/‘NAJBRŽA HRVATICA’ Matea Parlov Koštro: Pretrčim 30 kilometara dnevno i radim, tako je to u Hrvatskoj

‘NAJBRŽA HRVATICA’ Matea Parlov Koštro: Pretrčim 30 kilometara dnevno i radim, tako je to u Hrvatskoj

“Imamo jako talentirane atletičare, ali je sustav financiranja sportaša u Hrvatskoj jako loš, tako da većina nas mora uz treninge i raditi kako bi uspjela živjeti normalnim životom”, rekla nam je zagrebačka atletičarka Matea Parlov Koštro. Ova 27-godišnja trkačica Atletskog kluba Svetice osmerostruka je prvakinja Hrvatske na dugim prugama, ali i višestruka rekorderka. Matea priznaje kako se trčanjem počela baviti sasvim slučajno, ali se brzo zaljubila u ovaj sport i počela nizati sjajne rezultate. Najpoznatiji i najdraži rekord joj je državni, na Hanžekovićevom memorijalu 2015. godine, a rado se sjeća i svog prvog maratona u Berlinu gdje je postigla treći ženski maratonski rezultat Hrvatske ikad.

Time su je kao hrvatska reprezentativka postavila normu za idući cilj – Olimpijske igre u Tokiju. Hrvatsku je predstavljala i na Svjetskom prvenstvu u Dohi gdje je kolabirala usred utrke, što je iskustvo kojeg se, kako kaže, nerado sjeća. Najbrža Hrvatica nedavno se i udala, a nakon što je magistrirala na Kineziološkom fakultetu odrađuje stručnu praksu u jednoj osnovnoj školi. Mateu smo upitali o počecima karijere, pripremama za Olimpijske igre, tko joj je najveća podrška, kako se snalazi u ulozi supruge, što planira nakon diplome i kako vidi budućnost profesionalne atletike u Hrvatskoj.

Vaši sportski počeci bili su vezani uz rukomet. Kako danas gledate na vaš odabir da se bavite atletikom i maratonom?

Trčanjem sam se počela baviti u osnovnoj školi sasvim slučajno. Imala sam priliku izostati s nastave i trčati za školu pa sam priliku i iskoristila. U utrci je bilo dosta atletičarki u sprintericama koje sam ja tada prvi put vidjela, ali to me nije pokolebalo i u cilj sam ušla kao treća. Tada me uočila jedna trenerica koja me nagovorila da dođem na probne treninge.

Budući da sam se tada aktivno bavila rukometom nisam bila oduševljena idejom da rukomet zamijenim trčanjem u krug. No na nagovor tate i trenerice odlučila sam otići na trening i stvarno mi se svidjelo. Uskoro su uslijedile i prve utrke gdje su svi bili oduševljeni mojim talentom, a i svidio mi se slatki okus pobjede. Kao juniorka sam nastupila za seniorsku reprezentaciju na Kupu Europe i tada sam znala da je trčanje pravi odabir za mene i naravno, nisam požalila.

Olimpijske igre cilj su svakog sportaša. Koliko vam nedostaje da zadovoljite normu i trčite u Tokiju?

Moj najbolji rezultat na maratonu iznosi 2:32,43 a norma za Olimpijske igre je 2:29,30 no IAAF je zbog dosta zahtjevne norme postavio i drugi način kvalifikacija, a to je sakupljanjem bodova. Bodovi se dobivaju ovisno o vrijednosti rezultata prema mađarskim tablicama i kvaliteti maratona i polumaratona na kojem je postignut rezultat.

Vrednuju se dva najbolja maratona ili najbolji maraton i polumaraton. Vjerujem da sam prema ovome sustavu kvalifikacija u kvoti od 80 maratonki koje idu na Olimpijske igre, ali naravno, očekuju me utrke na proljeće gdje ću se boriti za odlazak u Tokio.

Kolabirali ste na Svjetskom prvenstvu u Dohi. Što vam je tada prolazilo glavom i kako ste se osjećali? Po čemu ćete pamtiti to iskustvo?

Moram priznati da se nerado sjećam te utrke, ali svakako će mi to iskustvo dobro doći u sljedećim utrkama kada ću se morati boriti s krizom tijekom utrke. Jedina stvar koja mi je prolazila glavom je bila da ću razočarati sve svoje vjerne navijače i sve one kojima sam sportski uzor. Na posljetku sam dobila toliko predivnih poruka gdje su mi ljudi čestitali na upornosti i borbi jer sam išla preko granica svojih mogućnosti.

Moram napomenuti da je bilo trkačica koje su namjerno odustale u utrci kako se ne bi iscrpile jer su imale dogovorene druge komercijalne utrke. Smatram da tako nešto nikako nije sportski jer na jednom ovako velikom natjecanju ipak predstavljate svoju zemlju, a to bi trebala biti svetinja!

Nakon svog prvog maratona u Berlinu postigli ste treći ženski rezultat u Hrvatskoj ikad, a još se pamti vaš državni rekord iz 2015. na Hanžekovićevom memorijalu. U veljači prošle godine u Sevilli istrčali ste osobni rekord 2:32.43 Imate li najdražu utrku?

Teško mi je izdvojiti samo jednu utrku jer je svaka posebna na svoj način. Od najdražih utrka izdvojila bi Hanžekovićev memorijal, Dva finala Univerzijade na 1500 m i 5000 m, moj prvi maraton – Berlin maraton, Europski kup u Varaždinu gdje sam svojoj reprezentaciji donijela 11 bodova s osvojenim drugim mjestom na 5000 m i Gold label polumaraton u Kopenhagenu gdje sam bila prva Europljanka u cilju.

Magistrirali ste na Kineziološkom fakultetu. Koliko je bilo teško uskladiti treninge i fakultetske obaveze i što planirate nakon diplome?

Jako je bilo teško uskladiti fakultetske obaveze sa sportskim, budući da se radi o fakultetu koji uz teoretske predmete uključuje i različite sportove koje je potrebno uvježbavati. Za vrijeme studija nisam se mogla u potpunosti posvetiti trčanju pa sam samo na pripremama uspijevala trenirati dva puta na dan, no to me nije spriječilo da postižem izvrsne rezultate.

Sada sam jako posvećena trčanju i odlasku na moje prve Olimpijske igre i naravno, kako je sustav financiranja sportaša u Hrvatskoj dosta loš, odlučila sam ove godine odraditi stručnu praksu u jednoj osnovnoj školi. Tako da trenutno osim treninga koje svakodnevno odrađujem i radim. Voljela bih u budućnosti upisati doktorski studij na Kineziološkom fakultetu i raditi na području znanosti.

Nedavno ste uplovili u bračnu luku. Kako se snalazite ovoj novoj ulozi?

Moram priznati da se stvarno dobro snalazim i preporučila bi svima! Suprug je također magistar kineziologije, a radi kao trener i voditelj nogometne škole u NK Rudeš tako da se dobro razumijemo.

U kojoj disciplini se vidite i što biste još voljeli ostvariti u karijeri? Tko vam je najveća podrška?

Trenutno se vidim u maratonu, iako moram priznati da mi jako nedostaju discipline srednjih pruga sa staze jer mi fali dinamičnost u utrci, budući da se maraton trči ujednačenim tempom bez finiša. Najveća podrška mi je moja obitelj koja je uz mene u svim lijepim i manje lijepim trenutcima. Moram spomenuti tatu koji je bio uz mene od samih početaka bezuvjetno vjerujući u moj potencijal.

Kako gledate na budućnost atletike u Hrvatskoj? Kakvi su trenutno uvjeti i imaju li mladi profesionalci financijsku i drugu podršku?

Mislim da Hrvatska ima jako talentirane atletičare, ali svakako moram spomenuti da je sustav financiranja sportaša u Hrvatskoj jako loš i da većina nas mora raditi kako bi uspjela živjeti normalnim životom. Jako je teško doći do financijske podrške putem različitih sponzorstva koja bi nam omogućila potpunu posvećenost treningu.

Iskreno se nadam da će se ovakva situacija uskoro promijeniti jer će sve više mladih i talentiranih sportaša prekinuti karijeru i otići trbuhom za kruhom. Osobno imam sreće što su me ljudi iz Adidas Hrvatske prepoznali kao svoju ambasadoricu i sponzoriraju mi kvalitetnu opremu za treninge i natjecanja.

Koliko naporno trenirate i za što se trenutno pripremate?

Treniram svaki dan, a četiri dana u tjednu imam po dva treninga dnevno. Tako da me možete vrlo lako vidjeti na Jarunu, Maksimiru ili Sljemenu. Treninzi su jako naporni i u prosijeku pretrčim 30-ak kilometara dnevno. Kako bi se oporavila od treninga barem jednom tjedno idem na masaže i terapije (ako su mi potrebne) u Tensegrity centar i naravno, nutricionisti iz Nutrivisiona mi pomažu da pravilnom i uravnoteženom prehranom doprinesem oporavku.

Trenutni cilj su mi Olimpijske igre u Tokiju i na tome radim svakodnevno. Dugoročni ciljevi su poboljšati rezultate kako bi se afirmirala na europskoj i svjetskoj trkačkoj sceni.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: PR