“Nije mi nikad u glavi: ‘Joj, kako ću?’. Budem nekako. Ako mogu ljudi koji vide, mogu i ja. Kada malo bolje razmislim, na život treba gledati pozitivno. Uvijek postoji ta neka borba i kažem si: ‘Isplatit će se’. To je nešto što me tjera naprijed. Treba imati cilj, treba imati put i slijediti to što želiš. To je to”, rekla je to Nikolina Šantek, fizioterapeutkinja, dijeleći svoju inspirativnu priču za portal Generacija.hr.
Naša sugovornica dolazi iz Zagreba, a po zanimanju je fizioterapeut, odnosno magistar fizioterapije. Trenutno, kaže nam odmah na početku, pohađa i doktorski studij kineziologije u Zagrebu.
Kaže da je zaposlena u struci, u Kliničkom bolničkom centru “Sestre milosrdnice”. Rekreativno se, dodaje Nikolina, bavi sportom.
“Obožavam sport. Nekad sam se bavila skijanjem, danas je to rekreativno”, ističe ova vrijedna djevojka.
S obzirom na to da je fizioterapeut, naša sugovornica odgovorila nam je na pitanje kada se i kako odlučila na tu profesiju. Otkrila nam je i što joj je bila želja.
“Da normalno vidim, da nemam invaliditet koji imam, bila bih liječnik. Velika mi je želja biti neurokirurg, ali – eto, što je tu je”, započinje Nikolina Šantek.
Dodaje kako ima vidno oštećenje 97 posto. Potom pojašnjava kako je izgubila vid.
“Vid sam izgubila u inkubatoru, ostalo mi je oko tri posto vida. Tražila sam struku koja bi bila povezana sa zdravstvom, pomaganjem ljudima i radom s ljudima. S obzirom na to da sam uvijek voljela tjelesnu aktivnost i sport, fizioterapija bila je logičan odabir. To je kombinacija tjelovježbe u kliničkim uvjetima”, govori nam Nikolina.
‘Lijepo i dinamično razdoblje mog života…’
Profesionalno se, kaže nam, bavi rehabilitacijom, odnosno predoperativnome pripremom pacijenata oboljelih od kolo rektalnog karcinoma za velike abdominalne operacije. “Također mi je u fokusu i utjecaj tjelesne aktivnosti, to jest vježbanja, na rast tumora i njegovu progresiju, te kako s upotrebom vježbanja možemo pomoći pacijentima tijekom svih faza liječenja od karcinoma”, dodaje naša sugovornica za portal Generacija.hr.
Ljudi većinom misle da smo maseri, no nismo. Potom svoju tvrdnju dodatno pojašnjava: “Na studiju se vrlo malo uči o masaži, gotovo ništa, tek samo informativno. Zapravo, temelj nam je tjelesna aktivnost”, pojašnjava.
Što se tiče obrazovanja, naša sugovornica kaže kako je prve tri godine završila u Zagrebu na Zdravstvenom veleučilištu. “Bilo je to lijepo i dinamično razdoblje mog života. Sve ti godine sam, zapravo, studirala i trenirala skijanje. Bilo je zanimljivo kombinirati studij i sport”, kaže.
Dodaje kako nije imala problem u smislu da ju je ograničavao vid jer je mogla sve naučiti “ili uvećanim slovima ili zvuka”.
“Izazov je bio iskombinirati skijanje gdje se većina treninga izvodi van Hrvatske. Bilo je tu puno putovanja, no studij sam završila u roku”, ističe.
‘Nemam dojam da sam imala problema u pronalasku posla’
Druge dvije godine, dodaje, završila je u Rijeci. “Izvanredno sam studirala u Rijeci, a istovremeno radila u Zagrebu. Sve se može”, dodaje Nikolina Šantek.
Opisala je i kako izgleda njezin radni dan. “Pa… Radim u Klinici za tumore. Ustajem u pet ujutro, imam sat vremena do posla. Nakon posla, odnosno odrađenih osam sati, radim i jedan mali projekt koji je trenutno aktivan na kirurškoj onkologiji. Nakon što to obavim, idem kući koristeći javni gradski prijevoz. Kada dođem doma, slobodno vrijeme koristim za pisanje radova, proučavanje baze podataka”, pojašnjava.
Spominje tu i uživanje sa svoje dvije nećakinje.
Jeste li imali puno problema pri pronalasku posla, upitali smo našu sugovornicu Nikolinu Šantek. Posao je, kaže nam, pronašla “iz druge”.
“Nisam imala problema s pronalaskom posla. Moram pohvaliti Klinički bolnički centar “Sestre milosrdnice” koji mi je uvažio prednost kod zapošljavanja što u drugim bolnicama nije bio slučaj, nećemo sad o kojima. Nemam dojam da sam imala problema, a odmah sam dobila i ugovor na neodređeno. I na tome, KBC-u svaka čast”, ističe Nikolina Šantek.
Naša sugovornica sudjelovala je na domaćim i međunarodnim natjecanjima u aplskom skijanju.
“Skijanjem sam se bavila od 2008. do 2012. godine. Te godine završila sam studij i trebalo je pronaći ‘staž’ pa sam odlučila prekinuti skijašku karijeru”, kaže nam Nikolina dodajući kako se ne može istovremeno stažirati i baviti se sportom.
Te godine, 2012., prvi puta joj je pukla rožnica pa ističe da nije znala što može, a što ne. “Slučajno su se stvari, nekako nezgodno, poklopile”, navodi.
