/„Ne bojim se loših kritika“

„Ne bojim se loših kritika“

Povodom objavljivanja novog romana “Večeras u book caffeu” čija je zagrebačka promocija 11. svibnja u baru Mr. Fogg, razgovarali smo s mladom književnicom i amaterskom kazališnom redateljicom Tinom Primorac. Ova talentirana umjetnica i majka četvero djece posvjedočila nam je o svom književnom radu, majčinstvu, trilogiji “Velika tajna Pona”, te otkrila može li živjeti od pisanja.

Predstavi nam ukratko roman “Večeras u book caffeu. O kakvoj je knjizi riječ?

Roman je jednostavan, dinamičan i kratak. To je priča o slučajnostima za koje zaključujemo kako se nisu dogodile slučajno. Priča o dvije osobe koje su susretom spontano promijenile svoj mali svemir. Obična priča o običnim ljudima koje je cesta odvela do križanja na kojem su morali donijeti sudbonosne odluke.

– Što te inspiriralo da ju napišeš?

Inspirirala me činjenica da jedni na druge utječemo, ali i tada imamo priliku sami odlučiti kakav će taj utjecaj biti. Svaki susret može biti let ili razočaranje. Ponekad se prišuljaju teški trenuci, a ovaj roman od jedne tragedije pokušava stvoriti dovoljne količine smijeha da bi se poništio osjećaj kako smo pred naletima života nemoćni, kako smo tek promatrači. Likovi su stali pred nemilosrdnu istinu, dobro se nasmijali i od njezine gorke slike stvorili nešto poprilično slatko.

– To ti je već četvrta knjiga. Kako stižeš pisati uz četvero djece?

Dan traje jako dugo (smijeh), a ja ga pokušavam još malo rastegnuti. Uživam pisati, uživam u obitelji, a o tegobama odbijam razmišljati. Umor je tu, bezvoljnost je tu, poteškoće su prisutne, ali ih imaju svi. Odabrala sam ovaj put pa sam shvatila da se na njega nema smisla žaliti jer ne želim nikakav drugi put. Tad smo se put i ja pomirili i sad smo dosta usklađeni uz moja povremena negodovanja (smijeh).

– Napisala si i trilogiju “Velika tajna Pona“? Kako je ona nastala?

Od Pona sam izdala dvije knjige, a treća se tek sprema izaći pred publiku. Nastala je iz ideje koju sam imala godinama, ali nisam mislila da sam sposobna napisati roman. Čim sam krenula pisati prvi, shvatila sam da tema neće proći bez nekoliko knjiga. Odlučila sam se za trilogiju, a potom je rastegnula na serijal od pet knjiga. Kako sad vidim, Pone su moja škola pisanja, u njima sam oslobodila maštu i stvarajući serijal dobila velik broj ideja za nove knjige.

– Kakve su bile reakcije na tvoje knjige?

Poticajne. Nisam dobila nikakvu ubojitu kritiku, pa sam imala hrabrosti nastaviti dalje. Sada namjeravam proširiti žanrove i raspisati nove ideje. Želja mi je istraživati dubine i širine, pa ako treba pokupiti i neku lošu kritiku, ali opet s osjećajem da sam napravila ono što sam mislila da trebam.

– Može li se od književnosti živjeti ili je to isključivo tvoj hobi i strast?

Ja ne mogu (smijeh) i držim svoju solidnu nulu. Sve sam knjige dosad izdala u vlastitoj nakladi uz pomoć prijatelja koji su radili lekturu, ilustracije, grafičke obrade i prijelome.
Prodanim romanima plaćam izdavanje novih, ‘krpam se’ i pitam zašto se sa svim tim uopće mučim, ali ja se volim mučiti (smijeh).

Uvijek sam htjela doći do nečeg što stvaram samostalno, a sada sam shvatila ono što se gleda u filmovima i čita u romanima; za sve treba vremena i ideja se razvija polako i poprilično dosadno. Ja sam za svoju ideju zapela, a vrijeme je prestalo biti kategorija kojom se opterećujem. Sada razmišljam samo o novim romanima, sve ostalo će se nekako posložiti.

Maja Šubarić Mahmuljin