Ekonomistica Maja Vargić (29) iz Zagreba se preselila u Bruxelles početkom 2017. godine zbog suprugovog posla. Iako su planirali u tom gradu živjeti barem tri godine, vrlo brzo su shvatili da im nedostaje Zagreb i da se žele vratiti u Hrvatsku. Živjeti u središtu Belgije i Europe ima mnogo prednosti, ali i brojnih nedostataka, u što se Maja brzo uvjerila. U Bruxellesu je boravila tek nešto više od godine dana, a najviše će ga pamtiti po internacionalnoj atmosferi, dugim radnim danima, vojnicima na svakom koraku i nešto zatvorenijem društvu. No iskustvo koje je tamo stekla radeći u međunarodnoj organizaciji pomoglo joj je u budućoj karijeri. Suprug i ona sretni su što danas žive i rade u Zagrebu kojeg smatraju jedinim pravim domom. U razgovoru nam je prenijela svoje dojmove o životu izvan domovine.
Jesi li odmah pronašla posao u Bruxellesu? Koliko si bila zadovoljna uvjetima i plaćom?
Jako sam brzo pronašla posao preko preporuke i nekih poznanstava, a radila sam u udruzi koja se bavila lobiranjem pri Europskom parlamentu, kao i treninzima u području komunikacija za zainteresirane u cijeloj Europi. Ured mi je bio jako blizu stana pa nisam koristila javni prijevoz nego sam do njega mogla brzo stići i pješice.
Donekle sam bila zadovoljna, jer to nije to bio posao koji me previše ispunjavao. No bila sam zadovoljna što mogu raditi i što sam tako brzo pronašla posao. Atmosfera je bila korektna i stekla sam kvalitetna poznanstva pa čak i prijateljstva. Plaća je, za tamošnje prilike bila nešto niža od prosjeka, ali nama je bilo dovoljno i mogli smo korektno živjeti s naše dvije plaće.
Kako ti se svidio grad, atmosfera i ljudi?
Bruxelles je ugodan, ali ne bih rekla da je predivan. Odgovarala mi je veličina grada, a naš je stan bio blizu centra i metro stanica pa je bilo jednostavno stići do bilo kojeg dijela grada. Bruxelles je mnogima samo prijelazna stanica u životu – dođu, ostanu neko vrijeme i idu dalje. Jednom mi je jedna kolegica, koja je u Bruxellesu već više od šest godina, rekla kako više nema niti jednog prijatelja ili prijateljicu koji su bili tu kada je ona došla. Dakle, kompletno društvo joj se izmijenilo.
Bruxelles je vrlo internacionalan grad. U njemu živi mnogo iseljenika i to je prava atmosfera ove europske prijestolnice. Također, tijekom tjedna, populacija se udvostruči zbog ljudi koji dođu raditi kroz tjedan, a vikende provode u drugima gradovima ili državama. Moje iskustvo jest da je društvo tamo dosta zatvorenije, teško se „upada“ u ekipe, a problem predstavlja i jezik. Naime, ima mnogo sadržaja za govornike francuskog jezika, a suprug i ja se u mnogo toga nismo mogli uključiti upravo zbog jezične barijere.
Koliko se tamošnji život razlikuje od onog u Zagrebu?
Stil je života dosta sličan, osim što se puno više radi. Potpuno je normalno da se dnevno radi i po 10 sati, a od dana ne ostane gotovo ništa jer se većina ureda otvara tek oko 9 sati ili čak i kasnije. Vikendom, primjerice, tzv. „europska četvrt“ bude gotovo u potpunosti prazna. Nitko ne radi pa tako nikoga niti nema po ulicama. Većina ljudi vikende provodi izvan Bruxellesa, u svojoj zemlji ili ga koriste za neko putovanje u obližnje gradove ili zemlje.
Bruxelles nije mjesto gdje ljudi grade život na dulje razdoblje. Jedna moja kolegica doselila je u taj grad, a prošlo je nekoliko mjeseci da se još uvijek nije raspakirala jer nije znala želi li ostati i kako će joj se svidjeti. To je za taj grad dosta tipično – ljudi lako mijenjaju stanove, gradove, zemlje…
Koje su prednosti, ali i nedostaci života u Bruxellesu?
Bruxelles je metropola, u središtu je Europe, a iz njega je svugdje vrlo jednostavno, brzo i povoljno doći. To bih zaista istaknula kao prednost. Iz Zagreba je, primjerice, puno skuplje, ali i teže doći do nekih europskih zemalja, ali i bilo gdje dalje. Bruxelles je također vrlo uredan, dobro organiziran, a rekla bih i da je ugodan. S druge strane, usprkos visokim mjerama sigurnosti, gotovo na svakom koraku su vojnici, a na većim stanicama metroa mogu se naći tenkovi ispred ulaza, što odaje jednu atmosferu straha i stalnog opreza nad mogućim terorističkim napadom.
Jedna od metro stanica koja je bila napadnuta 2016. godine bila nam je jedna od najbližih stanica. To u čovjeku izaziva neku nelagodu, iako ne mogu reći da sam se osjećala nesigurno. Jezična barijera je svakako nedostatak, nešto što ti priječi da se osjećaš dijelom lokalne zajednice, a čovjek ima potrebu osjećati se dijelom zajednice, negdje se uklopiti. S francuskim je to vrlo teško, posebno ako ne postoje nikakve osnove. Suprug i ja smo govorili engleski, njemački i talijanski, iako se s engleskim može gotovo sve, veliku važnost ima francuski.
Što ti je najviše nedostajalo iz Zagreba i zašto si se odlučila vratiti?
Suprugu i meni su se otvorile neke mogućnosti rada iz Zagreba i povratka u Hrvatsku. Nedostajali su nam naši prijatelji i obitelj, zajednica koju smo stvorili oko nas. Posebno je bilo teško vikendima kada je suprug putovao, a ja bih većinu vremena provela sama. Izvan posla je bilo zahtjevno stvoriti prijatelje, a nakon cijelog tjedna, vikendom baš nemaš volje ponovno biti s kolegama s posla.
Je li ti bilo teško pronaći posao u Zagrebu?
Ne, dapače, posao je pronašao mene i to prije nego što sam se vratila u Zagreb. Kontaktirao me moj sadašnji šef i jako brzo mi ponudio poziciju. Čak je prihvatio da još neko vrijeme radim iz Bruxellesa, budući da sam već imala dogovorene obaveze i putovanja. Tako da sam posao, praktički, dobila preko Skype-a, a i preko noći!
Vjerujem da je i iskustvo koje imam iz Bruxellesa pridonijelo brzom zapošljavanju u Hrvatskoj, budući da je trenutno poslodavcu bilo zanimljivo moje internacionalno radno iskustvo u međunarodnoj organizaciji. Stoga sam uvjerena da je to za mene bilo jedno vrijedno iskustvo i da me naučilo puno toga što ne bih stekla boravkom u Zagrebu.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
