/Volonterka Marija: Snaga i vjera izbjeglica nešto je posebno!

Volonterka Marija: Snaga i vjera izbjeglica nešto je posebno!

Mlada pravnica Marija Vujeva (28) iz Zagreba u volonterskom radu osjetila je poziv da učini nešto dobro za svoju zajednicu. Svoje slobodno vrijeme s radošću poklanja izbjeglicama, posebice djeci i tinejdžerima. Volontiranjem se bavi još od početka studija, a više od dvije godine provela je u Isusovačkoj službi za izbjeglice. U Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu upoznala se s tužnim sudbinama Sirijaca, Afganistanaca, Iračana i brojnih drugih koji su zaštitu i mir potražili u našoj državi. Marija pomaže i u integraciji osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u Hrvatskoj, a u posebnom joj je sjećanju vrijeme provedeno u kampu za izbjeglice u Bihaću. Pratiti, služiti i zagovarati – tri su riječi po kojima se vodi u svom volonterskom radu, stoga ne čudi njezina nominacija za ovogodišnjeg Volonterskog Oskara. Povodom međunarodnog dana volontera, koji se obilježava 5. prosinca, upitali smo ju zašto je odabrala rad s izbjeglicama, kakva su joj iskustva iz izbjegličkog kampa i s kojim se sve problemima susreću tražitelji azila.

Kada i zašto si se počela baviti volonterskim radom? Kako to da si odabrala rad s izbjeglicama?

Vjerujem da se svaka osoba koja je uključena u bilo koji oblik volonterskog rada vodi motivom i željom da učini nešto dobro za zajednicu u kojoj živi. Za vrijeme studija sam bila uključena u volonterski rad udruga koje su svojim aktivnostima bile primarno usmjerene na projekte namijenjene studentima i mladima pa bi možda razdoblje studiranja predstavljalo početak mog bavljenja volonterskim radom.

U Isusovačkoj službi za izbjeglice sam počela volontirati 2016. godine. Volim rad s ljudima, a u rad s izbjeglicama sam se uključila jer smatram kako je uključenost domaćeg stanovništva izuzetno važna za uspješnu integraciju izbjeglica.

Pomažeš u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, ali i u integraciji osoba kojima je međunarodna zaštita odobrena u Republici Hrvatskoj. Kakva su ti iskustva s tražiteljima azila? Kako reagiraju na tvoju pomoć?

Prilikom susreta i razgovora s tražiteljima azila upoznala sam se s njihovim životnim pričama, što mi je pomoglo da bolje razumijem njihov položaj, potrebe i osjećaje. Susret s čovjekom koji je bio prisiljen napustiti svoju zemlju zbog straha za vlastiti život nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ono što ostavlja poseban dojam na svakoga od nas jest njihova životna snaga i vjera, koju su održali unatoč mnoštvu opasnosti s kojima su se suočili na putu do naše zemlje i unatoč i dalje prisutnom strahu i neizvjesnosti za vlastitu budućnost. Izdvojila bih i prijateljsku otvorenost i gostoljubivost, kao i povjerenje koje ukazuju nama volonterima.

Održavala si radionice s mladima – tinejdžerima u Prihvatilištu, no svoje vrijeme provodiš s njima i izvan Prihvatilišta. Na koje im sve načine pomažeš i kako ti je raditi s mladima?

Vjerujem da sve nas volontere koji smo uključeni u rad s djecom i mladima taj isti rad istodobno nadahnjuje i ispunjava pozitivnim osjećajima. S mladima zajednički organiziramo i provodimo razne aktivnosti, među kojima su njima naravno najdraže one koje uključuju izlaske poput odlaska na izlet u prirodu ili na piće i šetnju u centar grada.

Posebno divni trenuci su razgovori s tinejdžerima kada s nama dijele svoje priče iz prošlosti, kao i svoja razmišljanja o svakodnevnim izazovima s kojima se susreću, ali i snove o budućnosti. Upravo kroz takve susrete im pružamo prijateljsku podršku u njihovom snalaženju u novom okruženju. Također, u Centru za integraciju izbjeglica “SOL” svake subote održavaju se i radionice koje su usmjerene na podršku srednjoškolcima i osnovnoškolcima u učenju, a u kojima također sudjeluju volonteri. Divno je vidjeti ih kako se trude, uče i napreduju, posebno uzimajući u obzir sve prepreke s kojima se susreću u pogledu usvajanja školskog gradiva na hrvatskom jeziku.

Pomažeš izbjeglicama kojima je odobrena međunarodna zaštita da se osamostale. S kojim se sve problemima susreću i koliko im znači tvoja pomoć?

Po odobrenju međunarodne zaštite izbjeglice imaju pravo na smještaj u trajanju od dvije godine. U tom razdoblju se očekuje da će naučiti jezik, pronaći zaposlenje te se na neki način osamostaliti za život u novoj sredini te im se kroz osiguranje smještaja pruža podrška u novom početku u našoj zemlji. Troškove najamnine u cijelosti snosi Republika Hrvatska. Međutim, izbjeglice se nerijetko susreću s poteškoćama prilikom pronalaska stana u kojem će živjeti. Stoga im pružamo podršku tako da kontaktiramo potencijalne najmodavce, posjećujemo stanove s izbjeglicama te po potrebi komuniciramo s nadležnim državnim institucijama.

