/Mario Kovač o koroni, potresu i krizi: Bojim se da je ovo tek početak nevolja, i to ne samo za nas kulturnjake!

Mario Kovač o koroni, potresu i krizi: Bojim se da je ovo tek početak nevolja, i to ne samo za nas kulturnjake!

“Još neko vrijeme će kod dijela ljudi strah od javnih događanja i gužvi neminovno biti prisutan”, rekao nam je poznati zagrebački redatelj i umjetnik Mario Kovač (44). Ovaj akademski redatelj, glumac, skladatelj, scenograf, novinar i dramaturg kaže kako mu je od svega najdraže biti otac dvoje djece i raditi na dječjim predstavama u kazalištu Tvornica lutaka. Još prije desetak dana režirao je predstavu “Barun Trenk” u Osijeku koja je, ističe, praktički završena te se nada skorom povratku i premijeri. No zbog krize koju je izazvalo širenje korona virusa, čemu nije pridonio niti razoran potres u Zagrebu, ovom umjetniku, baš kao i brojnim drugima, svi su projekti stali.

U razgovoru za Generaciju Mario nam je otkrio kako gleda na novonastalu krizu, kako ona utječe na kulturnjake, boji li se korona virusa, kako provodi vrijeme u izolaciji, što je s njegovim predstavama, gdje je bio u vrijeme potresa i kada bi se sve moglo vratiti na staro.

Kako je ova kriza zbog korona virusa utjecala i na vas umjetnike, to jest, sve one koji se bave kulturom?

Bojim se da je ovo tek početak nevolja koje dolaze, ne samo za kulturnjake nego za cijelu populaciju. Gospodarstvo će neminovno biti zahvaćeno, a to automatski znači manje novaca u opticaju za sve. Kada ljudi zadovolje svoje životne potrebe teško da će im ostati novaca i za zadovoljavanje kulturnih potreba. A i oni koji imaju kulturološku svijest, bojim se da će se više okrenuti čitanju knjiga ili gledanju filmova i serija od kuće negoli se ohrabriti za izlaske na javna događanja poput predstava ili koncerata. Još neko vrijeme će kod dijela ljudi strah od javnih događanja i gužvi neminovno biti prisutan.

Kako se snalazite kao umjetnik u ovo vrijeme koje nikoga ne štedi?

Žalosno mi je čitati česte komentare ljudi o umjetnicima kao parazitima koji žive na državnim ili gradskim jaslama, pogotovo jer znam kako to nema veze s istinom. Ogromna većina nas smo samostalni umjetnici prepušteni tržištu, baš kao i zidari, konobari, kuhari i brojna druga zanimanja. Mitovi i bajke o tome kako umjetnici kod nas mlate masnu lovu su smiješni i služe tek kao tračeraj za žute časopise, a zapravo ‘rintamo’ kao i mnogi drugi te uredno plaćamo poreze, prireze i sva ostala davanja.

Koliko ste predstava dosad morali otkazati i osjećate li već sada ekonomske posljedice? Što je trenutno s Tvornicom lutaka i Vašim ostalim projektima?

Tvornica lutaka je u istoj situaciji kao i sva druga nezavisna kazališta. Izvori prihoda su nam potpuno prekinuti i otkazane sve već dogovorene predstave u idućih nekoliko mjeseci s tendencijom da i cijelo ljeto propadne. U našim predstavama uglavnom sudjeluju samostalni umjetnici (glumci, dramaturzi, skladatelji, scenografi, kostimografi…) i ova otkazivanja su samo pokrenula domino efekt ekonomskih posljedica koje ćemo dugo, dugo osjećati.

Vidim da su neki kolege već pokrenuli razne inicijative da se olakša situacija, nadajmo se da će to imati efekta. Osobno, prije nego sam diplomirao i počeo se profesionalno baviti kazalištem, radio sam razne druge poslove: konobario, DJirao, prao kose u frizerskom salonu… Neće mi biti nikakav problem ponovo zasukati rukave na taj način.

Pojedina kazališta poput HNK Zagreb nude svoje predstave online putem YouTubea. Imate li Vi možda online verzije svojih predstava?