‘Divan osjećaj… Sloboda’
Što se tiče domaćih natjecanja, naša sugovornica spominje da je sudjelovala samo na prvenstvu Hrvatske svake godine. “Što se tiče međunarodnih, bila su to nacionalna prvenstva u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj… Sudjelovala sam i na zimskim paraolimpijskim igrama u Vancouveru, no tamo sam se ozlijedila i nemam plasman. Žao mi je zbog toga, no što je tu je”, pojašnjava.
Potom je spomenula svoje početke u skijanju. “Profesorica Lada Jug, iz Centra za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’, ponudila je da idemo na skijanje. Bila je to 2005. godina i išla sam probati iz znatiželje. Imam popratnu dijagnozu, odnosno male probleme s ravnotežom pa je na početku bilo izazovno savladati skijanje, ali sad sam već 18 godina na skijama i bit ću dokle god mogu hodati jer mi se to jako sviđa. Imam svoje skije, svu opremu… Jednostavno, super se osjećam na snijegu. Slobodno… Divan osjećaj. Ne mogu biti toliko umorna da ne bih mogla stati na skije”, kaže nam Nikolina.
‘Sama sebi ću pomoći maksimalno koliko mogu’
Naša sugovornica osvrnula se i na sam sustav, odnosno je li dobro posložen te ima li kakve nedostatke.
“Cijeli život se borim… Sada i na poslu i tijekom studiranja nitko nije znao da ja ne vidim. Imam sva moguća pomagala. U Rijeci su jedino uvažili moj invaliditet, ali nije trebalo ništa posebno prilagođavati. Na doktorskom studiju u Zagrebu također su me pitali treba li štogod, no ništa mi ne treba. Pokušavam se, koliko god mogu, prilagoditi sustavu ljudi koji normalno vide”, kaže nam.
Dodaje kako je pohađala redovnu osnovnu školu pa je od tu, vjerojatno, ostalo da se uspije prilagoditi sama sebi, odnosno da ne čeka nikoga pa ni sam sustav. “I u bolnici imamo informatički sustav, koji se nikako ne da prilagoditi pa se borim s upisima i naručivanjem najnormalnije kao i svi ostali kolege. Jedino što mi je nos malo na ekranu…”, navodi Nikolina.
“Nikad nisam računala na pomoć sustava i da će mi itko pomoći. Sama sebi ću pomoći maksimalno koliko mogu”, dodaje.
A na pitanje je li članica Udruge slijepih, Nikolina odgovara potvrdno. “Nisam previše uključena u aktivnosti. Neko vrijeme išla sam na jogu. Udruga mi šalje koja sve imaju predavanja, ali nemam vremena sudjelovati trenutno”, ističe.
Zanimalo nas je i što radi u slobodno vrijeme. Zimi je to skijanje, odgovara. “Po ljeti je to planinarenje, boravak u prirodi, šetnje, druženje s prijateljima… Nekad odem i na kavicu. Živim u prirodi pa mi je fora vikendom otići u centar grada, ali rijetko zbog prijevoza”, dodaje.
‘Neka se ne boje okoline i svega onoga što rade ljudi koji vide: Sve se može…’
Nikolina je u razgovoru za portal Generacija.hr otkrila i tko joj je najveća potpora i podrška. Na prvo mjesto stavila je obitelj.
“Pa kolege na poslu, dr. sc. Iva Kirac, specijalistica kirurgije, doc. Dr. Sc. Ljiljana Mayer i moja mentorica prof dr. sc. Maja Cigrovski Berković. Moram napomenuti kad se želite baviti znanstvenim radom i istraživanjima, potrebno je imati dobar tim, a ja imam vrhunski, i hvala im na tome kolege fizioterapeuti, također su mi podrška”, kaže nam i nastavlja:
“Teško mi je govoriti iz perspektive osobe koja ne vidi jer se borim u svijetu ‘videćih’. Nitko, zapravo, ne zna da imaju posla s osobom s invaliditetom. Redovno predam projekte pa što bude – bude”.
‘Kažem si: ‘Isplatit će se’; treba slijediti to što želiš’
Ima li nešto što biste poručili mladim ljudima, upitali smo našu sugovornicu. “Svakako da vjeruju u sebe. Neka imaju san i slijede ga. U životu treba pronaći nešto što te veseli… Ja sam se pronašla u istraživačkom radu. U istraživanjima više nego u praktičnom dijelu. Nadam se da ću u tome uspjeti, želja mi je raditi na sveučilištu i otići iz zdravstva. Otići – ne zato što je zdravstvo loše – već zbog toga što mi se znanstveni dio više sviđa. Neka se ne boje okoline, svega onoga što rade ljudi koji vide jer se sve može napraviti uz prilagodbu”, govori.
Kaže da nikada ne razmišlja o tome što će biti sutra. “Nije mi nikad u glavi: ‘Joj, kako ću?’. Budem nekako. Ako mogu ljudi koji vide, mogu i ja. Pogotovo ako se radi na računalu”.
U razgovoru s Nikolinom primijetili smo njezin optimizam. “Nekad i meni dođe teško. Kada malo bolje razmislim, na život treba gledati pozitivno. Uvijek postoji ta neka borba, kažem si: ‘Isplatit će se’. To je nešto što me tjera naprijed. Treba imati cilj, treba imati put i slijediti to što želiš. To je to”, zaključila je Nikolina Šantek u razgovoru za portal Generacija.hr.
Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.
Lorena Šipek
Foto: privatna arhiva
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.