Osoba kao što je 94-godišnji Darko Mergenthaler rijetko se viđa. Unatoč svojim godinama zadržao je nevjerojatnu bistrinu i znatiželju. Ovaj rođeni Osječanin vedrog duha, dobrog zdravlja i još boljega pamćenja život je posvetio automobilima, prometu, putovanjima i svojoj najvećoj ljubavi – supruzi Ljerki. Diplomirao je motorna vozila na Stojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu te radio na poslovima UNICEF vozila u Regionalnom uredu UNICEF-a za Europu i Afriku u Parizu kao predstavnik Jugoslavije. Bez supruge je ostao prije 17 godina i od tada je živio sam na zagrebačkim Ravnicama. Prije nepuna dva mjeseca preselio se u dom za starije i nemoćne, a mi smo ga odlučili posjetiti i saznati njegovu priču. Kao pravi gospodin, Darko nas je dočekao u predvorju doma i poveo u svoju sobu, koja je opremljena i satelitskom televizijom. Za nju se, kaže, sam izborio jer mu daje pogled u svijet. Iako je u mirovini već 33 godine, ističe kako mu nikada nije dosadno. Aktivno se bavi pisanjem već godinama, a rezultat čega su stotine ispisanih stranica.

Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo? Čega se posebno sjećate iz tih dana?

Rođen sam kao jedinac u Osijeku. Moj je otac Pavao bio poznati osječki odvjetnik, ali i vrhunski sportaš. Uz gimnastiku, bavio se tenisom, skokovima u vodu, plesom i skijanjem. Majka Mira bila je kćer u Slavoniji poznatog kotarskog predstojnika i dožupana Mile Kramarića, a krsni kum mi je grof Rudolf (Rudi) Normann mlađi, posljednji pravi vlasnik valpovačkog vlastelinstva. Djetinjstvo pamtim kao sretno i bezbrižno. Otac mi je kupovao mnogo igračaka, ponajviše onih edukativnih. Primjerice, globus, mali poljski top s gumenim metcima, lađicu koju je pokretao kamfor i automobil “Bing” na navijanje, s kočnicama, upravljanjem, pomičnim otvorima i svjetlima. To čudo od igračke i danas je sa mnom.

No, sve se promijenilo kada mi je otac iznenada umro kada sam imao šest godina. Prvi razred osnovne škole živio sam u Osijeku, no kada je majka izgubila i svog oca, preselili smo se u Zagreb kod bake i svi smo preživljavali od djedove mirovine. Došlo je teško vrijeme Drugog svjetskog rata koji sam preživio pa sam nastavio sa školovanjem i počeo studirati na Fakultetu strojarstva i brodogradnje.

Kada ste upoznali suprugu Ljerku – Vašu životnu suputnicu?

Ljerka i ja upoznali smo se u Zagrebu za vrijeme studija. Ona je iz Varaždina došla studirati jezike na Filozofskom fakultetu. Prvo smo se slučajno susretali i samo pozdravljali pa se polako rodila ljubav. Bili smo si ‘kompići’ u svemu, prijatelji iznad svega te smo imali veliko povjerenje jedan u drugoga. Sve je išlo prirodno od samog početka. Kao što pišem u svojim tekstovima, ljubav se jednostavno otkrije – shvatili smo da jedan drugog razumijemo i da u našim druženjima ima veselja. Bili smo u braku 47 godina, a ukupno 53 godine zajedno. Odlično smo se slagali i nikada u životu nismo jedan od drugog doživjeli uvredu. Bili smo oboje vedre naravi.  Ona je s 34 godine oboljela od karcinoma i  izliječila se, no nakon 38 godina karcinom joj se vratio i umrla mi je na rukama. Bili smo zajedno do zadnjeg daha. To ne prestaje nikada. Ona je i danas tu sa mnom, na fotografijama i u mislima.

Cijeli život bavili ste se automobilima i cestovnim prometom. Kako to da ste počeli raditi za UNICEF?

Automobili su bili moje usmjerenje i posao koji sam jako volio. Kada voliš svoj posao u njemu si uspješan. Pisao sam prve članke o modernim automobilima i pratio svjetske novitete. Prvi sam inicirao da se uvede promet na cestama kao informacija vozačima. Više puta sam sudjelovao na poznatom autosalonu u Ženevi i izvještavao o tome za tadašnji časopis „Vozač i saobraćaj“.

Još za vrijeme studija počeo sam raditi u Gradskoj automehaničkoj radionici. Jednog me dana direktor tvrtke „Jugosanitarija“ primijetio i pozvao da radim za UNICEF-ova  vozila. Tako sam 1952. godine poslan u Englesku na školovanje za održavanje UNICEF-ovih automobila. Bio sam obavezan svake godine proći automobilom cijelu Jugoslaviju. Svaki njihov automobil sam morao osobno provjeriti. To su bila kontrolna putovanja UNICEF-a. Imao sam priliku upoznati ljude i njihov život diljem zemlje i to mi je bila velika škola. Jedno vrijeme radio sam i u INGRI, a potom 19 godina bio honorarni asistent na Katedri za motorna vozila. Vodio sam i Tehničku službu pomoći automobilistima na cesti Auto-moto saveza Hrvatske.

Kako su izgledala Vaša putovanja i što ste sve vidjeli?

Nisam prijatelj aviona. Putovao sam svijetom malim cestama, pretežno po Alpama. Uvijek sam volio putovati sporednim cestama i upoznavati lokalne ljude. Ne možete niti zamisliti kako je tada život izgledao. Niste mogli ići kupiti kilu mesa, a sve se kupovalo na bonove. Nije bilo asfalta, samo od Sušaka do Novog Vinodolskog. Niti do Karlovca nije bilo asfalta. Uglavnom smo vozili po makadamu. Putovati očima i ušima 14 dana vrijedi kao jedan semestar fakulteta.

Proputovao sam od Škotske, Engleske, Njemačke pa do Portugala, Francuske, Nizozemske, Belgije, Švicarske, Austrije… Boravio sam i u Africi i prošao sve zemlje južno od Sahare (od Benina do Liberije) i to na tri mjeseca. Silno je iskustvo vidjeti sve te zemlje. To su sve dojmovi, to vas gradi i to je životna škola. Svako putovanje je novo saznanje o životu. Zato imam satelitski prijem – da naučim o tome što se događa u svijetu. Važno je učiti jezike. Naučio sam engleski i njemački jezik, a moja Ljerka me pratila na brojim poslovnim i privatnim putovanjima.

U mirovini se aktivno bavite pisanjem. Uz sjećanja na putovanja i Vaše obiteljske pretke, što sve zapisujete?

To su moja razmišljanja, razgovori sa samim sobom. Pišem o svemu što god saznam – bilo to o astronomiji ili medicini. Primjerice, pišem o tome kako se operira fetus kroz trbuh majke. Ponekad poželim razgovarati s nekime, a nemam s kime pa zato pišem. Ocrtavam i prolazim još jednom svoj život. Oduvijek sam pisao, a sada u mirovini sve više uživam u tome. Nekad sam koristio pisaću mašinu, a sada pišem na kompjutoru. Prisjećam se i svih svojih putovanja. Moram priznati da ne poznajem dosadu cijelog svog života. Uvijek smo se supruga i ja pitali kako nekome može biti dosadno. Interes održava čovjeka na životu.

Prije 17 godina ste ostali bez voljene supruge. Kako ste se snalazili i je li Vam bilo teško samome?

Osjećao sam se prazno. To je život koji je prazan. Nakon supruge u tih 17 godina umrlo mi je još 66 bliskih osoba – prijatelja i rođaka. Vodio sam statistiku koliko je umrlo žena i kada, a koliko muškaraca iz mog kruga poznanika. Moja statistika pokazuje da žene duže ostaju živjeti nakon svojih muževa. One su u velikom broju ostale bez supruga, no ja sam iznimka. Kada sam ostao sam naučio sam kuhati, išao u nabavku i snalazio se sam. U našem stanu na zagrebačkim Ravicama živio sam sam 17 godina, a sa suprugom 42 godine. Automobil sam vozio sve do 91. godine pa sam odustao jer se više nisam imao s kime voziti.

Prije nešto više od mjesec dana preselili ste se u dom za starije i nemoćne. Kakvi su Vam prvi dojmovi?

To je jedan prekid sa svijetom i sa životom. Tu možete živjeti kao u studentskom domu, ali se priviknete. Olakšica je to što se ovdje ne morate brinuti za nabavku, čišćenje, pranje rublja i kuhanje. Dom organizira zabavu, ali nekima poput mene to nije zanimljivo. Primjerice, ne volim se igrati ‘Čovječe ne ljuti se’, što je ovdje popularno. No izborio sam se za dozvolu za satelitsku televiziju, koja mi je prozor u svijet. To mi je bilo važno.

Kako vas služi zdravlje? Što vam najteže pada u starosti?

Zasad sam relativno zdrav. No svjestan sam da u mojim godinama neke poteškoće mogu biti kobne. Najteža je samoća. Nekada sam šetao Maksimirom sa suprugom pa poslije i sam, ali šuma mi je tada bila prazna. Sve može biti doživljaj, ali samo ako to možeš podijeliti s nekime. Ne možete susjedu prepričavati kako vam je šuma lijepa. To je osamljenost. Kako starite, krug vama bliskih ljudi se sve više smanjuje. Moja baka je doživjela 96 godina, kao i moja sestrična, a sada i ja idem prema tome. Nisam  mislio da ću toliko doživjeti. Mislio sam da ću umrijeti odmah nakon supruge. Moram priznati da nisam imao želju doživjeti takvu starost.

Što biste poručili za kraj? Koja je Vaša životna pouka?

Čovjek s 30 ili 40 godina još nije pametan, tek sa 60 godina sve mu se razbistri. Mi nikada nećemo doprijeti u dubinu druge osobe, ali važno je što više razgovarati sa svojim partnerom jer to doprinosi zajedničkom svakodnevnom gledanju života.  Treba uočavati vedre i dobre trenutke u životu, a bacati u zaborav one ružne koje svi doživljavamo. Ako to čovjek prije svega pamti i ima vedrinu, život će mu biti ljepši i bit će sposobniji. Ne treba se zamarati onime što političari krivo rade. Nemojte gledati ono što ne valja u životu već ono što je dobro. Treba znati unijeti vedrinu u život.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Generacija.hr