije velike čežnje, pokazala je da istinski živi i širi svoju kršćansku vjeru, kako u obitelji, tako i u svojoj profesiji. Ova mlada liječnica, supruga i majka četvero djece predsjednica je i jedna je od osnivačica Roditeljskog instituta za odgoj i obrazovanje (RINO) ), neprofitne organizacije koja je osnovala vrtić ‘Ružičnjak’, zatim OŠ ‘Ružičnjak’ i OŠ ‘Lotrščak’. Riječ je o prvim katoličkim školama u Hrvatskoj u kojima se odvojeno školuju djevojčice i dječaci. Uz angažman u školama, Lucija već niz godina djeluje u udruzi Obiteljsko obogaćivanje i aktivna je članica Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva (HKLD) gdje je upoznala supruga Juru. Lucija s obitelji živi u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci i privodi kraju specijalizaciju iz obiteljske medicine. Upitali smo je o nastanku škola, zašto joj je važno da djeca idu u katoličku školu, kako usklađuje obiteljske i poslovne obveze i koje projekte još ima u planu…

– Kako je došlo do osnivanja Roditeljskog instituta za odgoj i obrazovanje (RINO) te pokretanja osnovnih škola Ružićnjak i Lotrščak?

Sudjelujući na tečajevima udruge Obiteljsko obogaćivanje – prvo kao polaznik, a kasnije kao moderator, nas nekoliko roditelja čuli smo o takvoj vrsti škola po svijetu i o sličnim projektima u kojima se njeguje jedinstven koncept obrazovanja. Upoznali smo se i s obiteljima čija djeca pohađaju te škole ili su ih oni sami pohađali. Model edukacije koji smo upoznali provodi se više od 60 godina te danas ima na stotine takvih škola diljem svijeta. Imali smo priliku posjetiti neke od njih u Poljskoj, Španjolskoj i Kanadi te smo poželjeli pokrenuti nešto slično u Hrvatskoj. S tim razlogom osnovali smo, zajedno s obitelji Baždar, Roditeljski institut za odgoj i obrazovanje (RINO) te su nam se ubrzo priključile i druge obitelji.

 – Prvo ste krenuli s vrtićem. Koliko dugo postoji vrtić, a koliko škole?

Da, u rujnu 2014. godine otvoren je Dječji vrtić Ružičnjak u Podsusedu – u prostoru okruženom prekrasnim voćnjakom i zelenilom. Zahvaljujući podršci kardinala Josipa Bozanića, koji je od početka podržao naš projekt, ove škole djeluju kao katoličke škole te je 2015. godine otvorena osnovna škola za djevojčice Ružičnjak, na istoj lokaciji u Podsusedu. Godinu dana kasnije počela je s radom i osnovna škola za dječake Lotrščak, u Folnegovićevoj ulici. Te škole trenutno pohađaju učenici od 1. do 5., odnosno 6. razreda, ukupno preko 100-ak djece. I rastu za jedan razred svake godine.

– Koja je glavna posebnost ovih škola? Po čemu se razlikuju od ostalih osnovnih škola u Hrvatskoj?

Ove škole su posebne u više aspekata. Volimo reći da su u njima prvi i najvažniji roditelji. Zapravo, time želimo naglasiti da je odgoj i obrazovanje vlastite djece prvotna uloga i odgovornost roditelja, a obrazovne ustanove im tu trebaju biti na usluzi i pomoći. Iz tog se razloga u RINO školama često održavaju predavanja raznih aktualnih tematika za roditelje, ohrabruje ih se na priključivanje tečajevima Obiteljskog obogaćivanja te se njeguje posebno razrađen sustav mentorstva gdje svako dijete ima svog mentora koji je za to posebno educiran.

Pored toga,  vodimo posebnu brigu da djeca dobivaju cjelovito obrazovanje, što znači da se osim Nastavnog plana i programa još posebno radi na njihovom odgoju da postanu formirane osobe u smislu odgoja volje, karaktera te vrijednosti i dobrih navika.

–  Predstavite nam ukratko članove vaše obitelji.

Na prvom mjestu, iako to nije uvijek lako u praksi ostvariti, mi je suprug Jure. U rujnu, na Malu Gospu, proslavit ćemo 12 godina braka. Upoznali smo se u Katoličkom liječničkom društvu kada je on bio na početku specijalizacije, a ja na zadnjoj godini fakulteta. Odmah smo prepoznali da dijelimo iste životne vrijednosti, prioritete i ambicije te se nakon manje od godine dana zaručili, potom vjenčali. Prvo smo dobili Dominika (10) koji će sada krenuti u 5. razred, zatim Mariju (8) koja u rujnu kreće u 2. razred te Marka (5) i Jakova (2,5) koji idu u vrtić.

Svatko od njih je toliko različiti i poseban na svoj način te ih je prekrasno promatrati kako rastu. Nikada nam nije dosadno, pa stoga niti nemamo kod kuće televizor. Iako se znaju međusobno posvađati, brzo se pomire, uvijek sve međusobno dijele i općenito su jako povezani.

 – Vaš sin Dominik pohađa OŠ Lotrščak, a kćer Marija OŠ Ružičnjak. Kako reagiraju na katoličku školu i jesu li zadovoljni?

Oboje poznaju sve međusobne prijatelje iz razreda i općenito sve što se događa u tim školama. Dominik je, silom prilika, promijenio nekoliko škola. Prva dva razreda je završio u Kanadi jer smo dvije godine tamo živjeli dok je suprug bio na edukaciji. Zatim smo ga upisali u našu kvartovsku školu na Trešnjevci, a kada se otvorio OŠ Lotrščak prebacili smo ga u 3. razred. Iako se prvo tome protivio, brzo ju je prihvatio.

