“Iznimno je da Gospodin nekoga poštedi prirodna procesa raspadanja fizičke smrti, kao što učini onima koji preminu postigavši svetost još za ovozemaljskog života, ali je neviđeno da se nekome uz to još ukaže i takva milost da bude tijelom i dušom uznesen k Bogu, u vječnost, izvan metafizičkih i fizičkih zakonitosti ovoga svijeta i kozmosa”, piše pater Mirko Irenej Vlk povodom današnjeg dana, 15. kolovoza kada slavimo blagdan Velike Gospe.

„Elizabetanska“ pobožnost Blaženoj Djevici Mariji

“Prema 1Pt 3,15b svaki kršćanin treba znati dati “odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama”. Drugim riječima vjernici moraju biti tako utvrđeni, ne samo u znanju, nego i u dubinski življenom iskustvu svoje vjere, da mogu svakome bez obzira na uvjerenja, obrazovanje, kulturnu pozadinu sugovornika izložiti zašto vjeruju, obraniti svoju vjeru i možebitno drugoga pozvati na obraćenje i put vjere. To evangelizacijsko i misijsko poslanje se nalazi u samoj srži Crkve.

Štoviše, ono je sam razlog postojanja Crkve koja nasljeduje Kristove riječi upućene apostolima i prvoj generaciji kršćana neposredno prije svoga uznesenja k Bogu Ocu: “Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.” (Dj 1,8)

Govoreći o Kristovu uznesenju dolazimo i do događaja na koji današnja svetkovina Velike Gospe spomen – uznesenje same Blažene Djevice Marije u zajedništvo s Trojednim Bogom. Iznimno je da Gospodin nekoga poštedi prirodna procesa raspadanja fizičke smrti, kao što učini onima koji preminu postigavši svetost još za ovozemaljskog života, ali je neviđeno da se nekome uz to još ukaže i takva milost da bude tijelom i dušom uznesen k Bogu, u vječnost, izvan metafizičkih i fizičkih zakonitosti ovoga svijeta i kozmosa. Samo je Mariji iskazana takva Stvoriteljeva naklonost, jer je pristala postati novozavjetnim Kovčegom saveza po kojem imamo novo Svjedočanstvo, ne više tek kamene ploče, već živućega Sina koji je Božju volju da se svi spase potvrdio i posvetio svojom vlastitom krvlju na križu.

Ipak, mnogima je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji zagonetka, pa čak i krivovjerje! Katolici u Njemačkoj se posebno suočavaju s nerazumijevanjem, pa čak i s podrugivanjem od svojih protestantskih susjeda, poznanika i radnih kolega koji štovanje Bogorodice vide kao oblik idolopoklonstva po kojem se običnu ženu uzdiže na gotovo pa božanski status i zanemaruje samog živućeg Boga. Upravo svetkovina Velike Gospe, koja nas podsjeća koliku naklonost Marija uživa u Božjim očima da je nju jedinu uznio sebi prije nego se ispunila punina vremena o Kristovu povratku i ustanovljenju Kraljevstva Božjeg, svjedoči koliko je važno da katolici trebaju znati obraniti i izložiti razloge za svoje marijansku pobožnost.

U tu svrhu, današnje Evanđelje koji donosi susret Elizabete i Marije može poslužiti kao praktičan primjer zašto štovati Mariju, Djevicu i Bogorodicu. Evanđelist Luka koristi trenutak Elizabetina proročanskog pozdrava, nadahnuta Duhom Svetim, ne bi li u tekst svoga Evanđelja utkao jedan od najstarijih ranokršćanskih himana, “Magnificat” – “Veliča duša moja Gospodina”. Zato što ovdje sama Marija izgovara riječi hvalospjeva, koji se do danas koristi u crkvenoj liturgiji i svakodnevno moli u Večernjoj molitvi Božanskog Časoslova, samoga se vjernika stavlja takoreći “u Marijine sandale” poistovjećujući tako Crkvu s onom koja joj je Kristovom voljom podno Križa postala Majkom.

Svo Božje milosrđe i djela spasenja koja je kroz svoju tisućljetnu povijest iskusio Izabran narod Izraela sabrana su u riječima ovoga himna i kroz Mariju personificirana u još nerođenom Isusu. Marija je kao izraelska kći baštinica sve starozavjetne tradicije i židovske mesijanske nade. Marija je po svom majčinstvu omogućila, ne samo Izraelu, već i svemu svijetu dočekati i vidjeti Mesiju. Kao Bogorodica ona je na svijet donijela Spasenje svijeta i zato zaslužuje svaku hvalu i zahvalu onih koji su u Kristu prepoznali onu konačnu nadu po kojoj će se Bog pokazati vjerodostojan nasuprot svim patnjama i nepravdama ovoga svijeta. Prva među takvima je upravo Elizabeta koja je u svojoj mlađoj rođakinji na prašnjavu putu negdje u judejskom gorju prepoznala “majku Gospodina mojega”.

Marijanska pobožnost je tako “elizabetanska”, izraz autentično biblijske vjere. Svaki je vjernik kao Elizabeta pozvan prepoznati, priznati i prihvatiti u Marijinoj utrobi skrivenu Božju prisutnost koja će se proslaviti na Križu ne bi li svi postali baštinicima Božjeg spasenjskog obećanja. Kovčeg Saveza koji je bio izgubljen stoljećima ranije, nestao iz Hrama u Jeruzalemu, sada je ponovno pronađen u Mariji, koja pak jednom uznesena k Bogu nikada više ne može biti izgubljena.

Crkva okupljena oko Krista, utjelovljene Božje prisutnosti koji je započeo i završio svoj zemaljski život u Marijinom krilu, čini novi Božji Hram sazidan od živućeg ljudskog kamenja kao što je Marija živući Kovčeg Saveza. Kršćanska “elizabetanska” pobožnost Blaženoj Djevici Mariji čiji je vrhunac u liturgijskoj godini upravo svetkovina Velike Gospe stoga nije neko idolopoklonstvo nego održavanje spomena na jamstvo Božje prisutnosti u Crkvi, na putu prema Kraljevstvu Božjem, koje ne može biti prokockano.”

Mirko Irenej Vlk

Foto: Pixabay