Vedrana Stantić i Anita Peti-Stantić, autorice nove knjige o važnosti čitalačkih navika za razvoj djece i mladih za Univesitas su govorile o suradnji mama-kćer, motivima pisanja i obrazovnom sustavu u Hrvata.
Majke i kćeri surađuju i nadopunjuju se u mnogim segmentima života, to je jasna stvar. No, rijetko se dogodi da mama i mamino zlato zajedničkim snagama napišu knjigu. To se ipak dogodilo u obitelji sveučilišne profesorice Anite Peti-Stantić koja je upravo sa svojom kćerkom Vedranom napisala i nedavno objavila knjigu u nakladi Knjižare Ljevak. A druga stiže vrlo skoro.
I to ne bilo kakvu knjigu, već vrijedno popularno-znanstveno djelo “Znatiželja” koje je podjednako namijenjeno djeci i mladima kao i roditeljima; učenicima podjednako kao i njihovim učiteljima; studentima koji je s podjednakim žarom mogu proučavati i analizirati sa svojim profesorima. Vrijedilo je stoga sjesti na kavu s autoricama, da nam otkriju kako je to potaknuti kreativne valove unutar obitelji i koja je njihova tajna u prevladavanju onog legendarnog jaza generacija.
Do konkretne ideje došlo je početkom Vedraninog trećeg razreda srednje škole, kad smo ponovno zajedno bile u Bostonu, govori nam dr. sc. Anita Peti-Stantić, redovna profesorica i predstojnica Katedre za slovenski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U spomenutom Bostonu su prije toga živjeli tri godine, a Vedrana je u petom razredu osnovne škole čitala pisma Richarda Feynmana u kojima on objašnjava što je njegov otac učinio za njega tijekom djetinjstva da postane znanstvenik.
“Razgovarale smo o tome koliko su takvi tekstovi njoj značili tijekom odrastanja pa smo odlučile napisati knjigu o tome i još jednu urediti. Prva knjiga, ‘Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?’ u deset poglavlja propituje pitanje iz naslova u nastajanju da se ohrabri i mlade i njihove učitelje na takva čitanja. Željele smo pokazati dvije perspektive, posebno onu srednjoškolke zainteresirane za znanost i znanstvenu prosvijećenost, primarno zato što je knjiga pisana za mlade i njihove učitelje. Druga knjiga, pod naslovom ‘Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je do toga došlo?’, nastala je iz želje da i mladi u Hrvatskoj čitaju o tome zašto su neki ljudi znanstvenici, zašto je to važno i kako je do toga došlo. Nama je ta suradnja bila prirodna zato što izuzetno puno razgovaramo, uglavnom šećući. Nadamo se da šalje dobru i pozitivnu poruku”, objašnjava profesorica Peti-Stantić. Njena kćer u trenucima razgovora upravo je polagala državnu maturu i spremala se za novo putovanje u životu – fakultetsko obrazovanje.
“Mi mislimo da mladi jesu znatiželjni, no budimo objektivni, obrazovni sustav je prilično zastario, a poticanje znatiželje mladih u okviru njega se čini kao znanstvena fantastika. Ima sjajnih učitelja i profesora koji uspijevaju održati i potaknuti znatiželju, ali i onih kojima je jednostavnije pristati na mehaniku učenja. Znatiželja se mora njegovati, ne smije je se gušiti i posebno, ne smije se u društvu slati poruka da je slatko kad su mala djeca znatiželja, ali da su tinejdžeri koji postavljaju puno pitanja zapravo gnjavatori i dosadni. A to je, čini se, poruka koju mnogi mladi i prečesto čuju. Nama se čini da potencijala za raspirivanje znatiželje ima mnogo i da je obrazovani sustav pravo mjesto gdje o tome treba razgovarati”, kazale su autorice.
