/M. Antolić: Biti dio ‘Kauboja’ je iskustveno, lijepo i teško

M. Antolić: Biti dio ‘Kauboja’ je iskustveno, lijepo i teško

Zvijezda ‘Kauboja’ Matija Antolić (30) nije niti razmišljao da će se jednog dana baviti glumom i kazalištem, no upravo je to postao njegov poziv. Prva predstava kojom je ‘zakoračio’ u kazalište, prvenstveno kao glazbenik, bila  je ‘Oliver Twist’ u kazalištu Trešnja, a potom je uslijedila hit predstava ‘Kauboji’ za koju je radio glazbu, ali i ostvario glumačku ulogu. Odrastajući uz oca Čedu Antolića, legendu hrvatske duhovne glazbe, Matija se odmalena bavio glazbom, a svira nekoliko instrumenta. Upravo ga je glazba dovela do kazališta. U ‘Trešnji’ potpisuje glazbu za neke od najpoznatijih mjuzikala kao što su ‘Knjiga o đungli’ i niz dječjih predstava, a radi i na novom mjuziklu ‘Tko pjeva zlo ne misli’ u zagrebačkom HNK-u. Matiju smo upitali o kazališnim počecima, suradnji s poznatim redateljima, glumačkim ulogama, glazbi i planovima za budućnost.

-Glumiš u hit predstavi “Kauboji” Saše Anočića za koju si pisao i glazbu. I nakon deset godina za predstavu se traži karta više. Kako objašnjavaš ovaj fenomen i kako ti je biti dio ove vrhunske ekipe?

Najveći dio glazbe u predstavi su u pravilu odabrane pjesme, a mene je Saša Anočić zadužio vrlo brzo na počeku rada da vodim glazbene probe. No, velika je bila stvar to što su svi iz predstave talentirani za glazbu i već su ranije svirali i pjevali. Biti dio takve ekipe je iskustveno, lijepo, borbeno i teško. Bilo je i jako teških, ali i lakih i dobrih trenutaka.

Sve to nabrojano jest dio onoga što ulazi u to da je predstava opstala, drugi dio je, naravno, da se uvijek mora nešto poklopiti – ono nešto! I ima još jedna stvar – za dugi opstanak vrijedno je i da redatelj glumi u predstavi, pa je i on svojevrsni korektiv za stvari koje se s vremenom mogu opustiti.

– Jesi li ikada prije razmišljao o glumi i kako si se snašao na sceni?

O glumi uopće nisam razmišljao. Kao mali sam jako kratko bio u Zagrebačkom kazalištu mladih u dramskoj grupi, ali ta cijela priča s kazalištem se naprosto dogodila. Apsolutno nisam imao ideju o tome. Na ‘Kaubojima’ sam imao iskustvo jedne predstave prije toga koja nije bila toliko zahtjevna, iako u njih sam ušao također prvo kao glazbenik, a gluma je došla kasnije jer sam postao dio predstave i jedan od likova. To je bilo kao kada učiš plivati, pa te netko samo baci u vodu. Mislim da sam se uspio dobro snaći. Svi su mi pomogli u tome i Saša Anočić je to posložio tako da funkcionira. No, s vremenom i promatranjem na sceni sam i sam uviđao neke stvari.

-Samouk si glazbenik i nema instrumenta koji ne sviraš – ukulele, gitaru, klavir, usnu harmoniku…Kako to? Kada si se zapravo počeo baviti glazbom?

Volim se igrati s glazbom i volim razne instrumente, pa si uvijek mislim da ako mi neki instrument dođe slučajno pod ruku, nema štete ako probam je l’ mi ide. Kao mali sam bio dvije godine u glazbenoj školi – smjer klavir, ali zapravo sam se glazbom aktivno počeo baviti tek sa 16 godina kada mi je tata kupio prvu usnu harmoniku.

-U kazalištu ‘Trešnja’ radio si glazbu za mjuzikl ‘Knjiga o džungli’, ali i brojne druge predstave poput dječje ‘Najotmjeniji div u gradu’. Kako je došlo do tvog angažmana u ‘Trešnji’ i odakle crpiš inspiraciju za originalne pjesme?

U ‘Trešnji’ sam radio predstavu ‘Oliver Twist’ s Reneom Medvešekom, prvu ikada i prvu u tom kazalištu. Rene je od prije surađivao s mojim ocem, izvodili su zajedno recital ‘Grad’, u sjećanje na Vukovar i Sinišu Glavaševića, pa je znao da se bavim glazbom i tako je pitao prvo mog tatu, pa i mene da li želim svirati u toj predstavi i tako je krenulo. Kasnije upoznaš drugog, trećeg, netko nešto čuje, svidi mu se, i pita te, pa tako su se dogodili i Kauboji.

Često se ne mogu vidjeti gotove scene kada glazba nastaje, tako da mi je vrlo korisno čuti kakvu atmosferu je redatelj zamislio, a inspiracija uglavnom dođe ako se čovjek prepusti i želi doći do rješenja. To je istančana mreža u kojoj često odlučuje jedan kratki trenutak i mora se biti spreman reagirati.