Kontaktiranje potencijalnih najmodavaca vidim i kao priliku da domaćem stanovništvu približimo situaciju izbjeglica u našem društvu i upoznamo ih s izazovima s kojima se susreću. Prilika je to da kroz razgovor i individualan pristup senzibiliziramo pojedince s kojima razgovaramo, a time posredno i širu društvenu zajednicu za položaj izbjeglica. Ovo govorim na temelju vlastitog iskustva jer se ljudi prilikom razgovora zainteresiraju i za mnoštvo drugih pitanja koja se tiču izbjeglica. Zanimaju ih naša iskustva kao volontera – što točno radimo, odakle dolaze ljudi s kojima radimo, kako se integriraju u naše društvo i slično.

Možeš li navesti jedan primjer uspješne integracije?

Ima mnoštvo pozitivnih primjera integracije. Meni osobno su možda najbliži primjeri obitelji s djecom, s obzirom na to da sam bila uključena u podršku u integraciji jednoj obitelji iz Sirije koja je dobila azil u Hrvatskoj. Upravo njih mogu izdvojiti kao jedan uspješan primjer jer  su u razdoblju od dvije godine uspjeli pronaći zaposlenje, naučiti jezik i izgraditi mrežu društvenih kontakata među domaćim stanovništvom.

Nudiš i svoja znanja iz prava te pružaš pravnu podršku, a i emocionalnu u postupku traženja međunarodne zaštite. Predstavlja li ti problem jezična barijera i kako se snalaziš?

Vrlo brzo svatko od nas volontera shvati kako jezična barijera ne predstavlja apsolutnu prepreku u komunikaciji te da se unatoč tome možemo međusobno sporazumjeti. Pomaže i to što u aktivnostima Isusovačke službe za izbjeglice u koje su uključeni i volonteri po potrebi sudjeluju i zaposlenici koji su prevoditelji za arapski i farsi jezik. Mnoštvo je primjera kako komuniciramo s tražiteljima međunarodne zaštite, no najbitnije je da se uvijek uspijemo sporazumjeti.

Primjerice, jedna gospođa iz Iraka je volonterki i meni uspjela razjasniti situaciju koja se odnosila na navođenje osobnih imena na dokumentima koristeći se pri tome isključivo rukama i pojašnjavajući sve na arapskom jeziku. Izdvojila bih i primjer jednog tražitelja međunarodne zaštite iz Afganistana koji je od trenutka kada je obaviješten da je Republika Hrvatska nadležna za rješavanje njegovog zahtjeva za azil te da će biti vraćen iz Austrije u Hrvatsku već tamo počeo učiti hrvatski jezik. Nakon nepunih godinu i pol dana gotovo se u potpunosti mogao sporazumijevati na hrvatskom jeziku.

Boravila si u kampu za izbjeglice u Bosni i Hercegovini u Bihaću. Kako ti je bilo raditi s djecom u kampu?

To je iskustvo na mene ostavilo poseban dojam. S obzirom na to da volim razgovore s djecom, tom sam se prilikom po prvi puta susrela s mnoštvom pitanja djece na koja nije bilo odgovora. Bila su to pitanja djece koja ne poznaju bezbrižno djetinjstvo i koja su godine svoga djetinjstva provela na opasnom putu u nadi da će napokon pronaći utočište i mir. U radu u kampu za izbjeglice na tom području posebno do izražaja dolazi potreba zaštite dostojanstva izbjeglica s posebnim naglaskom na najugroženije skupine poput djece.

Po kojim riječima se vodiš u svom volonterskom radu? Što bi poručila mladima koji se još nisu odlučili na volonterski rad?

Bitno je potaknuti i motivirati mlade da se uključe u volonterski rad u ranijoj dobi jer tako, osim što razvijaju osjećaj odgovornosti prema zajednici u kojoj žive i empatije prema drugima, upoznaju sebe te zaista vjerujem da ih takvo jedno iskustvo, među ostalim, može usmjeriti i prema prepoznavanju vlastitog životnog poziva. Ukratko – vjerujem da upravo na mlade jedno takvo iskustvo može ostaviti možda i najsnažniji dojam te da isto svakako pozitivno utječe na njihov daljnji životni put.

Što ti znači nominacija za Volonterskog Oskara?

Nominacija je svakako jedno lijepo priznanje za rad i trud svih nas volontera koji sudjelujemo u radu Isusovačke službe za izbjeglice. Ono najljepše je upravo to naše zajedništvo u ostvarenju zajedničkog cilja i misije Isusovačke službe za izbjeglice – praćenja, služenja i zagovaranja prava izbjeglica i drugih prisilno raseljenih osoba.

Maja Šubarić Mahmuljin