“Prema istraživanju koje smo proveli pokazalo se da mladi najviše informacija dobivaju putem portala i društvenih mreža, ali kada je riječ o povjerenju – više vjeruju tradicionalnim medijima – radiju i televiziji nego online medijima”, rekla nam je Tena Perišin, novinarka, urednica i znanstvenica te profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Studentima smjera Televizija omogućila je da kroz Televiziju Student koju je pokrenula rade vlastite priloge i emisije. Od 1982. radila je u novinarstvu, najviše na HRT-u. U svojoj bogatoj karijeri radila je reportaže i dokumentarne filmove te vodila razne projekte, a za svoj je rad primila brojne nagrade.
U intervjuu za Generaciju upitali smo ju kako gleda na novinarstvo danas, posebice televizijsko, koliko je prisutno lažnih vijesti i copy-paste prakse u današnjim medijima, na koje sve načine studenti FPZG-a uče o medijskoj pismenosti, vjeruju li mladi tradicionalnim medijima, gubi li televizija bitku s društvenim mrežama kada su u pitanju mlađe generacije te što bi poručila studentima novinarstva.
Kako biste ocijenili stanje novinarstva danas, posebice televizijskog? Koliko se ono promijenilo s dolaskom modernih tehnologija poput pametnih telefona?
Novinarstvo ima svoje profesionalne standarde i vrijednosti i zato mislim da se osnovni postulati nisu promijenili. Ne znam zašto bi pametni telefoni utjecali na promjene u novinarstvu. Radi se samo o alatu – kao što smo davno imali olovke, pa kamere, tako danas možemo mobitel koji ima ulogu “švicarskog noža” – ima višestruku namjenu – telefoniranje, primanje različitih sadržaja, ali i za proizvodnju sadržaja. Ono što se dogodilo pojavom društvenih mreža – jest da se gubi granica između novinarskih i ne-novinarskih sadržaja ili prenošenja lažnih vijesti, copy-paste prakse. Namjerno neću reći copy-paste novinarstva, jer to nije novinarstvo.
Kada ste već spomenuli, koliko je u Hrvatskoj prisutno lažnih vijesti i copy-paste prakse? Vjeruje li mlađa publika onome što vidi na TV-u?
Copy-paste praksa je izraz lijenosti. Portali prenose iste rečenice bez navođenja autora izvornog teksta. A onda se isti sklop riječi ili rečenica pojavi i u večernjoj televizijskoj informativnoj emisiji. Sve više prevladavaju tekstovi koji nemaju potpisanog autora nego samo ime medija ili rubrike.
U istraživanju za projekt “Jourlab: Novinarski istraživački laboratorij – vjerodostojnost medija kroz kulturu eksperimenata i inovacije u redakcijama” koji vodim, a koji financira Hrvatska zaklada za znanost, proveli smo anketu na reprezentativnom uzorku (1009 ispitanika) koji je obuhvatio sve generacije. Rezultati su pokazali da mladi najviše informacija dobivaju putem portala i društvenih mreža, ali kada je riječ o povjerenju – više vjeruju tradicionalnim medijima – radiju i televiziji nego online medijima.
Koliko su djeca i mladi, ali i odrasli medijski pismeni?
Ne mogu na ovo pitanje odgovoriti jer ja zaista ne znam koliko su medijski pismeni. Medijsko opismenjavanje znači učiti ih od malih nogu načinima kako se oblikuje sadržaj, kako prepoznati manipulaciju, lažnu vijest.
Kakvo je stanje po pitanju medijske pismenosti kod vaših studenata? Koliko su medijski pismeni i na koji način ih se na fakultetu educira po tom pitanju?
I na ovo pitanje je teško odgovoriti. Na 2. godini sa studentima radimo na projektu EUFactcheck koji je pokrenula EJTA (European Journalism Training Associatio), organizacija koja okuplja novinarske fakultete u Europi, sveučilišta na kojima se praktično i teorijski podučava novinarstvo. Studenti na Fakultetu političkih znanosti mogu raditi na studentskim medijima – Televiziji Student, Radio Studentu, portalu i novinama Global. Na trećoj godini studenti biraju smjerove. Na smjeru Televizija rade priloge koje se emitiraju u emisijama Televizije Student. Znači li to da su medijski pismeni? Ne znam, ali barem su osvijestili proces proizvodnje medijskih sadržaja.
Studenti imaju zadatak pronaći neku upitnu izjavu objavljenu u medijima ili neki navod i onda ga provjeriti. Na tom projektu radimo već nekoliko godina, a zadnje dvije godine radimo i cross-border factchecking, u suradnji s profesorom i studentima nekog inozemnog fakulteta koji je dio projekta. Na kolegijima Novinarski istraživački laboratorij na preddiplomskom i Novinarstvo u međumedijskom okruženju na Diplomskom studiju eksperimentiramo s novim formama, radimo explainere, infografike, igramo se s vizualizacijom podataka, verificiramo autentičnost fotografija i videa. Proveli smo i anketu sa studentima tog kolegija koja je pokazala da mlade zanimaju razni sadržaji – politika, zabava, društveni problemi, sve što se događa u Hrvatskoj i svijetu, a najviše ih smeta senzacionalizam i clickbait naslovi te gotovo isti sadržaji na svim portalima.
Koja bi trebala biti uloga televizije kao medija? Gubi li TV bitku s društvenim mrežama i internetom kada su u pitanju mladi? Kako se televizija može nametnuti mlađoj publici?
Televizija se također mijenja i redefinira. Gledamo kada hoćemo i što hoćemo – osim kada, kao u slučaju važnih sportskih događanja, želimo gledati uživo. Televiziji se vjeruje i kada nas pogodi neka krizna situacija, kao npr. pandemija 2020., ili prirodne nepogode.
Ipak, činjenica je da su se u 10 godina, karakteristike televizije kao medija promijenile, više nego prije toga u proteklih 50 godina. Javni televizijski servisi u Europi također eksperimentiraju s novim formama, proizvode se sadržaji za online platforme, društvene mreže. Ali ulažu i u proizvodnju dokumentarnih reportaža i dokumentarnih filmova. Očito postoji zanimanje za dokumentarni film, a ono čak i raste. Vrlo je živo tržište web dokumentaraca, a festivala dokumentarnih filmova nikad nije bilo više nego sada.
Vaša poruka za kraj. Što biste savjetovali studentima novinarstva, a što mladima koji danas ne mogu bez medija?
Nemojte odustati od novinarstva.
Maja Šubarić Mahmuljin/Bjonda Lučić
Foto: privatna arhiva
*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.
