/Mario Kovač o režiji Porina, Muškarcima.hr, glazbi i očinstvu: Možda osnujem bend sa ženom i djecom!

Mario Kovač o režiji Porina, Muškarcima.hr, glazbi i očinstvu: Možda osnujem bend sa ženom i djecom!

Poznati zagrebački redatelj Mario Kovač (43) jedan je od onih svestranih umjetnika koji se ne boje okušati u raznim ulogama i medijima. Ovaj akademski redatelj, glumac, skladatelj, scenograf, novinar i dramaturg sudjelovao je u stvaranju čitavog niza predstava i performansa, okušao se u filmskim i TV projektima, a glazba i kvizovi su mu omiljeni hobi. No ističe kako mu je najdraža uloga oca, kao i rad na dječjim predstavama u kazalištu Tvornica lutaka. Prije desetak dana premijerno je izvedena njegova komedija ‘Pituri nemaju sjećanja’ na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci gdje Mario trenutno režira i dodjelu Porina. Nakon toga odlazi u Slavonski Brod gdje ga u travnju čeka premijera “Jagora” Ivane Brlić Mažuranić, a priprema se i za Europsko kvizno prvenstvo.

U razgovoru za Generaciju Mario nam je otkrio što ga odmara od poslovnog stresa, kako mu je surađivati s glazbenim zvijezdama, zašto je predstava Muškarci.hr toliko popularna, vole li njegovi klinci kazalište i koje životne želje još nije ispunio…

Dobili ste ovacije na nedavno održanoj premijeri predstave “Pituri nemaju sjećanja” koju je izvela Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca. Kako je bilo na premijeri i jeste li očekivali ovakvu reakciju publike?

Bez lažne skromnosti, očekivao sam takvu reakciju publike. Osjetilo se već tijekom rada na predstavi kako smo si “kliknuli” ansambl i ja te kako se valjamo od smijeha na probama, a čim se takva energija prenese na pozornicu, i publiku lako uhvati zarazni smijeh.

Osim toga, gledajući repertoar HNK Rijeka tijekom nekoliko mjeseci boravka tamo stekao sam dojam kako publici kronično nedostaje komedija, ispušni ventil za negativnu energiju svakodnevice. Čuo sam da su reakcije publike bile takve i na gostovanjima u Kopru i Puli, što znači da smo očito nešto dobro “uboli”.

Režirate dodjelu ovogodišnjeg Porina, a nedavno ste režirali i dodjelu Zlatnog Studija. Koji je Vaš recept za uspjeh događanja poput ovih?

Recept je, zapravo, jednostavan. Uigrani voditelji, ležeran i dinamičan scenarij, kvalitetni izvođači i pokušati “ego tripove” smanjiti na minimum. Nema tu izmišljanja tople vode, pogledao sam dovoljno dodjela strukovnih nagrada u inozemstvu i učio od najboljih te zatim to pokušao prenijeti u naše podneblje i naš mentalitet.

Većina naših glazbenih “zvijezda” su, zapravo, potpuno normalni i pristupačni ljudi s kojima se sve lako dogovoriti i uvježbati te i sami žele da ovakve manifestacije služe na čast struci, bez nekih glupavih kontroverzi i skandala.

S kazalištem Tvornica lutaka izvodite čitav niz predstava u suradnji s Petrom Radin. ‘Tarzan’, ‘Profesor Baltazar – put oko svijeta’, ‘Grašak na zrnu kraljevne’… Upravo pripremate premijeru Ježeve kućice u kojoj glumite ježa. Koju biste dječju predstavu posebno izdvojili?

Osobno, najdraža mi je naša predstava “Grašak na zrnu kraljevne” koju nisam režirao ja već kolegica Anica Tomić, a koju smo izveli već preko 400 puta u zadnjih desetak godina. Tvornica lutaka mi je jedna terapija, odmor od poslovnog stresa na “velikim” projektima, moja kazališna obitelj prijatelja s kojima uživam u onom esencijalnom zbog čega smo se svi i počeli baviti kazalištem – u igri.

‘Razmišljam o glazbenom studiju u kući’

Imate sedmogodišnju kćer i trogodišnjeg sina. Vole li oni kazalište te kako usklađujete karijeru s očinstvom? Je li Vam uloga oca najvažnija režija u životu?

Srećom, oboje vole kazalište – za sada. Nadam se da neće shvatiti kako sam upravo zbog kazališta često odsutan od doma pa ga zbog toga prestati voljeti. A što se tiče uloge oca, to je stvarno velika odgovornost, no smatram da se držim dobro u tome. Vele ljudi: ‘Mala djeca – mala briga, velika djeca – velika briga.’ Dakle, još je dug put pred nama.

Vaša ljubav je i glazba. Radite kao DJ, svirate, pjevate i izdajete albume. Kako pronalazite vremena za bend i glazbene nastupe?

Glazba je oduvijek bila neraskidiv dio mog života. Otkad znam za sebe u našoj kući je treštala neka glazba pa je logično da za nju uvijek nađem vremena. Trenutno sam u fazi da pokušavam složiti neki mini glazbeni studio u potkrovlju kuće pa da tako budem više doma, a opet se nastavim baviti glazbom. Tko zna, možda i osnujem bend sa ženom i djecom. (smijeh)

Iza Vas je film “Bore Lee – U kandžama velegrada”, ali i brojni TV projekti kao što je ‘Big Brother’. Kako Vam je raditi na filmu, a kako na TV-u? Planirate li nove filmske ili TV projekte?

Televizija i film su uvijek izazov i zanimljiv izlet od kazališne svakodnevice. Srećom, živimo u maloj državi gdje je moguće ispreplitati sve te žanrove i medije, nismo još tako usko određeni za fah-idiote kao na većim medijskim tržištima.

Trenutno sam u završnoj fazi postprodukcije interesantnog hibridnog igranog dokumentarca za produkcijske kuće Interfilm i Trigon, a kuham i neki novi scenarij koji pripremam za natječaje.

‘Tajna je u humoru koji zabavlja, a ne vrijeđa’

Redatelj ste, glumac, novinar, skladatelj, scenograf i dramaturg. Koja Vam je uloga ipak najdraža? Smatrate li se “kazališnim autsajderom”?

Da, kazalište je ipak osnova svega što radim. Početkom sezone prvo složim plan rada i premijera u kazalištu, a onda sve ostale hobije i poslove posložim u “rupe” koje preostanu.

Veliki ste ljubitelj kvizova. Uspješno ste spojili ovu ljubav s onom prema kazalištu i to predstavom ‘Krležina igra detekcije’ koja je otvorila 7. festival Miroslava Krleže. Kako ste zadovoljni ovim neobičnim spojem?

Nije bitno kako sam ja zadovoljan već kako je publika zadovoljna, a sudeći po reakcijama, očito jest. Već sada postoji veliki interes za reprize koje ćemo igrati na ovogodišnjem Festivalu Miroslava Krleže. A što se tiče kvizova, oni su jedna velika strast i više od hobija.

Trenutačno sam u fazi priprema za Europsko kvizno prvenstvo koje će se održati u Sofiji pa minimum sat vremena dnevno posvetim svojim najjačim kviznim kategorijama, izvedbenoj umjetnosti i kulturi, u nadi da će se to odraziti na rezultat. Osobno pikiram na Top 10 plasman, a možda i nešto više ako me pitanja “pogode”.

Vaša predstava Muškarci.hr izvedena je više od 100 puta i jedna je od najpopularnijih zagrebačkih predstava. Kako je nastala i što je po Vama razlog njezine velike popularnosti?

Predstava je nastala po ideji našeg producenta Romana Šuškovića koji je i napisao izvorni tekst predstave, no tajna njenog uspjeha je u tome što smo ga svi zajedno kroz probe još “nadoštukali” našim životnim iskustvima. Svih šestorica glumaca, Roman i ja sjajno smo se zabavljali kroz rad te pokušali naći mjeru u humoru koji zabavlja, ali ne vrijeđa.

Pokretač ste nekoliko alternativnih i studentskih kazališnih festivala i rado surađujete s mladima, ali i sa slijepima, to jest, s kazalištem za slijepe i slabovidne ‘Novi život’. Koja je prednost raditi s ovim dvjema skupinama?

Prednost je u posvećenosti tih skupina za rad. Kod mnogo mladih postoji još uvijek ogromna želja za učenjem i entuzijazam za otkrivanjem novih stvari što je kod dobrog dijela osoba srednjih godina nepovratno nestalo pod pritiskom egzistencijalnih problema.

A što se tiče rada s Novim životom, to je jedna prijateljska odiseja koja traje – vječna borba sa Scilama i Haridbama hrvatske zbilje, administracije i predrasuda. No mislim da se mi s time sjajno nosimo!

‘I totalni antitalenti imaju nagrade’

Osvojili ste Nagradu Hrvatskog glumišta za režiju radio drame “Žena bomba” (2004.). Koliko Vam znači ovo priznanje, ali i nagrade općenito?

Mislim da je za tu nagradu više zaslužan fantastičan tekst Ivane Sajko nego moja režija koja je vjerno prenijela njene ideje u eter. Nije da patim od nagrada, pogotovo u državi poput naše gdje je inflacija nagrada – ima ih toliko da praktički svatko, pa čak i totalni antitalenti, imaju neke nagrade. Osim toga, i sam proces dodjeljivanja nagrada je često netransparentan i upitan tako da se ne opterećujem time. Ako dobijem nagradu, super. Ako ne dobijem, opet super!

Jednom ste spomenuli da Vam je želja gostovati s nekim svojim uratkom na jedina dva kontinenta na kojima još niste bili: Australiji i Antarktici. Imate li još koju želju za budućnost?

Uh, imam ih pregršt! Čovjek bez želja i ambicija nije čovjek. Postoje neke naznake da ćemo s predstavom Muškarci.hr gostovati u Australiji, a za Antarktiku ću se, izgleda, ipak morati pobrinuti sam. Ove godine supruga i ja idemo na dvotjedno landranje po Islandu pa si možda koju godinu kasnije priuštimo i koji dan na Antarktici, ako je uspijem nagovoriti. Ona je, naime, potpuno ljetni tip osobe, a ja zimski.

Na čemu trenutno radite i koji je Vaš sljedeći projekt?

Nakon Porina odlazim u Slavonski Brod gdje me u travnju čeka premijera “Jagora” Ivane Brlić Mažuranić koju radim s divnom domaćom ekipom glumaca, nastavnika i djece u Koncertnoj dvorani IBM protekle tri godine.

Nakon toga slijedi gust raspored kviznih turnira koji će kulminirati ranije spomenutim Europskim kviznim prvenstvom, a iduću sezonu započinjem režijom lutkarske predstave u Poljskoj, zemlji bogate lutkarske tradicije, što bi mogla biti nova stepenica u mom kazališnom radu.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva