“Beskućnika je sve više i više. Situacija je sve gora i sve poraznija, a sve vlasti negiraju ovaj problem”, rekao nam je Mile Mrvalj (59). Ovaj bivši beskućnik i osnivač humanitarne udruge ‘Fajter’ tri i pol godine jedva je preživljavao spavajući na ulicama Zagreba gdje je došao iz Sarajeva prije 10 godina. Uz Svjetski dan beskućnika upitali smo ga o najtežim trenucima, počecima udruge, profilu i problemima beskućnika, časopisu ‘Fajter’, popularnoj turi ‘Nevidljivi Zagreb’ i planovima za dalje.

Mile je završio srednju školu primijenjene umjetnosti i otvorio galeriju, a kada je ona propala našao se na ulici. O teškom životu beskućnika priča građanima i turistima u sklopu ture ‘Nevidljivi Zagreb’, a kroz svoju udrugu izdaje časopis ‘Fajter’ i organizira niz akcija za pomoć beskućnicima kojima pomaže i kroz radionice. Tako je nedavno održana radionica slikanja za beskućnike u Zagrebu čiji će radovi biti izloženi 18. listopada na humanitarnoj izložbi ‘Dom je tamo gdje je solidarnost’ u prostorijama Napretka u Zagrebu.

Kakva je bila atmosfera na radionici slikanja i kakve su bile reakcije beskućnika?

Atmosfera je kao i uvijek bila odlična. Uvijek smo veseli, nekoga zezamo i jako nam je ugodno. Sudjelovalo je sedam beskućnika i isto toliko volontera. Beskućnicima je to sve simpatično, a većina njih su moji prodavači časopisa ‘Fajter’. Svi oni se nisu nikad bavili umjetnošću. No imam jednog beskućnika koji voli pisati poeziju i jednog koji izrađuje male božićne ručne čestitke, ali se razbolio pa nažalost nije mogao sudjelovati.

Iznenadilo me kako su umjetnici, slikari i kipari sve to vodili. Izrađivali smo bedževe i teglice te na kraju slike na platnu, baš kao pravi slikari u jednom ateljeu pri Likovnoj akademiji.

Kao bivši beskućnik dobro ste upoznati s potrebama ljudi s margina društva. S kojim se sve problemima suočavaju?

Oni se suočavaju sa svim mogućim problemima kao što su stigmatizacija, predrasude, odbačenost, depresija, alkoholizam, razne psihičke bolesti poput sociopatije i odbačenost od sustava jer ne posjeduju dokumente kao što je osobna iskaznica. Ne postoji problem koji ih ne dotiče.

Prema istraživanjima preko 70 posto beskućnika su ljudi koji su imali dom, kuću, obitelj i gubitkom posla te nemogućnošću plaćanja kredita su izgubili sve. Stoga prva predrasuda da se radi o neradnicima i alkoholičarima ne stoji. Alkoholizam je posljedica situacije, a ne uzrok. Samo 20 posto beskućnika su oni koji su se propili.

Kada i zašto ste osnovali udrugu ‘Fajter’? Na što ste posebno ponosni u radu udruge?

Kada sam se izvukao iz tog pakla normalan slijed događaja jest bio da osnujem udrugu prije pet i pol godina. A zašto naziv ‘Fajter’? Pa najveća borba je bila upravo ona sa samim sobom – kako naći motiv za novi dan. Materijalno siromaštvo mi nije bilo teško koliko motivirati samog sebe.

Ponosan sam na to što je ‘Fajter’ više od udruge. Želim biti jedna koncentracija ljudi dobre volje i dobrih namjera. Kroz rad udruge podržavam zelene akcije, udruge za zaštitu prirode, kao i za zaštitu domaćih životinja. ‘Fajter’ je skup svih pozitivnih ljudi. Želim kroz predavanja, medije i intervjue poput ovog senzibilizirati javnost o tome problemu – da je on tu i da on postoji i da su to ljudi kojima zaista treba podrška, jer sami ne mogu.

Kada se prisjetite svog prijašnjeg života na ulici, što Vam je bilo najteže?

Sve je bilo teško, a posebice zimi. Zamislite da se probudite u ruševini na -15 stupnjeva. Mogao sam se ugrijati samo u nekom tramvaju ili autobusu. Zatim je tu bilo velikog umora i iscrpljenosti, teških higijenskih uvjeta, puno smrada i prljavštine. Svaki dan ideš od kante do kante i skupljaš boce. Puno je bilo teških trenutaka.

Kakav je profil beskućnika u Hrvatskoj i ima li ih danas više ili manje?

Beskućnika je sve više i više. Situacija je sve gora i sve poraznija. Sve vlasti negiraju ovaj problem, a generator za ekstremno siromaštvo je upravo pogrešna ekonomska i socijalna politika koja dovodi ljude do te situacije. Ne postoji ukupna brojka beskućnika jer su to ljudi bez dokumenata i ne vodi se statistika. To su nevidljivi ljudi.

Što se tiče profila beskućnika, to su pretežno stariji ljudi. Evo, nedavno smo bili svjedoci propasti Uljanika koji je otišao u stečaj i 1600 radnika je ostalo bez posla. Oni zdravi i sposobni će naći novi posao, a oni stariji će otići u mirovinu. No oni s 50-ak godina koje više nitko neće na tržištu rada su u velikom broju slučajeva potencijalni beskućnici za dvije do tri godine.

Pomažete beskućnicima i kroz časopis ‘Fajter’, ali i na razne druge načine. Kako ljudi reagiraju na vaše akcije i žele li pomoći?

Časopis je samo jedna kap. Često mi se javljaju ljudi s konkretnim problemom kao što je preskupo liječenje i onda organiziram akciju prikupljanja sredstava za tu osobu. Takve akcije imam otprilike svaka dva mjeseca. Prikupljamo hranu, ali i sve drugo kao što su higijenske potrepštine ili novac.

Reakcije ljudi na naše akcije su različite. Neki kažu da su si beskućnici sami krivi i da im ne treba pomoći, no ima i onih koji su uvijek spremni pomoći. Unutar udruge imam deset doktora znanosti i preko 200 volontera, što me jako veseli.

Kakvi su vam planovi za dalje? Nastavljate li s popularnim turama ‘Nevidljivi Zagreb’?

Planova ima stalno. Sada će izaći novi broj časopisa Fajter i povećavam tiražu na 6000 primjeraka te ću primiti dvojicu novih beskućnika u prodaju časopisa. I dalje imam niz akcija i ture ‘Nevidljivi Zagreb’ koje su postale pravi ‘boom’, i to ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu. O nama su napravili reportažu CNN, Deutsche Welle, Rai 1…To je jedna nevjerojatna priča koja se ‘zakotrljala’, a jedinstveno je to što čovjek s iskustvom beskućnika vodi ture.

Nisam čovjek od velikih planova. Razmišljam onom logikom korak po korak, kamen po kamen, zrno po zrno. Ne postavljam si velike ciljeve ni planove. Odgovara mi kada imam male planove i idem dalje korak po korak.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Facebook