Hrvatski parabiatlonac Toni Bošnjaković (37) iz zagrebačke Dubrave iza sebe ima nevjerojatnu životnu priču. Oduvijek je volio i bavio se sportom, no nakon tragedije iz 2014. kada je pao pod vlak i izgubio oba stopala, odlučio se i natjecati. Bio je biciklist, atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i završio kao biatlonac. Iza sebe ima brojne uspjehe, među kojima je naša prva međunarodna parabiatlonska medalja, ali i nastup na Paraolimpijskim igrama u Koreji. No, umjesto da se priprema za nova natjecanja, postavio si je jedan drugi cilj – da njegov trogodišnji sin koji ima cerebralnu paralizu što prije prohoda.

Tonija smo upitali o važnosti sporta, uspjesima i medaljama, ali i očinstvu, rehabilitaciji koju provodi sa sinom te planovima za budućnost.

Zašto ste se odlučili baviti sportom i kolika je važnost sporta u vašem životu?

Sportom se bavim oduvijek, a intenzivnije sam počeo trenirati 2014. zbog oporavka nakon gubitka obje potkoljenice. Tada sam lako i brzo zaključio da se želim i natjecati. Moj život bez sporta bio je nezamisliv sve do nedavno kada sam nakon teškog i dugog razmišljanja odlučio privremeno obustaviti sportski rad kako bih se još više posvetio rehabilitaciji mog trogodišnjeg djeteta s cerebralnom paralizom. Jedini moj prioritet sada je cilj da on prohoda, što moguće ranije i kvalitetnije.

Imate zapažene rezultate u nekoliko sportskih disciplina. Od atletičara ste postali biatlonac. Na koje ste sportske uspjehe posebno ponosni?

Od sportskih uspjeha najponosniji sam na Paraolimpijske igre u Koreji 2018., gdje sam nastupio kao jedini stojeći skijaški trkač bez obje potkoljenice. Sportaši mojeg invaliditeta inače sjede u tzv. bobu i natječu se sa sjedećim sportašima. U Koreju sam dospio putem pozivnice koju sam dobio zbog čudesnog napretka koji je zadivio mnoge, a među njima i nadležne – Zimski paraolimpijski odbor (IPC). Niti godinu ranije prvi sam put u životu stao na skije, a to tada nije izgledalo nimalo obećavajuće. Na Igrama sam pozivnicu opravdao ostvarenjem norme u utrci sprinta.

Moj drugi ponos prva je hrvatska međunarodna bronca u parabiatlonu (sportu kojemu sam pionir na ovim prostorima), a koju sam osvojio bez promašenog hica zaostajući za Francuzom i Norvežanom. Izdvajam i zlato te dvije bronce s ITU Svjetskih kupova u paratriatlonu te medalje u više disciplina na Prvenstvu Hrvatske u para-atletici.

Više ste puta izjavili da ste sanjali o nastupu na Zimskim paraolimpijskim igrama u Pekingu 2022. Koliko ste se dugo pripremali za taj cilj i planirate li nastupiti? Zašto ste ipak odlučili odustati od priprema?

Nakon šest godina kontinuiranog trenažnog procesa izjavio sam u medijima da mi je nastup na Igrama u Pekingu 2022. imperativ. Kaže se “dok čovjek planira, Bog se smije”. Kada sam u travnju vozio dugi trening na biciklu sinula mi je zamisao: “Dok ja vozim, moje dijete gubi vrijeme”. Osjetio sam grižnju savjest koja me ponukala na dugo i teško razmišljanje. Sve sam faktore uzeo u obzir. Uz stalan posao, svakodnevni treninzi, a posebno pripreme, natjecanja i Igre, nose značajan trošak vremena koje uskraćujem djetetu s obzirom na to da sam jedino ja obučen za provođenje njegovih fizijatrijskih i ostalih vježbi te stoga nezamjenjiv.

Zapitao sam se vrijedi li više nastup i recimo 13. mjesto na Paraolimpijskim igrama ili godina do dvije djetetova hodanja i vrtić. Bila je opcija čak i skroz se ostaviti sporta, no ta pomisao me užasavala. Dvojbe nije bilo. S tugom sam do daljnjega obustavio sportski rad i odlučio da ću sa sinom početi raditi jače nego ikad. Što doma, što vani po parkovima, u bolnici Goljak, privatno, na bazenu i moru, ali intenzivno i svakodnevno. Nakon nekoliko mjeseci takvog režima pao mi je kamen sa srca jer se njegov napredak značajno ubrzao, a to je potvrdila i struka. Peking sam tako otpisao, no Milano je blizu pa projekt ZPOI 2026. ostaje i dalje moj cilj. Godine me ne nimalo ne brinu, osjećam se kao da mi je dvadeset i vidim se u sportu još puno duže nego što bi mnogi pomislili.