Na pitanje koliko je Hrvatska uspješna u otkrivanju darovite djece i zašto se čini da rad s njima ostaje na udrugama i entuzijastima, autorice odgovaraju:
“To je vrlo zanimljivo pitanje jer po našem mišljenju zadire u sam sustav. Pitanje je što se smatra darovitošću. Ako je to ‘prirodna genijalnost’ za nešto, riječ je o rijetkim pojedincima. Mi mislimo da se kod nas ne otvara dovoljno prostora za otkrivanje raznolikih sposobnosti mladih. Svatko je nadaren za nešto, samo treba otkriti što je to, a do toga se može doći uz podršku dobrih profesora otvorena uma kojima je dano dovoljno slobode da se izmaknu od krutog gledanja na plan i program. Profesori i učitelji su intelektualci kojima treba omogućiti slobodu procjene onoga što je za razrede u kojima predaju potrebno i važno, a onda i prostor da upravo oni budu ti entuzijasti koji mladima pomažu otkriti vlastite sposobnosti. Svi se sjećamo svojih odličnih profesora. Što je više takvih sjećanja, to je više mladih ljudi koji će pronaći svoje darovitosti.
“Osim djece s disleksičnim poremećajima, sve je više poremećaja pažnje povezanih s intenzivnim korištenjem digitalne tehnologije. I s tim u vezi učiteljima treba pružiti stručnu podršku, treba sustavno raditi na proširivanju i produbljivanju vokabulara i poticati čitanje vođeno interesima mladih. To je ključno. Nije važno koliko tko pročita i hoće li svi svladati potpuno isti program, nego napreduje li svatko. Zato uporno predlažemo čitanje po vlastitom izboru 15 minuta na početku svakog nastavnog dana. To čini čuda. Neko će dijete u početku pročitati samo stranicu-dvije, no nakon dva mjeseca svakodnevnog čitanja će pročitati puno više, i to s razumijevanjem. Ponekad se poteškoće mogu prebroditi ‘samo’ pozitivnom atmosferom ispunjenom podrškom i stvaranjem okružja u kojem se svatko doista osjeća prihvaćen”, ocijenile su autorice.
Vokabular mladih je, kažu, raznolik.
“Mladi koji više razgovaraju o raznolikim temama i više čitaju, s lakoćom se služe intelektualnim vokabularom koji se ne razlikuje bitno od onoga prije 30 godina, osim što u njemu ima mnogo novih riječi i termina kojih tada nije bilo. Mladi koji se nikad nisu zainteresirali za takve teme ne razumiju mnoge riječi. Činjenica je da nam te riječi trebaju već i za razumijevanje tekstova istraživačkih novinara, da ne idemo dalje. Trebaju nam da možemo shvatiti tekst koji govori o uvjetima našeg svakodnevnog života u kojima moramo donijeti neke odluke. Nažalost, ti mladi ljudi ne postanu ono što bi mogli biti, zato što smo mi društvena bića koja žive u društvima u kojima se treba moći sporazumjeti o koječemu mimo svakodnevnog”.
“(Visoko) se obrazovanje danas na neki način kvantificira znatno više nego prije. Rijetko tko razmišlja o samom obrazovanju, koliko se razmišlja o statusu koji se dobiva pohađanjem određene institucije. Takav odnos indirektno dovodi do toga da se mnogi ne obrazuju znanja radi, već isključivo kako bi stekli određeni željeni status. Iako to ne bilo inherentno loše, javlja se pitanje obrazujemo li se dovoljno ili pak na “pravi” način.
Obrazujemo li se zato što želimo steći određeno znanje ili zato što se osjećamo primorani obrazovati se? Obrazovanost određene populacije direktno je povezana s time koliko je ta populacija motivirana na obrazovanje – u okolini u kojoj većina smatra da je sve “dovoljno dobro” onakvo kakvo je, male su nam šanse za promjenu.
Budući da je na motivaciju teško utjecati, osobito dugoročno, postavlja se pitanje kako indirektno utjecati na motivaciju za znanjem u društvu. Srećom, popularnoznanstveni nas tekstovi spašavaju zbog svoje pristupačnosti, bez obzira na razinu obrazovanja. Nas dvije smatramo da se popularizacijom čitanja popularno-znanstvenih tekstova može podići sveukupna razina obrazovanja, što bi dovelo do podizanja sposobnosti kritičkog razmišljanja, a to bi pak moglo samo unaprijediti naše društvo”, kazale su autorice knjige ustvrdivši kako je današnje doba nesklono obrazovanju.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje.
bkk
Foto: Facebook/Anita Peti-Stantić