Da, mi smo već dignuli naše dvije predstave na YouTube – Crvenkapicu Crvenkapica tko se boji vuka još i Čudesnu šumu Čudesna šuma – Tvornica lutaka) kako bi pomogli roditeljima da djeci doma barem donekle olakšaju ovu prinudnu izolaciju po kućama. Poslije ćemo razmišljati o tržištu, posljedicama, ekonomiji… Sada je najbitnije sačuvati zdrav razum, razborito rasuđivanje i mentalno zdravlje u kaotičnoj situaciji.

Situaciju u Zagrebu je dodatno pogoršao razoran potres. Gdje ste bili u vrijeme potresa i kako ste se osjećali u tim trenucima?

Bio sam kod kuće i spavao. Supruga i ja smo skočili u pidžamama, podigli svako po jedno dijete iz njihove sobe i odjurili u dvorište. Srećom, taj prvi i najjači udar je trajao tek desetak sekundi pa su ga djeca uglavnom prespavala. Osjećaj koji me preplavio, a vjerujem da je tako bilo i s većinom sugrađana, je bio snažan osjećaj nemoći pred zastrašujućom prirodnom silom. No odmah nakon toga se probudio inat i prkos da pokušamo zadržati privid normalnosti.

Jeste li imali kakvih oštećenja u Vašem domu?

Srećom, kuća nam je dobro izdržala. Izuzev popucanih zidova i knaufa te ponešto stakla i pokoje slike uništene u potresu, glavnina se drži dobro. Mnogi naši sugrađani nisu bili te sreće.

Zbog potresa su dodatno stradali i kulturni objekti, posebice muzeji koji su jako oštećeni. Kako su zagrebačka kazališta prošla u potresu?

Po onome što sam čuo od kolega, najgore je prošlo kazalište Vidra. No mislim da će se ozbiljne analize raditi tek kad se prvo smiri situacija s virusom. Ta situacija je paralizirala grad i državu. Uvjeren sam da bi sam potres Zagrepčani jako dobro podnijeli da nije došao u ovako zlo vrijeme.

Kako s obitelji provodite vrijeme u izolaciji? Je li vam teško biti isključivo kod kuće?

Moja supruga je medicinsko osoblje u Vinogradskoj bolnici te je pod radnom obavezom i radi 24-satne smjene. Stoga sam veći dio vremena sam doma s dvoje djece (4 i 8 godina) i veći dio koncentracije je posvećen njima. Igramo se, učimo, pjevamo, pokušavamo izvući maksimum pozitive iz negativne situacije. Ponekad se osjećam kao lik koji je Roberto Benigni igrao u filmu “Život je lijep”.

Također, pokušavam se više baviti stvarima za koje inače nemam toliko vremena: čitam knjige, nadoknađujem propuštene i nepogledane filmove i serije, učim svirati gitaru i producirati pjesme u Cubase programu – jednostavnije rečeno, radim na sebi.

Bojite li se osobno zaraze korona virusom? Kada mislite da će se sve vratiti na staro?

Nemam neke posebne strahove. U proteklih devet dana sam prošetao dvaput do dućana, dvaput istrčao na ulicu zbog potresa i jednom išao popravljati vodovodnu cijev koja je pukla pa ga ni nemam od koga “pokupiti”. Po svim saznanjima, ovaj virus je opasan za starije osobe i one sklone boleštinama čiji organizam oslabi zbog djelovanja virusa.

Mi smo svi u kući fizički zdravi i nadam se da će tako ostati. Pogotovo jer smo si u dnevnu rutinu uvrstili i sat vremena treninga što klinci obožavaju. Optimist u meni nada se da bi ovaj najgori dio mogao biti gotov do ljeta no realist me podsjeća kako će se posljedice osjećati još dugo, dugo iza toga.

Na čemu trenutno radite? Pripremate li novi projekt ili predstavu?

Predstava “Barun Trenk” koju sam do prije desetak dana režirao u Osijeku je praktički završena. Nadam se skorom povratku i premijeri da možemo ponovo slaviti život. Vrijeme doma provodim i pišući jako puno, neke nove priče, neke nove drame, biografiju zagrebačkog kultnog kantautora Milana Manojlovića – Mancea za monografiju o njemu koja treba izaći ove godine. Ne bojim se budućnosti, posla će uvijek biti za one koji žele raditi. Hoće li biti i novaca i hoće li ga biti dovoljno za život prije virusa, to je već teže pitanje!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva