/Hrvatica u Kanadi ‘lakše diše’: Vrijedni se ne boje gladi!

Hrvatica u Kanadi ‘lakše diše’: Vrijedni se ne boje gladi!

Zagrepčanka Sandra Tomorad (35) preselila se u Kanadu prije četiri godine nakon brojnih razočaranja koja je doživjela radeći u Hrvatskoj. Iako joj je prvi odabir bio Toronto, rodbina joj je savjetovala da prvo dođe u Edmonton u Alberti jer će lakše pronaći posao. Čim je stigla, Sandra se zaposlila u veleprodaji nakita, a uz to je radila i druge manje poslove. Život u Kanadi nizašto ne bi mijenjala, ali priznaje kako joj ipak nedostaje nekoliko stvari iz Hrvatske.

“Oduvijek sam htjela živjeti na ovoj strani svijeta, ali najveći razlog zbog kojeg sam otišla jest kvaliteta života u Hrvatskoj, odnosno, nedostatak iste. Godinama sam radila preko agencije za jednu veliku telekomunikacijsku tvrtku te time bila plaćena manje nego njihovi zaposlenici“, ispričala nam je Sandra.

Stoga je odlučila potražiti bolje uvjete izvan zemlje. Sve je više slušala o programu koji Kanada ima s preko 30 zemalja u kojem mladi od 18 do 35 godina imaju mogućnost doći raditi u tu zemlju.

„No ta dozvola vrijedi samo godinu dana. Znači, ako u prvih godinu dana ne nađeš poslodavca koji će za tebe jamčiti i proći kroz imigracijski process koji nije lagan, moraš se vratiti u svoju zemlju. Nakon razgovora s roditeljima koji su mi savjetovali da idem ako mi se pruži prilika, odlučila sam i ušla u proces prijave“, rekla je Sandra.

Spakirala život u dva kofera

Nakon što je prošla kroz proces, Sandra je još jednom otišla razgovarati sa svojim nadređenima gdje je radila, nadajući se možda nekoj ponudi da ostane. No nakon što su joj rekli da nije prioritet, u samo mjesec dana spakirala je svoj život u dva kofera i otišla.

„Život je ovdje puno lakši nego u Hrvatskoj. Ljudi su plaćeni za svoj rad i cijenjeni. Hrana je jeftinija, a na osnovne stvari za život nema poreza, što je divno. Najjednostavnije za objasniti jest: “Lakše se diše”. Nema pritiska kao u Hrvatskoj koji se tamo osjeti u zraku. Ovdje ako si vrijedan i želiš raditi, nećeš biti gladan“.

Posebno joj se svidjelo to što si u Kanadi plaćen po satu i plaća je najčešće na dvotjednoj bazi. Samo mjesec dana nakon dolaska  u Edmonton pronašla je posao office managera u veleprodajnoj tvrtki nakita preko kojeg je ostala u državi.

„Moj poslodavac je ušao u cijelu priču jamčenja za mene da ostanem. Ponekad sam radila i neke poslove sa strane na pola radnog vremena, kao što je rad u dućanu s odjećom, recepcija i telekomunikacije. Ovdje ako si fizički spreman, možeš raditi više poslova odjednom“, napomenula je Sandra.

Radno vrijeme joj je od 9 do 17 sati, nakon kojeg voli otići u teretanu, družiti se s prijateljima, ići na večere i u kino, a svaki četvrtak volontira po dva sata u sklopu Katoličkog imigracijskog centra gdje uči imigrante engleski.

„To me posebno veseli. Na stranu to što osobno nisam imala problema s jezikom kada sam došla, i ja sam bila imigrant kao i oni te razumijem kako je to kada dođeš u sasvim novi svijet.“

Sandra je priznala kako je zavoljela svoj život u Kanadi i ne bi ga mijenjala nizašto.

„Volim to što imam toliko mogućnosti za napredak. Oduševljena sam ljubaznošću i brigom za ljude. Ravnopravnost i ljudska prava su ovdje na zavidnoj razini. Naravno, nije savršeno i uvijek može bolje, ali Kanada je poznata po borbi za ljudska prava.“

Posebno joj se sviđa multikulturalnost, a u Kanadi se osjeća kao doma.

„Volim to što sam okružena svim mogućim rasama i religijama, jednostavno volim tu raznolikost kultura na jednom mjestu. Ne osjećam se strancem, kod kuće sam. Dobila sam trajno boravište 2017. godine i sljedeće godine imam pravo tražiti državljanstvo, pa mislim da ću još i više gledati Kanadu kao svoj dom.“

„Hrvati ovdje ne shvaćaju zašto sam otišla“

Ipak, ima nekoliko zamjerki na vrijeme u Kanadi jer je Alberta poznata po jakim zimama. No, ne žali se jer joj je zima draža nego ljeto.

„Temperatura padne i do – 40 stupnjeva, ali takva se brojka ne zadrži dugo. Prosjek je otprilike – 20 stupnjeva. Zima ovdje traje punih šest mjeseci, čak i dulje. Jedino što me baš ne veseli jest to što je dan kratak i to traje toliko dugo. Dogodi se da snijeg padne već u rujnu, kao ove godine. To još nije prava zima, ali polako se već najavljuje.“

Zadovoljna je i zdravstvenim sustavom koji je besplatan. No, neke se stvari ipak skupo plaćaju.

„Čim sletiš u Kanadu, drugi dan imaš pravo na osnovno zdravstvo. Naravno, postoje aspekti osnovnog zdravstva koji nisu pokriveni, a to su zubi. To je ovdje“skup sport”. Ostale stvari kao što su boravak u bolnici, operacija i vožnja hitne pomoći se plaćaju, kao i kod nas. Lijekovi su ili pokriveni 100 posto ili su dijelom pokriveni, ako se radi o nekim novim na tržištu.“

Upoznata je i s Hrvatskom zajednicom u Edmontonu. Naime, nekoliko tjedana nakon što je došla u grad, prijatelji su ju odveli u crkvu da ju povežu s ljudima iz Hrvatske.

„Naša crkva je ovdje srce Hrvatske zajednice. Ja sam odrasla u crkvi u Hrvatskoj – pjevala sam u zboru, a čak sam išla i na Fakultet družbe Isusove, no nisu ostavili dobar dojam na mene i nisam se htjela oslanjati na zajednicu te sam se za sve snašla sama“, priznala je Sandra.

Naravno, dodala je, tamo ima i dobrih ljudi koje upoznaš i žele ti pomoći, što puno znači kada si na drugom kraju svijeta. Ipak, neki od tamošnjih Hrvata ne razumiju situaciju u kojoj se nalaze mladi u Hrvatskoj danas.

„Naša zajednica se sastoji najviše od Hrvata koji su ovdje došli za vrijeme Drugog svjetskog rata i čija su djeca ili bila nekoliko godina stara ili su se rodila ovdje. Nisu svjesni situacije u Hrvatskoj, tako da ne razumiju zašto smo svi mi ostavili “Lijepu našu”.

„Idem gdje sam uvijek htjela biti“

Još kada je odlazila u Kanadu, Toronto je za nju bio destinacija broj jedan. No kako tamo ima obitelj, savjetovali su joj da je bolje prvo ići u Edmonton i tamo riješiti svoje papire za ostanak u zemlji jer joj to u Torontu ne bi uspjelo.

„Tamo je stopa nezaposlenosti viša od dopuštene da bi zapošljavali imigrante. To je također nešto što volim u Kanadi – brigu za svoje. Kanađani imaju prednost i bitno je da su oni zaposleni, a onda svi ostali. Nakon trajnog boravišta sada mogu živjeti i raditi gdje želim i konačno, nakon četiri godine idem u Toronto gdje sam uvijek htjela biti“, zadovoljno je rekla Sandra.

Od kada se preselila u Kanadu, Hrvatsku je posjetila samo jednom i to 2016. godine. Kako je to bio njezin prvi dolazak, imala je mnogo toga za nadoknaditi.

„Svi su me htjeli vidjeti, tako da su mi tri tjedna brzo proletjela, bez da sam otišla na more i odmorila. Sljedeće godine moram obavezno doći, jer će biti već tri godine da nisam vidjela svoju obitelj.“

Na upit planira li se vratiti u Hrvatsku, Sandra odgovara:

„Ne planiram se vratiti. Smatram da nakon života ovdje na koji sam sada navikla, ne bih mogla ići unatrag, koliko god to ružno zvuči. Ipak, nedostaju mi dragi ljudi i neki naši običaji, a u posljednje vrijeme mi najviše nedostaje naše more.“

Maja Šubarić Mahmuljin