/Svetkovina Svih svetih i Dušni dan, dani molitve, cvijeća i svijeća

Svetkovina Svih svetih i Dušni dan, dani molitve, cvijeća i svijeća

Vjerujem da svi razlikujemo svetkovinu Svih svetih od Dušnog dana, ili spomena na sve vjerne mrtve. Crkva slaveći svetkovinu Svih svetih slavi općinstvo svetih iz čitave povijesti Crkve. Slavi kanonizirane i nekanonizirane svece. A Dušni dan posvećen je molitvama za naše drage pokojne koji su nas pretekli u životu i smrti, piše vlč. Vladimir Trkmić.

Sve je snažniji običaj da se te dane ljudi okupljaju na mjesnim grobljima i da na grobove donose cvijeće i svijeće. Dolaze pojedinci i čitave obitelji. Susreću se mnogi koji su raseljeni, na te dane, na grobovima svojih najmilijih. Groblja postaju mjesta molitve, mjesta susreta, mjesta lijepo uređenih grobova.

Tradicionalizam

U narodu postoji nepisana tvrdnja označena znakom pitanja: ”Što će ljudi reći ako grob bude zapušten i bez cvijeća?” Tako rezoniraju neki kojima su ti dani samo pod znakom običaja da treba otići na grob najdražih iz obitelji. Pa je tako velikom broju ljudi cvijeće samo ukrasni element koji nose na groblje da bi grobovi izgledali ljepše. To zovemo pukim tradicionalizmom.

Za one koji vjeruju u čistilište i vječni život čin polaganja cvijeća i svijeća na grob vanjski je znak nutarnjeg čina ljubavi i molitve prema onima koji leže u grobu. Time pokazujemo da ih volimo, da mislimo na njih i da im želimo vječno spasenje.

Cvijeće

Već psalmist u Starom zavjetu kaže: ”Život je kao cvijet na njivi, jedva ga dotakne vjetar i već ga nema”. Dakle, starozavjetna teologija jasno razmatra o ljudskom životu kao nečem kratkovjekom i prolaznom. Cvijeće simbolizira ljepotu, ali i prolaznost. Ono vene i suši se.

Zato ljudi u sjeverozapadnim krajevima znaju kazati: ”Da je barem za svetkovinu Svih svetih lijepo vrijeme, bez hladnoće i mraza, kako bi se neko vrijeme sačuvala svježina cvijeća na grobu”. Naša uređena groblja i grobovi puni su simbolike o prolaznosti, o izgaranju za dobro, za lijepo u životu.

Svijeće – lampaši

Svijeća je u kršćanstvu liturgijski predmet i jedan od Isusovih simbola. U ranom kršćanstvu, na Istoku, ljudi su još u IV. stoljeću palili svijeće pri čitanju Evanđelja na svetoj Misi. U XII. stoljeću svijeće počinju stavljati na oltar, ili ispred oltara. Broj svijeća na oltaru normirao je Tridentski sabor: dvije svijeće kod privatne Mise, četiri kod nedjeljne Mise i Mise za pokojne, a sedam za vrijeme pontifikalne Mise.

Pontifikalna Misa je misa koju predslavi mjesni biskup. U široj kršćanskoj simbolici svijeća predstavlja Isusa Krista. Pogotovo velika svijeća (vazmena svijeća), koja je blagoslovljena u uskrsnoj noći. Svijeća i njezino izgaranje također predstavljaju prolaznost. Svijeća izgara i troši se. Groblje je prikladno za takvu simboliku prolaznosti. Ako promatramo groblje noću iz daljine na svetkovinu Svih svetih, ili na Dušni dan, možemo uočiti velik broj svijeća, kao da svijetli kakav grad.

Simboli nas potiču na razmišljanje

Cvijeće i svijeće potiču nas na razmišljanje o prolaznosti našega života, na misao da će i nama doći smrtni čas. A onda će se sigurno postaviti pitanja: ”Kako si živio svoj život? Jesi li poput svijeće izgarao, trošio se u dobroti, jesi li ‘gorio’ ljubeći druge? Jesi li pomagao bližnjima?”.

Kažu da je sveti Augustin zapisao: ”Suze će se osušiti, cvijeće uvenuti, plamen svijeće se ugasiti. Misa i molitva jedina su stvarna pomoć koju možemo pružiti pokojnima…”

Zato, dakako da dan Svih svetih i Dušni dan ne bi trebali proteći bez Mise i molitve za pokojne iz naših obitelji, župa i naroda. Misa je najjače sredstvo pomoći dušama u čistilištu i sigurnost za ulazak u nebo.

Kako ne valja dolaziti na groblje

Na jednom sam mjestu pročitao kako je jedna djevojka došla na grob svoga oca. ”Jučer sam ostavila jednu cigaretu starome na grob (volio je pušiti). Naravno, ne ispred da svi vide, nego iza onog kamena di piše ime… Nadam se da ju je vidio i zapalio. Upaljač nisam ostavila, bile su dovoljno svijeće”.

Na groblje, također u vjerničkom smislu riječi, nije dovoljno dolaziti iz pukog tradicionalizma, samo zbog sjećanja na najmilije. Groblja i grobovi trebaju biti mjesta susreta rodbine, mjesta molitve, mjesta razmišljanja o prolaznosti, mjesta zahvale Bogu na svemu pozitivnom što su pokojnici za života činili. A moliti se može spontano, u sebi, u duši, svojim riječima, svojom savješću. Grobovi mogu biti mjesta isprike, mjesta molitve Bogu da nam se oproste loši odnosi koje smo imali u životu sa sada pokojnim osobama, prenosi Direktno.hr.

vlč. Vladimir Trkmić

Foto: Pixabay