Odgovara mu način rada, društvo i učitelj za kojeg se odmah vidi da voli svoj posao i da se cijeli daje svojim učenicima. I Marija se prekrasno snašla kao prvašica u Ružičnjaku. Nije bilo nikakvih problema u tranziciji između vrtića i škole. Dobila je mladu učiteljicu, ali toplu i veselu osobu koja ima divan omjer autoriteta, finoće i strpljivosti.

– Zašto smatrate da je važno da idu u katoličku školu?

To što su škole katoličke po svjetonazoru i što se u njima njeguje rast u vrlinama nam puno pomaže u odgoju. One vrijednosti koje smatramo bitnim i do kojih držimo kod kuće oni isto čuju i vide (što je još važnije) u školi od svojih nastavnika, prijatelja i njihovih roditelja. Na taj način nema onog sraza mentaliteta između kuće i škole. Vjera je stvarnost koju živimo zajedno kod kuće, i mi na poslu i oni u školi. Od velike su pomoći i školski duhovnici s kojima i djeca i mi možemo razgovarati, pitati ih, ispovjediti se i koji nas u svakom pogledu uvijek ohrabre.

 

– Idu li Vaša najmlađa djeca u katolički vrtić? Kako im se sviđa?

Iako se vrtić Ružičnjak Klinci Rinci ne vodi kao službeni katolički vrtić, u njemu se provodi  verificirani vjerski program. Djeci je normalno da se ujutro zajedno s odgajateljica pomole. Isto tako i prije obroka. Od najranijih dana usvajaju vjeru i primjerene vjerske izričaje u vrtiću, kao i kod kuće te ih je prekrasno promatrati koliko puno toga (na svoj jednostavan dječji način) mogu razumjeti kada im se na prikladan način, riječju i primjerom, prenosi.

– Kako uspijevate uskladiti obitelj i posao? Imate li se vremena baviti liječničkom strukom?

Od početka studija sam imala želju biti liječnik obiteljske medicine i imati vlastitu obitelj. To su moje velike čežnje i ljubavi te ih nastojim uskladiti što bolje mogu. Ipak, nije uvijek lako i treba puno rada, strpljenja i prilagodljivosti. Ne stižem uvijek sve. Pri kraju sam specijalizacije iz obiteljske medicine i čeka me još specijalistički ispit što je ‘velik zalogaj’, ali nastojim svoje dužnosti na poslu odraditi što bolje mogu. Ipak, smatram da je obitelj prva, neke stvari u podizanju djece ne mogu čekati i ne može ih nitko drugi odraditi. Stoga, koji put posao mora pričekati.

–  Vaš je suprug također liječnik. Koliko vam pomaže u radu Instituta, vrtića i škola?

Suprug je onkolog i radi u Kliničkoj bolnici Sestre Milosrdnice. Njegov je posao jako odgovoran i težak, ali on ga voli i općenito je zadovoljan. Vrlo je ambiciozan, puno radi, ali ja ga podržavam u tome. I on mene podržava u aktivnostima vezanim za RINO institut gdje sam još uvijek aktivna.

Ravnanje vrtićem i školama te sve prateće poslove preuzeli su stručnjaci iz tih područja – nastavnici, odgajatelji, pedagozi, logopedi, tajnici i pomoćno osoblje. Prekrasan tim ljudi koji voli svoj posao, stručni su u njemu i prenose te vrijednosti na djecu. Znam koliko je svaki od tih poslova zahtjevan i važan, jer u počecima dok to nisu preuzeli profesionalci, mi roditelji smo i čistili i ličili i nosili šutu i pisali stručne dopise mjerodavnim državnim i gradskim institucijama.

– Koji su vam planovi za budućnost? Što biste još željeli ostvariti?

I suprug i ja imamo velike i hrabre snove, ali i marljivo radimo na njima. Oboje smo doktorirali, volimo svoj liječnički poziv, ali ispred svega gledamo čovjeka i to onog kojem je pomoć potrebna. Suprug se u tom pogledu, stručno i znanstveno može više dati, dok ja više vremena želim posvetiti djeci.  Što se tiče rada Roditeljskog instituta za odgoj i obrazovanje nadam se da je to tek početak. Radimo na izgradnji kampusa gdje bi na jednom mjestu bile smještene obje škole i vrtić, a planiramo osnovati slične škole i vrtiće i u drugim gradovima u Hrvatskoj jer smatramo da su djeca najvažnija i u njih treba ulagati.

– Vaša poruka čitateljima za kraj?

Djeci treba dati pravo znanje koje će ih učiniti mudrima i sposobnima te usaditi u njih vrijednosti poput poštenja, iskrenosti, upornosti, velikodušnosti, zahvalnosti, ali i smisao za žrtvu, obiteljske vrijednosti, domoljublje i istinu. Želimo da odrastu u sposobne ljude koji će se moći brinuti o sebi i o drugima, biti sretni i ispunjeni te učiniti svijet boljim mjestom. Kada škola i obitelj radi u tom istom smjeru, vjerujem da će biti i dobrih rezultata.

Također, želimo poručiti da se ne treba bojati imati više djece. Naravno da su potrebna i materijalna sredstva, ali to nije nikada ono primarno. I logistička pomoć baka i djedova puno pomogne. Ipak, najvažnije je željeti biti velikodušan u ljubavi jer se onda stostruko prima i stiže i može. Pa i odlučiti se za još jedno dijete.

Maja Šubarić Mahmuljin