Koliko vam se život promijenio nakon nesreće? Jesu li ljudi počeli gledati drugačije na vas i jeste li se susretali s predrasudama?

Nakon nesreće 2014. preokrenuo mi se život, naravno, naopačke. Neki su me počeli drugačije gledati, neki ne. Od nekih sam očekivao podršku, a nestali su. Drugi od kojih ju nisam uopće očekivao, pojavili su se i pokazali punu ljubav i brigu. Kroz cijelo ovo vrijeme bez stopala nailazim na predrasude, ne često, ali redovito. Ponekad me razni ljudi pokušavaju zaustaviti u namjeri da učinim nešto što želim i znam da mogu. U skijanju mi često savjetuju da skijam sjedećki, no ponizio bih svoje noge kada bih na to pristao.

Ponekad kao da mi i ne priznaju invaliditet, kao da sam si sam kriv što nisam u kolicima ili na štakama. Prije sam skrivao proteze. Bilo je smiješno kada bih plesao s nekom curom koja bi slučajno otkrila da nemam noge (smijeh). No ne obazirem se više na predrasude. Bilo mi je puno teže dok sam bio u kolicima i slušao komentare djece poput: “Striček, kakve su ti to nogice?” ili “Gle, invalid!”. No nisu djeca kriva već kultura našeg društva. Srećom, samo sam dva mjeseca bio u kolicima. No postoji i druga strana medalje. Neki te uopće ne gledaju kroz invaliditet. Kao majka moga djeteta koja me nikad nije doživjela kao invalida, a odlučila mi je podariti najvrjednije što imam. Postoje i važne beneficije poput besplatnog autoputa, ulaza u nacionalne parkove ili drugdje te što ne moraš čekati u redu po dućanima ili institucijama. Moja velika sreća jest da imam i najbolju moguću protetičku opskrbu i majstore u tvrtki Bauerfeind.

S kakvim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Najveća teškoća kao sportašu bio mi je manjak opreme i logistike. Da mi je 2014. bilo sve što imam danas! Godinama sam marljivo i studiozno “slagao kockice” da bih si tek prije godinu priskrbio sve osnovno potrebno. Odličan cestovni bicikl, nekoliko skupocjenih ‘high-end’ trkaćih proteza s ručno izrađenim ležištima koja mi sjajno prianjaju na noge. ‘High-end’ puška za biatlon i skijaške cipele. Ski-role, skije i štapove dobivam na korištenje od Paraskijaškog saveza te Biatlonskog saveza. Potonji su mi omogućili i trenera, Filipa Kontaka. Za streljačku obuku i savjete nadležan mi je Tomo Lazić iz SK Kustošija. Hvala im svima od srca za veliki nesebičan rad, kao i mnogima ostalima koje nisam tu naveo jer bi nabrajanje predugo trajalo.

U Zagrebu mi stoje na raspolaganju dvije odlične atletske staze (Svetice i NK Dubrava), dvije teretane sa svom potrebnom opremom, park-šuma Maksimir za trčanje, Sljeme koje je idealno za bicikl, trčanje i ski-role po visinskoj razlici, a ima i sjajne staze za skijaške trčanje kada napada snijega. Za biatlon imam suhe i snježne treninge i u Gorskom kotaru, posebice Mrkoplju koji sada ima i atletsku stazu. Blizu su i Slovenija i Austrija. Ostalo je samo da mi dragi Bog da vrijeme i zdravlje za trenažni proces, kojeg jedva čekam pretočiti u rezultat. Veselim se što bi mi se uskoro mogao pridružiti kolega parabiatlonac, naš umirovljeni vojnik Petar Grgurić iz Mrkoplja. Nimalo ne sumnjam da smo kadar učiniti još jedan značajan iskorak u razvoju parabiatlona na ovim prostorima.

S kakvim ste se poteškoćama susretali kao otac djeteta s cerebralnom paralizom? Kako funkcionirate zajedno i kako izgleda vaša svakodnevica?

Zbog krvarenja u mozgu tijekom trudnoće moj sin rođen je s cerebralnom paralizom nakon šest i pol mjeseci. Odmah po porodu neupitno su dijagnosticirane rupe u sivoj tvari i izvjesna je bila jedino neizvjesnost  – dipareza i distoni sindrom dijagnoza su danas. Bez imalo čekanja, okupio sam interdisciplinaran tim specijalista raznih struka predvođen majkom neuropedijatrije ovih prostora, umirovljenom profesoricom Vlatkom Mejaški Bošnjak. Sva joj hvala i toplo ju preporučujem svima, čak preventivno i roditeljima zdrave djece, jer neuropedijatri vide stvari koje pedijatri ne vide. Za glavne metode rehabilitacije odabrana je terapija po Vojti, medicinska gimnastika i hidroterapija. Fizijatrica Maja Lenard Šimunac prati njegov razvoj te me prema njemu obučava vježbama koje provodim tri puta dnevno, sve od poroda. Hvala i osoblju bolnice Goljak gdje on pohađa razne vježbe i radionice.

