/V. Brešan o novoj komediji: ‘Pa koja smo mi država’

V. Brešan o novoj komediji: ‘Pa koja smo mi država’

Uoči zagrebačke premijere kazališne predstave nastale prema kultnoj ratnoj komediji ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, redatelj Vinko Brešan prisjeća se nastanka ovog najgledanijeg filma u Hrvatskoj, te ocjenjuje uspjeh Dražena Ferenčine i glumačke ekipe u prijenosu priče s platna na kazališnu scenu. Osvrće se i na svoju najnoviju komediju u kojoj se pojavljuju i naši Vatreni.

Film iz 1996. godine ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, o majoru Aleksi koji na jednom jadranskom otoku 1991. prijeti da će vojarnu JNA dignuti u zrak, u kinima je prvi put prikazan prije više od 20 godina i premašio je sve rekorde gledanosti. Ovu ratnu komediju Brešanovih na kazališnu scenu postavlja redatelj Dražen Ferenčina. Predstava u koprodukciji Gavelle i šibenskog HNK praizvedena je u Šibeniku, a zagrebačka premijera ‘Otoka’ najavljena je za 3. listopada. Tim povodom Tportal razgovarao je s autorom izvorne priče, redateljem Vinkom Brešanom, koji je scenarij za kultni film napisao s ocem Ivom Brešanom.

Bili ste na praizvedbi predstave ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ u Šibeniku. Kakvi su dojmovi?

Strašno me veseli da nešto što sam radio prije više od 20 godina sada najednom vidim na sceni. Gledam nešto što pripada meni, a pritom se nisam ubio od posla. Redatelj Dražen Ferenčina nije robovao filmu, nego je tražio neki svoj put i vlastito čitanje koje je i slično, ali bome i različito od onoga što sam ja radio. Upravo zato mislim da je napravio dobru predstavu. Da je išao kopirati film, ne bi bilo dobro jer u takvom pristupu nema ni strasti ni istraživanja. Mislim da je krenuo najboljim mogućim putem, netko bi rekao i jedinim u ovakvoj situaciji. Glumci su također super. Bilo je delikatno to tko će danas glumiti lik Ljube Kerekeša, tko Gorana Navojca, ali svi su iz postave predstave također ponudili vlastita, nova čitanja teksta, tako da čak nemam potrebu uspoređivati filmski i ovaj ‘Otok’. Naprosto sada gledam nešto drugo, isti tekst, ali u nekom novom vremenu i prostoru, na kraju krajeva, u nekom novom mediju.

‘Otok’ ste, kako ste spomenuli, radili 1995., prije više od 20 godina. U početku je taj film trebao biti dokumentarac, je li tako?

Istina, i to je zapravo moja životna priča. Kao klinac nisam o filmu puno mislio dok nisam vidio dokumentarce Krste Papića, ‘Kad te moja čakija ubode’, ‘Mala seoska priredba’ itd. Poželio sam i ja raditi takve stvari. Zapravo sam upisao filmsku režiju da bih radio dokumentarne filmove. Kad sam bio na prosvjedima ispred kasarne JNA u Šibeniku, nagledao sam se fascinantnih scena. Problem je bio taj što nisam imao kameru. Kad sam do nje mogao doći 1995., u Hrvatskoj više nije bilo kasarni JNA, srećom. E, sad, da sam radio film i da netko to prepričava, izgubio bih taj humor. Nitko to ne može ispričati da bude jednako duhovito, tako sam odlučio ići na igrani film. Napisao sam prvu verziju scenarija i došao ocu s njom. Bilo je tu i paštašute i svega, ali nije bilo fabule. Otac mi je rekao – čuj, to ti je simpatično, ali nema priče, nema filma, nemaš tu sat i pol. Onda smo počeli zajedno raditi na scenariju. Otac je zapravo smislio fabulu, a ja sam pisao dijaloge. Tako da smo se tu kombinirali.

Danas je to najgledaniji hrvatski film. Kakva su vam onda, 1996., bila očekivanja? Najavljivali ste mu 50 tisuća gledatelja.

U jednom intervjuu prije premijere pitali su me koliko gledatelja očekujem i ja sam rekao tih 50 tisuća, s time što je u to vrijeme to bila enormna brojka, nedostižna. To sam frajerski najavio, a na kraju je ispalo 340 tisuća. Ali nisam tada, s tih 50 tisuća, mislio na neku konkretnu brojku. To je bio samo znak mog očekivanja od publike, a 50 tisuća je značilo da će doći jako puno ljudi. Apsolutno sam vjerovao u taj film.

Kako sada, s odmakom, tumačite taj njegov golemi utjecaj te popularnost?

Jako je puno faktora za to što ga ljudi vole. Jedan od njih je to što je smiješan, ljudi vole zabavu, a ja sam po prirodi zabavljač. Potom, taj je film izašao 1996., kad smo svi bili drugačiji. Hrvatska je tada pobijedila u ratu i svi smo nosili beskrajni optimizam. Ta vrsta optimizma osjeća se u filmu, ona se ne može sakriti. U tom trenutku vjerovali smo da od Hrvatske možemo napraviti najbolju zemlju na svijetu. Koliko smo bili naivni, govori današnje vrijeme, ali ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ nosi taj optimizam i tu vrstu naive koju ljudi vole i osjećaju. Spremam se sada za premijeru filma ‘Koja je ovo država’. To je također komedija apsurda, možda i više nego ‘Otok’, ali proizlazi iz druge emocije. ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ vrijeme je optimizma, a 2018. jako dobro znamo gdje smo. U tom novom filmu pokušao sam prikazati apsurd života koji imamo ovdje i danas. Zato se tako i zove, ‘Koja je ovo država’. Jutros sam čuo tu rečenicu. Netko je čitao novine, komentirao neku aferu i rekao: ‘Pa koja smo mi država…’ To ljudi stalno govore i taj sam osjećaj pokušao staviti na platno.

Možete li reći nešto o radnji filma ‘Koja je ovo država’? Sniman je dijelom i u Lepoglavi.

Ne volim previše govoriti o radnji. Ali, evo, mogu otkriti taj dio o Lepoglavi, koji je s jedne strane pokretač, a s druge posljedica radnje. Ministar unutrašnjih poslova, kojeg glumi Krešimir Mikić, dolazi u zatvor postaviti kamen temeljac za novo krilo. U jednom trenu napušta svečanost, ulazi u zatvor, zaključava se u jednu od ćelija i nikako ne želi izaći. Svi ga nagovaraju da izađe, žena, ravnatelj SOA-e, državni odvjetnik, savjetnik predsjednika Republike, predsjednik Vlade, a on neće pa neće. E sad, zašto – to neka publika otkrije u filmu.

Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu premijerno je prikazan foršpan filma u kojemu vidimo i četvoricu muškaraca odjevenih u dresove Modrića, Rakitića, Mandžukića i Perišića. Kako ste odlučili uključiti nogometaše u priču?

Pazite, scenarij je napisan i film je sniman prije Svjetskog nogometnog prvenstva, ali meni i Mati bilo je strašno stalo do toga da ta četvorica igrača – Luka Modrić, Mario Mandžukić, Ivan Perišić i Ivan Rakitić – budu dio filma. Zašto? Zato što su oni Hrvatska, oni su ono s čime se ljudi odavde identificiraju. A ljudi izvana Hrvatsku prepoznaju preko ta četiri imena. Da radim film o državi, a da oni ne budu u njemu, pa to bi bilo na pravdi Boga. Jer važni su u našim životima, puno važniji nego što mi mislimo, a to koliko su važni bilo je jasno upravo na prvenstvu, kad smo svi sjedili ispred televizora i čupali kosu. Ne znam nijednu osobu koja se nije životno isekirala za vrijeme utakmica ovog ljeta. Drago mi je zato što su dio ove filmske priče, naravno ne osobno, ali barem na nivou dresova koji pokazuju što ljudi u Hrvatskoj misle o njima i koliko ih zaista vole.

Od te vaše nove komedije, koja u kina stiže početkom iduće godine, publika dosta očekuje jer su njene prethodnice sve redom bile jako gledane i hvaljene. Pored spomenutog ‘Otoka’, tu su ‘Maršal’ i ‘Svećenikova djeca’. S obzirom na to, moglo bi se reći da ste majstor hrvatskog humora. Kako onda ocjenjujete domaću komediju?

Tu imamo jako talentiranih ljudi, samo što ja ne volim riječ komedija. Draži mi je neki humorni diskurs. U tom segmentu sjajan je Ivan Goran Vitez – stvarno vješto to radi i neobično šarmantno. Onda je tu Snježana Tribuson sa svojim romantičnim komedijama, ako bi ih se tako moglo nazvati, potom Igor Šeregi sa ‘ZG80’. Teško i za taj film možemo reći da je komedija, više je generacijski, ali ima jako puno sjajnog humora. Naravno, tu su i Rajko Grlić i Ante Tomić s ‘Ustavom’, za koji isto nisam siguran da bih ga definirao kao komediju, ali je s jakim humornim diskursom. A humor je u društvu jako važan, kao ventil. Vidim po sebi. Kad gledam neki film, ako je u njemu sve crno i depresivno, fali mi neka humorna situacija da otopli stvari. Na taj način crnilo je još jače. Ljudi zato strašno cijene redatelje koji znaju koristiti humor.

mšm/Tportal

Foto: Petr Novak, Wikipedia