/‘NAJBOLJI PARASPORTAŠ’ Ivan Mikulić osvojio je srebro u Tokiju, ali i ispisao povijest: To je stvarno jedan poseban osjećaj!

‘NAJBOLJI PARASPORTAŠ’ Ivan Mikulić osvojio je srebro u Tokiju, ali i ispisao povijest: To je stvarno jedan poseban osjećaj!

„Imao sam tremu, ali ujedno mi je bilo i veoma uzbudljivo. Tako veliko natjecanje stvarno se ni s čime ne može usporediti, kao i taj osjećaj“, rekao nam je osvajač srebrne medalje na Paraolimpijskim igrama u Tokiju taekwondaš Ivan Mikulić (26) iza kojeg je sjajna godina. Dečko sa splitske Visoke već je dolaskom u Tokio postao dio povijesti. Parataekwondo, sport u koji je zaljubljen odmalena, prvi je put uvršten u program POI. Tako će mladi Splićanin ostati zapamćen kao prvi hrvatski predstavnik u povijesti iz ovog sporta na Paraolimpijskim igrama, ali i kao srebrni paraolimpijac. Mikulić je nakon Tokija osvojio i srebro na svjetsko prvenstvu u Istanbulu, a proglašen je i najboljim hrvatskim sportašem s invaliditetom za 2021. u izboru Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Upitali smo ga o ljubavi prema borilačkim vještinama, nastupu u Tokiju, poteškoćama koje imaju sportaši s invaliditetom, planovima za dalje i tko mu je najveća podrška.

Kada i zašto ste se odlučili za taekwondo? Od kuda ljubav prema sportu i borilačkim vještinama?

Taekwondo sam počeo vježbati sa sedam godina. U tom sam sportu već 20 godina i aktivno ga treniram. Kao mali sam obožavao filmove s Van Dammom, a posebno mi se svidio i Bruce Lee. Moj prijatelj koji je već trenirao taekwondo jednom me pozvao da idem s njime na trening i na prvu mi se svidjelo.

Kako vam je bilo nastupiti na Paraolimpijskim igrama u Tokiju? Jeste li očekivali srebro?

To je bio prvi nastup i imao sam tremu, ali ujedno mi je bilo i veoma uzbudljivo. Tako veliko natjecanje stvarno se ni s čime ne može usporediti, kao i taj osjećaj. Teško je išta očekivati na takvom natjecanju. Taj dan se treba sve posložiti da bi sve funkcioniralo kako treba. Na svakom natjecanju idemo po zlato. Dugo sam već i u vrhu svjetskog taekwondoa. Nadao sam se finalu i smatrao sam da mogu do njega doći, što se na kraju i ispunilo.

Dolaskom u Tokio postali ste dio povijesti. Kakav je osjećaj biti prvi hrvatski predstavnik u povijesti iz taekwondoa na POI-ju?

To je stvarno poseban osjećaj, s obzirom na to da je ovo bila i prva Paraolimpijada za parataekwondo. Lijep je osjećaj na takav način ispisati povijest, ne samo u Lijepoj našoj, nego i u svijetu.

Iza vas je odlična godina. Osvojili ste i srebro na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu. Koliko vam znači ova medalja?

To svjetsko prvenstvo nismo očekivali. Kao što se ono kaže, “uletjelo” je malo iza Tokija te smo saznali otprilike mjesec dana prije da će se ipak na kraju godine održati. Nakon takvog perioda treninga i same Paraolimpijade ispraznite baterije te je potreban odmor – fizički i psihički. Uz sve to, su nas pratile i ozljede, no odlučili smo se pripremiti što je bolje moguće u tom razdoblju te ići na svježinu. Opet i nažalost izgubili smo u finalu, ali ružno bi bilo uopće reći da smo nezadovoljni s dva srebra. Trener i ja smo presretni.

Krasi vas titula najboljeg parasportaša u 2021. godini. Kako gledate na ovo priznanje?

Presretan sam radi titule, posebice iz razloga što je osvojena u paraolimpijskog godini koja je ujedno i bila povijesna godina s najviše osvojenih odličja do sada.

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Nažalost, mislim da stalno kaskamo za olimpijcima. Smatram da bi sve to malo moglo biti bolje, a ne da se sportaše s invaliditetom stavlja u neki drugi koš. Trebamo svi biti zajedno, jednaki. Osobno do sada nisam imao nijednog sponzora, osim Germania sport, na čemu sam im vrlo zahvalan. Koliko sam upoznat i s kolegama paraolimpijcima, nažalost, rijetko tko ima sponzora. Slaba je zainteresiranost sponzora za paraolimpijce, bez obzira na rezultate. Država ima jednak iznos nagrada za iznimna sportska postignuća i mirovine za olimpijce i paraolimpijce i tu stvarno nemam riječi.

Što se tiče samog treninga i prilagodbe za moj sport, nema nekih posebnih uvjeta. Nekim stvarima, to jest, protezom radim prilagodbu treninga u teretani i u principu to je to. Upoznat sam s činjenicom da u Hrvatskoj ima velik broj sportskih dvorana koje nemaju niti pristup dvorani kolicima, kao niti lift ili slično, a kamoli neke posebne uvjete treninga. Smatram da je to sramota.

Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu?

Treniram svaki dan dva puta. Ujutro teretana, a navečer taekwondo. Preko vikenda je odmor. Društvo i eventualno neka dodatna rehabilitacija. Sport je od velike važnosti u mom životu. Izgradio sam se i kao osoba kroz sport. Onaj tko se bavi bilo kakvim sportom, natjecateljski ili rekreativno može imati samo prednosti od sporta.

Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?

Moja obitelji mi je uvijek davala najviše podrške. Naravno, i moji treneri, prijatelji, djevojka i mogu reći moja vjera u dragog Boga koji me čuvao sve ove godine.

Za koje natjecanje se trenutno spremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj sportskoj karijeri? Završili ste i Kineziološki fakultet. Vidite li se možda u trenerskim vodama?

Trenutno smo i dalje u fazi rehabilitacije od ozljeda s laganim treningom. U svibnju imamo europsko prvenstvo u Manchesteru, a nadamo se i prije toga nastupiti u Riju u travnju. Tako je, imam završen Kineziološki fakultet, a u trenerskim se vodama vidim, iako već imam nekoliko godina iskustva. No to bih ostavio za kasnije, kada završim svoju natjecateljsku karijeru. Volio bih se tome kvalitetno posvetiti.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Marija Mikulić/Svjetska taekwondo federacija