S pola godine počeo je redovito ići na bazen, prošao školu plivanja za bebe u Natatoru kod Ane Sršen. Posebno sam ponosan jer je već lani proplivao leđno. Ovo ljeto i trbušno, i to bez ikakvih rekvizita. Redoviti smo posjetitelji parkova, gdje se penje i igra na dječjim spravama te hoda uz ograde. U početku nije znao razdvajati noge, skakao je poput zeca, pa smo to prvo vježbali. Nakon puno upornog rada propuzao je ispravno četveronožno tek s godinom i pol. Prije godinu dana smo počeli s uspravljanjem u horizontalu. Križa noge, puno ga muči ravnoteža i prsti su mu spušteni pa teško staje punim stopalom. Srećom, problemi su mu se odrazili samo na motoriku, ne i psihu. Otkad sam pojačao rad s njim, pokazao je puno veće napretke, stoga sam optimističan i vjerujem da može prohodati do idućeg ljeta. Dobio sam niz priznanja za njegovu rehabilitaciju od svih nadležnih, ali ne želim pohvale već samo uspjeh.

Koliko vam znači što sa sinom prolazite ovo teško, ali i lijepo razdoblje djetinjstva? Koliko vas je očinstvo promijenilo?

Vrlo sam emotivna osoba i kada nekoga ili nešto volim, onda je to intenzivno i punim srcem. No ljubav koju osjećam prema svojem djetetu nemjerljiva je s ikojom drugom koju sam ikada prije osjetio prema ikome ili ičemu na ovome svijetu. Ne mogu biti sretniji jer on mi iste takve osjećaje uzvraća u jednakoj mjeri, pa čak i onda kada se posvađamo. Svrha mojeg postojanja prvotno je da mu omogućim što manji hendikep i što veću životnu funkcionalnost. Onda najbolje moguće uvjete da izraste u ispravnu, poštenu, sposobnu, altruističnu i sretnu osobu. Često sanjam kako je prohodao. Ako prohoda, biti ću najsretniji čovjek na svijetu jer on, baš kao i ja, voli planine, snijeg, kupanje, sport i akciju. Veseli me maštati kakav sjajan tandem ćemo biti. Već ovo ljeto preuzeo sam odgovornost i sam s njim otišao autom na more, prvi put bez asistencije mame i baka da vidim hoću li uspjeti. I uspio sam.

Ove zadnje tri godine promijenile su moju ličnost, teško mi je to opisati. Otuđio sam se od svoje okoline i društva. Ne izlazim, ne družim se s prijateljima, ne viđam sa ženama. Popiti kavu i pročitati novine kada se ukaže prilika vrhunac mi je društvenog i zabavnog života. Začahurio sam se u neki svijet u kojem ne vidim ništa osim šire slike i konačnog uspjeha. Jednom kad sve ovo prođe nadam se da će se vratiti moje staro “ja”.

Što želite za vašeg sina u budućnosti, a što za sebe? Kada se planirate opet posvetiti sportu i natjecanjima?

Prvo želim da prohoda, i to kvalitetno, ako Bog da i skroz pravilno. Da krene u vrtić i isproba sve sportove i aktivnosti koji ga budu zanimali. Temeljnu obuku iz gimnastike, hrvanja, plivanja i atletike morat će proći prije osnovne škole. Dalje će biti na njemu da sam izabere što želi od života, a na meni da ga savjetujem i usmjeravam. Predložit ću mu prvo da bude grafičar ili fizijatar, no bitno je da se bavi onime što voli i u čemu je strastven te da od malena to razvija, a ne da kao ja studira deset godina jer je studentski život super i zabavan.

Ako prohoda uskoro, odmah se vraćam u puni trenažni pogon. Volio bih odraditi jedan pravi olimpijski ciklus do Milana 2026. Zanima me samo uspon na najviše vrhove, nikakva prosječnost. Da sada znam da će mi sedmo, ili još gore, četvrto mjesto na Igrama biti najbolji rezultat, odustao bih odmah i nastavio samo rekreativno jer sportom se mislim baviti dok sam živ. Imam ambicije, planove i ideje po pitanju drugih sportova uz biatlon, ali o tome ćemo nakon Milana. Završi li moja karijera neuspješno i prije vremena, tada bih volio zasnovati stabilnu obitelj i imati barem još jedno dijete jer djeca su za mene najveće blago i radost. No pustimo sada snove, idemo dalje korak po korak. Doslovno. Njegov.

Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije