/Jasna Petrović: Reforma, ne nacionalizacija!

Jasna Petrović: Reforma, ne nacionalizacija!

Počeci reforme drugog mirovinskog stupa izazvali su burnu raspravu u javnosti. Pojavili su se strahovi od nacionalizacije ovog stupa, što ne čudi jer su građani nedovoljno informirani o ovoj kompleksnoj temi. Kako bi umirovljenicima, ali i mladima, pomogli da bolje razumiju što je drugi mirovinski stup i što dobivaju novom reformom, razgovarali smo s Jasnom A. Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske koja pozdravlja potez ministra rada Marka Pavića…

– Podržali ste prijedlog Ministarstva rada i mirovinskog sustava da se u trenutku umirovljenja omogući izbor svakom pojedinom osiguraniku hoće li ostati u drugom stupu ili s doprinosima i prinosima prijeći natrag u prvi stup i ostvariti jednaka prava, uključujući i dodatak od 27 posto. Kako gledate na ove početke reforme drugog mirovinskog stupa?

Kada je riječ o početku reforme drugog obveznog mirovinskog stupa te o dva važna elementa -uvođenju prava izbora i svojevrsnog državnog jamstva za drugi stup koji je u rukama privatnih mirovinskih fondova pri inozemnim bankama, gotovo je nevjerojatno da se Sindikat umirovljenika Hrvatske, uz Maticu umirovljenika, našao u poziciji da brani jednog ministra. Naime, gotovo histerične reakcije na najavljene obrise promjena kojima ‘stručna javnost’, ali i nazovi-socijaldemokratski i neoliberalni dio oporbe, potpomognut glavnim medijima sponzoriranima od banaka, glorificira drugi mirovinski tolikih su razmjera da je nemoguće o tome voditi javnu raspravu.

Predloženo rješenje je inicijativa Sindikata umirovljenika za rješavanje tzv. problema u vezi dodatka od 27 posto, iznesena na sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike, a ministru se za razradu takvog prijedloga i njegovo uporno i razložno prezentiranje može samo čestitati. Možda nije bio niti svjestan tko će se sve podići na stražnje noge, no brojke, računice i iskustva drugih zemalja, kojima je nakon provedene reforme drugog stupa bitno porastao BDP, na strani su predlagača.

– Kako komentirate izjavu ministra Pavića da je reforma mirovinskog sustava u biti sukob generacija.  Prema njegovim riječima „radi se o suprotstavljenim interesima onih koji su sada u mirovini i odmah žele veće i budućih umirovljenika koji žele u budućnosti imati kakvu takvu mirovinu“. Radi li se ovdje doista o sukobu generacija ili o nečem drugom?

Ministar Pavić je mlad čovjek, diplomirao je na PMF-u, i specijaliziran je za meteorologa i oceanografa. Pokazao je stanovitu volju za učenjem, no nije, očigledno, savladao abecedu mirovinskog sustava, osobito prvog javnog stupa utemeljenog na međugeneracijskoj solidarnosti, uz obvezne elemente unutargeneracijske redistributivnosti. No, čak i ako je ministar mislio samo na to da su interesi postojećih zaposlenih i umirovljenika duboko suprotstavljeni, opet se jako zabunio. Kako onda tumači da se u velikom postotku podudaraju stajališta o mirovinskoj reformi triju glavnih sindikalnih središnjica/konfederacija i dviju glavnih umirovljeničkih udruga?

Pogrešna je i teza koju plasiraju dirigirani znanstvenici da je mirovinski sustav generacijske solidarnosti neodrživ. Naprotiv, on je jedini financijski održiv, no drugo je pitanje jesu li mirovine koje može osigurati dovoljne za preživljavanje. Ali, to više nije pitanje mirovinskog sustava, već gospodarstva i razvojnih politika.

– Ministar rada je najavio da je cilj reforme omogućavanje viših mirovina za mlade osobe koje će ulagati u drugi stup veći dio ili cijeli radni vijek. Kako vi gledate na povećanje izdvajanja u drugi  mirovinski stup?

Sindikat umirovljenika Hrvatske bez dvojbe podržava disperziju mirovinskih ulaganja, pa time i štednju za starost kroz drugi i treći mirovinski stup. Međutim, osim obveznog javnog mirovinskog stupa za koji doprinose treba vratiti na početnih, za europske razmjere vrlo niskih 20 posto, štednja u drugom stupu treba biti dobrovoljna. Ministrov pokušaj udobrovoljavanja bankarskih mirovinskih fondova najavama sukcesivnog povećanja doprinosa za drugi obvezni stup, razumljiv je, a povećano izdvajanje jest potrebno.

Međutim, izdvajanja u drugi stup po načelu obveznosti pokazala su koliko je visok tranzicijski trošak i koliko su teške posljedice po javne financije. No, blokada medija u Hrvatskoj u režiji moćne financijske industrije onemogućava prosječnom građaninu saznati da u zapadnim zemljama Europske unije ne postoji takav model drugog stupa, već je najčešće riječ o stupu profesionalne mirovinske štednje u kojoj sudjeluju poslodavci i sindikati.

“Država građanima neće oduzeti njihove imovine”

– Dugo se zalažete za ukidanje drugog mirovinskog stupa. Zašto je on štetan za umirovljenike, ali i državu?

Da se nije uveo drugi mirovinski stup, javni dug bio bi upola manji, gospodarstvo snažnije, a BDP i mirovine veći. Ovako smo umjesto rješenja za opstojnost mirovinskog sustava i povećanje mirovina dobili strmoglavi pad u ekonomsku neravnotežu. Ovakav drugi stup nije rješenje, već izvorište problema.

Sada se pak nameće teza o namjeri nacionalizacije drugoga mirovinskog stupa i tome da će država građanima oduzeti njihove ušteđevine. Smiješna je tvrdnja da je ovdje riječ o imovini građana, jer oni njome ne mogu raspolagati, ne mogu odlučivati o tome tko njome upravlja, s kojim rizicima, odgovornostima i troškovima, a još manje mogu svoju „ušteđevinu“ uložiti kao hipoteku za npr. kredit za stan. Ta imovina je virtualna i nepostojeća.

Hajdemo kratko ponoviti lekciju – drugi mirovinski stup je izmišljotina svjetske financijske industrije kojom je odlučila isisati javne financije postsocijalističkih i postdiktatorskih režima. Takvog modela, dakle, nema u zapadnoeuropskim zemljama, a pogotovo ne stoga što takve zemlje u pravilu imaju visok javni dug.

-Kako funkcionira ta, kako ju Vi zovete, kazino-ekonomija?

Državu se natjera da oduzme iz državnog, javnog, prvog mirovinskog stupa četvrtinu doprinosa (kao u hrvatskom slučaju) i preda ih na upravljanje bankama koje onda tih istih pet milijardi kuna posuđuju natrag državi za isplatu mirovina, ali uz kamate od po šest posto. Tako inozemne banke kamatare „svoju“ državu. Na kraju se ispostavi kako za 97 posto umirovljenika to u budućnosti znači za trećinu niže mirovine nego da su uplaćivali puni doprinos samo u prvi javni stup. Uplaćivati u drugi mirovinski stup se isplati samo zaposlenima s plaćama višima od 9. 000 kuna. A koliko je takvih?

Ovo je istina o kojoj se šuti: netočno je da su banke, odnosno njihovi obvezni mirovinski fondovi dobile 70 milijardi, a zaradile 20 milijardi kuna, pa sad imamo u džepu 90 milijardi kuna. Točno je da su banke izgubile ogromne iznose za propale investicije, a država povećala javni dug. Točno je da su obvezni mirovinski fondovi do sada u gubitku za 9,3 milijarde kuna. Ali o tome se šuti. O tome se ne piše.

– Koji je vaš stav o ministru Marku Paviću? Je li pokazao da ima više sluha za umirovljenike od svojih prethodnika?

Ministar je u prosjeku sudjelovao na sjednicama Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe po petnaestak minuta, a onda bi nestao „zbog važnih obveza“. U razgovorima bi zdušno uvjeravao predstavnike umirovljeničkih udruga kako se trebaju orijentirati na Europski socijalni fond i pisati projekte. No, ako treba usporediti ovog ministra s prethodnikom Tomislavom Ćorićem, Paviću je daleko više stalo i ulaže napor kakav ni kod ekonomiste Ćorića, niti kod kratkotrajne prethodnice neurologinje Nade Šikić, nije bio primjetan.

No, kad spominjemo prethodnike, ne smijemo preskočiti hematologa Miranda Mrsića kojega mladi mogu pamtiti po jačanju rada na određeno i drugih oblika nesigurnog rada, radnici po uvođenju rada do 67. godine života, a stariji po pojačanom padu mirovina i siromašenju.

“Hrvatska je „pametna“ i nazaduje”

– Mirovine u Hrvatskoj, prema upozorenju Europske komisije, u odnosu na prosječne plaće, najniže su u Europskoj uniji. Što je sve potrebno kako bi se ova statistika promijenila?

Nema druge statistike osim one koju vlast radije prešućuje. Da, Europska komisija je jasno naglasila kao prioritet ne toliko neodrživost mirovinskog sustava, već neadekvatnost mirovina i rastuće siromaštvo. I posve je jasno da se te statistike ne mogu mijenjati prije nego što se učine temeljni reformski pomaci, a to su tri temeljna iskoraka. Prvi je pretvaranje drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni i to po ugledu na sve druge postsocijalističke zemlje koje su praktički drugi mirovinski stup ukinule time jer su otvorile mogućnost prijelaza iz drugog stupa u prvi odmah, a ne samo u trenutku umirovljenja.

Češka i Slovenija odmah su na početku odbile nametnuti model Svjetske banke, a Poljska, Slovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska – su ga ukinule. U Hrvatskoj je krimen tako nešto i spomenuti. Eskalira opća histerija, ali i etiketiranje kako su protivnici drugog stupa čudni relikti komunističkog društva. I tako ispada da su sve druge zemlje „glupe“ i napreduju, a Hrvatska je „pametna“ i nazaduje.

Drugi korak je odvajanje općih i posebnih mirovina na financijski i zakonski transparentan način, te reforma sustava povlaštenih mirovina po posebnim propisima, s trendom izjednačavanja s prosječnim mirovinama stečenih temeljem rada i doprinosa. Treći iskorak je uvođenje hitnih mjera protiv siromaštva – uvođenje minimalne mirovine u iznosu od najmanje 45 posto od minimalne plaće; uvođenje socijalne mirovine; poboljšanje modela usklađivanja mirovina; uvođenje socijalne/nacionalne mirovine…I još puno toga. Treba zaustaviti društvo koje generira ubrzane društvene nejednakosti, iseljavanje mladih, smanjenje nataliteta, poniženje i očaj starih.

-Uspješno ste proveli Peticiju protiv siromaštva starijih osoba. Koji su bili glavni zahtjevi i jesu li neki od njih ispunjeni? Što dalje planirate?

Peticija je bila masovni pokušaj osvješćivanja samih umirovljenika o tome da se ne trebaju sramiti svoga siromaštva jer za to nisu krivi. Nisu krivi što skupljaju plastične boce i kopaju po kontejnerima za smeće ili skupljaju ostatke hrane na tržnicama. Nisu stare žene, jer 94 posto obiteljskih umirovljenika su žene, krive što imaju mirovinu od 1.900 kuna. Nije 53 posto umirovljenika krivo što su njihove mirovine niže od hrvatske linije siromaštva. Nakon peticije pokušali smo s prosvjedima 10. listopada prošle godine u šest gradova, među kojima smo samo na Trgu bana Jelačića okupili oko 4.000 umirovljenika pod kišobranima.

Bili su skupovi protiv siromaštva i na trgovima u Splitu, Puli, Osijeku, Zadru. Nismo sigurno da ćemo opet u prosvjede, jer imamo osjećaj da živimo u paralelnom svijetu s onima koji odlučuju. Oni voze automobile sa grijanim kožnim „zicevima“, troše milijune kuna na dnevnice, primaju besramne plaće i usvajaju zakone u kojima uvijek stanu na stranu bogatih. Umirovljenici žive na odgodu, do vlastite smrti, jer to ispada najjednostavnije rješenje za vlast. Novi lapot i ispraćaj staraca na planinu da se tamo ugase. Da nestanu.

Maja Šubarić Mahmuljin