Akademska slikarica Olena Sokolovska, suvremena je hrvatsko ukrajinska umjetnica, autorica opsežnog opusa specifičnog rukopisa. U Hrvatskoj živi od 2005. godine, a stvara u svome atelijeru u Zagrebu. Svoje stvaralaštvo danas naziva ‘svojim hrvatskim razdobljem, koje je odraz spoja utjecaja ukrajinskih krajolika s bogatstvom hrvatske prirode’. Omiljene teme su joj krajolik, figure i konji. Povodom njezinih izložbi u Dubrovniku i Zagrebu s njome je razgovarao Miroslav Pelikan.

-Nedavno ste izlagali u Dubrovniku.

Da, izlagala sam u samom centru Dubrovnika, u galeriji Društva ljubitelja dubrovačkih starina. U Dubrovniku vlada multikulturna atmosfera, dolaze posjetitelji iz cijeloga svijeta, različitih reakcija i dojmova. Izložba je bila zasnovana na dvjema temama: Dubrovniku i mojim „konjima“. I moram priznati da je glavni razlog, koji je posjetitelje magnetski privlačio da uđu u galeriju, ipak bili konji.

Za dva tjedna boravka u Dubrovniku pregledala sam cijeli grad, sve galerije. Grad je prekrasan, no najveće blago za mene su ljudi koje sam upoznala. Kada putujem nekamo, uvijek naslikam grad u kojem se nađem. Dubrovnik je naslikan milijun puta, a ja sam ipak tražila nešto novoga u njemu. Izazov je bio u tome da pronađem svoju priču, bez obzira što je  scenarij vizure svima već poznat. Koristim imaginarije svojstva svjetla.To se dobro vidi na slici „Dubrovačka karaka“.

– Vaše su omiljene teme, krajolik, figure, konji. Nekoliko riječi o fascinantnom ciklusu konja.

Rođena sam u Ukrajini,u umjetničkoj obitelji, gdje sam provela djetinjstvo i mladost. Na moje oblikovanje kao umjetnice, neporeciv utjecaj imali su krajolici Galicije u kojoj sam odrastala te duh slobode, potaknut  širokom divljinom, a naravno i njezin najsnažniji animalistički izričaj – konji. Studirala sam na Lavovskoj akademiji likovne i primijenjene umjetnosti gdje je poseban utjecaj na mene imao Mykola Drahan, profesor anatomije slikarstva i crteža. Na Koledžu likovne i primijenjene umjetnosti u Kosivu (Ukrajina) predavala sam anatomiju animalistike, slikarstvo i crtež. Tu sam bila i mentoricom nekoliko mladih umjetnika.

U Hrvatskoj živim od 2005. godine, a stvaram u svome atelijeru u Zagrebu. Moje stvaralaštvo danas nazivam svojim hrvatskim razdobljem, koje je odraz spoja utjecaja ukrajinskih krajolika s bogatstvom hrvatske prirode. Taj spoj objašnjava moju ljubav prema pejzažima i konjima, tim plemenitim životinjama divnih naličja. Estetski gledano, konj je zapanjujuća životinja, sa savršenom ravnotežom tijela. Konj izlučuje prapovijesni duh intenzivnog osjećaja slobode. Moj život danas je moj rad o prirodi i njenim divnim stvorenjima, a svrha moga rada je stvaranje slike, kojom se dijele osjećaji. U svome radu istražujem unutarnji svijet u kojem se stvari osjećaju više nego što ga se vidi. Stvaram slike o iskustvima emocija.

– Što je ključno u Vašem ciklusu krajolika?

Slikam ono čega je sve rjeđe – lijepe krajolike. Ne volim depresivne slike. Pejzaž radim iz „kozmičke perspektive“, u dodiru neba i tla. Više je to vizija pejzaža, neobičnog raslinja koje ima svoj život kao i ljudi (“Ples magnolije“, „Proljeće i ljeto jedne jabuke“). Živeći u Zagrebu napravila sam nekoliko ciklusa krajolika grada, primjerice „Zagreb, kak imam te rad“, „Noćni život grada“. Zagreb me podsjeća na zapadnoukrajinske gradove moje mladosti. U vedutama načinim sliku crvenkastom ili zlatkastom bojom i kroz njezinu površinu izvlačim detalje unutrašnjosti, zgrade, figure, često neonskog svjetla. Stvaram „ekranski efekt“, duh grada, večernji život grada. Na nekoliko izložbi posvećenih Zagrebu, osim slika, ponudila sam i razglednice mojih slika. Mnogi posjetitelji na njima skupljaju upravo te razglednice s mojim autorskim potpisom.

– Figure ili kako pristupiti licu.

U portretiranju ili slikanju figure ključno je besprijekorno poznavanje anatomije i razumijevanje unutarnjeg duha i karaktera modela. Kada portretiram razmišljam o osobinama čovjeka kojeg slikam. U njegovom pogledu nastojim prepoznati višeslojnost osobe i njegovu kompleksnost prenijeti na platno. U tome dobar portretist ima prednost nad fotografom.

– Njegujete odmjeren, profinjen kolor.

Ja sam kolorist. Senzibilitet slike stvara upravo kombinacija i tonalitet boja. Volim boju i uživam u njoj. Za mene kolorit je početna karika. U startu na platno stavim samo poteze boja. Zapravo, na ovoj etapi mogla bih i stati. Onda bi to bio tek apstraktni prikaz. Ali za mene to je samo podloga za buduću improvizaciju.

– Došli ste iz Ukrajine.

Da, Hrvati su me primili kao jednu od svojih. Kada sam došla u Hrvatsku bila sam iznenađena i oduševljena što Hrvati, slično Ukrajincima, posjeduju afinitet prema estetici i umjetnosti te znaju prepoznati i cijeniti kvalitetu. Ljubav Hrvata prema umjetnosti prepoznaje se i u tome što se mnogi iz unutarnjih motiva odlučuju uzeti kist u ruke i ostvarivati se u slikarstvu. Tako su primjerice, mnogi moji polaznici tečajeva slikarstva, ušavši u mirovinu, proslikali.

Nakon dvije izložbe ovoga ljeta u Zagrebu i Dubrovniku stekla sam puno novih ideja i inspiracija za istraživanjem. Želim stvarati slike, u kojima se elementi mijenjaju ovisno od kuta gledanja. Na tome sada radim, koristeći razne teksture i odsjaj boja. Volim izazove. Svako putovanje, posjet galeriji i komunikacija s ljudima donosi nove ideje i otvara nove horizonte.

– Što je novo u atelijeru?

Sviđa mi se svaka vrsta umjetnosti, koja pozitivno utječe na čovjeka. Sve što ga mijenja u dobroćudno-razumnom i duhovnom smjeru.

– Kako doživljavate suvremenu umjetnost?

Slikam u tehnici ulja na platnu i koristim najkvalitetnije boje. Eksperimentiram s apstrakcijom i realizmom, primjenjujući načela starih majstora renesanse, a to je lazurno, slojevito slikarstvo. Apstraktni potezi kista koji oponašaju atmosferu, u kojem krajnji rezultat postaje stvarniji. Sliku stvaram u nekoliko slojeva, svaki sloj se mora dobro osušiti i onda stavim poteze sljedećeg. Zna biti i do deset prozirnih slojeva. Kada bih razdvojila sve te slojeve, onda bih dobila nekoliko apstraktnih slika. Akril ne volim –za mene je to razrijeđena plastika, koja se pretvara u tvrdu. Ne prihvaćam plastiku. Osim toga, tu elastičnost, prozirnost,ljepotu,prirodnost, dubinu može se ostvariti jedino uljem.

– Planovi, izložbe, monografije…?

Ideje nastojim pretvoriti u planove. Voljela bih izlagati u Austriji i Sloveniji. Surađujem s galeristima u Zagrebu, Grazu i Dubrovniku. Za dva, tri tjedana izlazi moj katalog (monografija) na 50 stranica. Željno ga očekujem.

Miroslav Pelikan

 

 

 

Miroslav Pelikan