-Koliko je tvoj otac Čedo Antolić, poznati  kantautor duhovne glazbe, utjecao na tvoj odabir glazbe kao životnog puta?

Kod nas doma se živjelo s glazbom, a tata je zaista legenda duhovne glazbe u Hrvatskoj, i uopće kao umjetnik je potpuno posebna pojava. No, glazba nije nikada bila nametana. Mislim da je i meni, kao i mnogima drugima uspio prenijeti ljubav prema glazbi, jer on svira s nesvakidašnjim talentom, ljubavlju i predanošću i željom za zajedništvom u glazbi i općenito, pa glazbu ne mora nešto posebno objašnjavati. Samo zasvira i u tome je sadržano doslovno sve.

– S ocem surađuješ na brojnim projektima. Za album adventskih pjesama za koji potpisuješ aranžmane dobili ste Porin. Koliko ti znači ova nagrada?

Na tom albumu su razni izvođači s duhovne scene, pa i zbor Hrid u kojem već pjevamo skoro 13 godina. U kući je sveukupno četiri Porina, no reći ću što i uvijek govorimo, da to ne radimo za nagrade. Iako je svakome drago dobiti nagradu i priznanje, pa i nama. No, nismo za to radili, radili smo jer smo glazbeni entuzijasti. A onda možda nekad i dođe nagrada, koju je lijepo dobiti, ali ona nije cilj.

– Jedan od vaših zajedničkih projekta jest i album kajkavske glazbe ‘Bluz po domačem’ koji je odlično prihvaćen od publike i kritike. Kako je došlo do ovog albuma?

Tata  je bio inspiriran odlascima u Zagorje još kao dijete sa svojim roditeljima. Iz tih impresija iz djetinjstva je sada puno godina poslije te sve slike stopio u tekstove i glazbu. Zapravo su pjesme nastale u jako kratko vrijeme – glazba i poezija izašla je iz njega kao neki vulkan umjetnički.  Nakon toga smo polaganim koracima došli i do realizacije tog albuma, u suradnji s mnogim prijateljima glazbenicima kao što su Jimmy Matešić i glazbenici iz Lada, te naše zborašice Dora, Kristina i Marija. Album je zaista bogat, autohton, sadržajan i osobno iskren. O njemu  je kritičar Dubravko Jagatić napisao sjajnu kritiku, dodavši na kraju: ‘Blues album godine, ako ne i najbolji hrvatski blues album u 21. stoljeću.’

– Odlično surađuješ s dvojicom velikih kazališnih redatelja Sašom Anočićem i Reneom Medvešekom. Kako objašnjavaš vašu uspješnu suradnju?

S Reneom i Sašom sam puno radio, kao i sa svojim ocem u glazbi, i najjednostavnije je reći da kada je moguće je moguće. Hvala im na tome.

-Trenutno nastupaš u čak četiri predstave. Jedna od njih je mjuzikl ‘Tko pjeva zlo ne misli’ u zagrebačkom HNK-u za koji si pisao glazbu, a i dio si glumačke postave. Kako je došlo do te suradnje? Je li mjuzikl uspio dočarati kultni film?

Rene Medvešek me pozvao da to radimo zajedno, puno se pjeva i višeglasno se pjeva, a meni to nije strano i na taj smo način već zajedno napravili puno lijepih stvari. No, u jednom trenutku je Rene uveo peteročlani bend, u dnu smo scene i cijelu predstavu glazbeno pratimo uz raspjevane glumce. Publika se doima zadovoljnom, i uz novitete koje je Rene uveo i izazov borbe s takvim genijalnim filmom, mislim da je to jako dobar kazališni omaž.

-Kako ti je glumiti u mjuziklu uz odličnu Zrinku Cvitešić?

Sa Zrinkom Cvitešić sam radio po prvi puta, i surađivali smo bez problema. Mjuzikl joj je bliska forma, talentirana je i glazbeno i glumački i ima iskustva, a jedna je od rijetkih koja je osjetila potrebu istaknuti udio glazbe, što ljudi obično ili zaborave ili kažu o tome usput.

– Dio si crkvenog zbora Hrid u župi Kraljice sv. Krunice na Željezničkoj koloniji na Borongaju. Koliko ti znači zbor i slavljenje mise svake nedjelje?

To je posebno mjesto. Kada crkvenim prostorom odjeknu harmonije koje osjećamo i veselimo im se, to je zaista posebno mjesto. Posebno je kroz glazbu i kroz naša druženja na probama, prije i poslije mise.

Koji su ti planovi za budućnost? Pripremaš li neke nove projekte?

Čeka me igranje predstava i možda jedan kazališni angažman na jesen, ali prerano je sada o tome govoriti. U pripremi je CD na kojem sam uglazbio 14 kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića. Taj album je već u nastajanju i snimanju, a ono što bih još volio napraviti su neke stare tatine duhovne pjesme koje nisu nikada snimljene, ili neke ideje koje su ostale malo zaboravljene na starim kazetama, kojima bi pridružio i neke pjesme gdje sam uglazbio tatine duhovne tekstove.

Maja Šubarić Mahmuljin