/Pjevačica s West Enda: Nedostaju mi čvarci, buncek, mlinci i burek!

Pjevačica s West Enda: Nedostaju mi čvarci, buncek, mlinci i burek!

Hrvatica Jasna Ivir nije niti sanjala da će jednog dana ostvariti uspješnu karijeru u mjuziklima, i to na prestižnom West Endu u Londonu. Iako je rođena u Njemačkoj, Jasna kaže da se osjeća kao Hrvatica jer su joj roditelji iz Zagreba. Pjevati je počela sa 17 godina, a u London se doselila 1996. i zaigrala Carlottu u mjuziklu „The Phantom of the Opera“. Uslijedila je svjetska premijera mjuzikla „Witches of Eastwick“, da bi se 2002. Jasna vratila u Njemačku zbog glavne uloge u mjuziklu „Mama Mia“. U London se vraća 2009. godine i od tada nastupa u mjuziklima „Chicago“ i „Charlie and the Chocolate Factory“ . Trenutno je možemo gledati kao Maggie Jones u mjuziklu „42nd Street’“ koji je imao premijeru prošle godine. Upitali smo je kako izgleda život izvođača na West Endu, koliko je teško opstati u mjuziklima, što joj nedostaje iz Hrvatske i planira li se jednog dana vratiti u Zagreb.

Zašto ste odabrali mjuzikle i kako su izgledali počeci Vaše karijere? 

Sa 17 godina zaljubila sam se u Barbru Streisand kada sam ju vidjela u filmu „Yentl“. Od tada sam željela samo pjevati. Kupila sam sve njezine albume i pjevala doma uz ploče pred ogledalom. Nastupila sam na jednom talent showu i pobijedila, što mi je dalo potvrdu da sam na pravom putu. Potom sam krenula u Stuttgart na fakultet, ali sam u međuvremenu otišla na audiciju za mjuzikl „Cats“ i odmah dobila posao, tako da sam napustila studij i od onda radim i živim od pjevanja.

Osjećate li se kao zvijezda mjuzikla ? Što je potrebno da bi jedna pjevačica uspjela u ovome poslu?

Zvijezda? Ma nikako. Moram reći da sam jako ponosna i sretna što živim ovdje i mogu raditi ono što najviše volim. Je li teško postići da se dođe u London i etablira kao umjetnik u ovoj zemlji i ovom gradu gdje je konkurencija strašno velika? Da, za to treba puno talenta, truda, teškog posla, discipline i naravno, sreće. No ako imate volju i ljubav prema poslu, sav trud nije pretežak. Treba i puno hrabrosti i jaki karakter.

Nastupali ste u brojnim poznatim mjuziklima. Ima li neki koji Vam je najdraži?

Nemam najdraži mjuzikl jer svaka uloga ima nešto novo što mi je izazov. Bilo to pjevati visoki sopran, s dubokim mazzo glasom, glumiti dramatične ili komične uloge ili plesati. Sada čak i stepam u „42nd St“. Tko bi rekao da ću i tako zaplesati (smijeh).

Koliko često imate probe, a koliko nastupa imate tjedno? 

Probe imamo na početku produkcije i traju četiri do šest tjedna. Za vrijeme showa imamo probe samo kada se mijenja ansambl. Nastupam osam puta na tjedan, a nedjeljom smo slobodni. Tako će nam biti 670. predstava od „42nd St“. Na primjer, u „Charlie and the Chocolate Factory“ smo imali preko 1.200 nastupa. No mi glumci imamo i slobodne dane – tjedan ili dva, pa uskoči zamjena za moju ulogu.

 

Podrijetlom ste iz Hrvatske. Od kuda su Vaši roditelji i posjećujete li Hrvatsku? 

Majka i otac su mi iz Zagreba. Majka je s Bukovca, a tata iz Remeta. Ja sam rođena u Njemačkoj, ali se osjećam kao Hrvatica. Svake godine uvijek bi se vraćali doma za vrijeme praznika. Nakon što su moji roditelji otišli u mirovinu vratili su se u Hrvatsku. Tata mi je umro prije 11 godina, a majka živi sama u Remetama i posjećujem ju kada god imam slobodne dane.  Uskoro joj je imendan, pa sam uzela slobodno da ju mogu posjetiti.

Što Vam najviše nedostaje iz Hrvatske i biste li voljeli jednog dana živjeti ovdje? 

Nedostaje mi obitelj. Najviše mama, ali i daljnja obitelj. Nedostaje mi se s nekime ‘na domaći spominjati’. Da, jednog dana bi se htjela vratiti u Hrvatsku, ali ne znam bi li onda cijelo vrijeme tamo živjela. Cijeli život već živim na nekoliko adresa, tako da bi mi nedostajalo putovanje i prijatelji iz svih zemalja u kojima sam živjela i radila.

Koje hrvatske specijalitete najviše volite, a nema ih u Londonu? 

Uopće ne znam gdje bih počela. Nedostaje mi domaća kuhinja i domaći obroci. Volim sva dimljena mesa – rebrica, buncek, a ovdje u Londonu nemaju ništa dimljenoga! Sve kobase, domaći Jeger, češnjovke, krvavice, kulen, srijemska. Zatim čvarci, mlinci, svježi sir od bakice s placa i burek s tržnice. Lista je beskrajna…

Sviđa li Vam se život u Londonu? Koje su prednosti i nedostaci života u ovoj svjetskoj metropoli? 

Jako volim London, njegovu umjetničku kulturu i njihove ljude koji su pomiješani iz svih zemalja svijeta. Volim kako su ovdje ljudi tako jako pristojni i pažljivi i otvoreni. Volim kako se svi lijepo postavljaju u red kada čekaju na autobus i nikada se ne naguravaju. Volim što su svi muzeji ovdje besplatni, jer sam i sama mišljenja da bi slike i umjetnost trebali  biti dostupni za sve ljude.

 

Kako izgleda Vaš svakodnevni život u Londonu? 

Moj dan počinje dosta kasno. Ne ustajem prije 10 sati. Ako se nastupa svaki dan u 19.30 sati (a kada imamo dvije predstave – i u 14.30 sati) onda idem kasno spavati. Ako bi se ustala puno ranije bi bila već dosta umorna navečer, kada se drugi ljudi sjednu pred televiziju i odmaraju. Za vrijeme dana idem u kupovinu, kuham, posjećujem muzeje…

Kakvi su Vam kolege i suradnici? Upoznajete li umjetnike iz cijelog svijeta? 

Kolega trenutno imam jako puno. U mjuziklu „42nd St“ nas ima čak 58 na pozornici, što je naveći ansambl s kojim sam ikad radila. Trebalo mi je dosta dugo dok sam naučila sva imena. Svi su različiti – mladi i stari, glumci koji su bili puno godina na televiziji u sapunicama, operni pjevači, i jedan kolega je čak glumio s poznatom Vivienne Leigh u „Shakespeareu“. Izvan posla cijelo vrijeme upoznajem  razne umjetnike – dirigente, glazbenike i plesače iz cijelog svijeta. London je “melting pot” za sve umjetnike.

 

Jeste li zadovoljni svojom karijerom i jeste li sanjali da ćete jednog dana nastupati na prestižnom West Endu? 

Nisam. Naravno, ponosna sam i presretna. To mi je uvijek bio cilj – doći u London i nastupati ovdje, gdje nastaju novi mjuzikli. U svijetu mjuzikla nema višeg standarda nego ovdje i na Broadwayu.

Koje mjuzikle biste preporučili pogledati na West Endu? 

Kakvo pitanje, moj mjuzikl – „42nd Street“ ! Tako veliki ansambl još nikad nije postojao na West Endu. Mjuzikl je pun plesanja, stepanja, prekrasnih melodija i normalno – mene (smijeh).

Gdje se vidite za deset godina? 

Svejedno mi je gdje budem i što budem radila sve dok imam sarme, fileke, kiselog zelja, gibanice i kobasica bit ću sretna i vesela!

Maja Šubarić Mahmuljin