/Panika oko lektire: Kome smetaju književni klasici?

Panika oko lektire: Kome smetaju književni klasici?

Crno nam se piše, kažu stručnjaci, a prenosi Jutarnji list. Ako mu je vjerovati, nijedno dijete više nikada neće uzeti knjigu u ruku. „Naša škola postaje društvo mrtvih pjesnika“, a stručnjaci su time „zaprepašteni“. Čitanjem članka shvaćamo da su stručnjaci zapravo samo jedna osoba – Boris Jokić, a da je povod ovim crnim predviđanjima odluka Ministarstva znanosti i obrazovanja o novom kurikulumu hrvatskog jezika i književnosti koji u svom popisu lektire ne sadrži „nijednog živog i modernog autora“, prema riječima gore spomenutog stručnjaka, piše u Lucija Ćorić u komentaru za Mimladi.

Autorica članka, njen urednik i vlasnik njihovog portala pretpostavljaju da vi nećete pronaći taj popis, već ćete njihova masno tiskana slova uzeti kao neporecivu istinu, zapamtiti da je ta odlluka „sporna“ (što znači da se nekome ne sviđa) i dodati još jednu točku na listu za skupno jadikovanje nad hrvatskom sudbinom. Uz kavu, dakako.

No kad biste to ipak učinili (otvorili kurikulum i pronašli popis obvezne lektire, a ne jadikovali na kavi), tamo biste zaista pronašli zapanjujuće stvari. Na primjer, Ivanu Brlić-Mažuranić i Williama Shakespeara ili strahote kao što su Dostojevski i Baudelaire. Kao da to nije dovoljno, tu su i Šenoa i Goethe. Osim toga, hrvatska će djeca obvezno morati čitati i AndersenaSofokla i, zamislite, Držića. Jeste li zaprepašteni? Ne? To je zato što niste stručnjak.

Da ste stručnjak, znali biste da je to put u propast hrvatskog društva. Da ste stručnjak, znali biste da su za razvijanje djetetove ljubavi prema čitanju apsolutno neophodni i nužni pisci poput Renata BaretićaAnte TomićaIvane BodrožićMilana Kundere i Alice Munro, kao i da to proizlazi iz same činjenice da su oni živi i(li) moderni. 

Da ste stručnjak, znali biste da treba kontaktirati odane novinare i dignuti galamu, dok nije prekasno za spas hrvatske djece i njihove ljubavi prema čitanju, koja je sada ozbiljno ugrožena.

Za nestručnjake

No čak i ako niste stručnjak, lako možete uvidjeti barem dvije neistine koje zaista bodu oči. Prva vrišti iz naslova članka koji se (prilično ironično) poigrava s naslovom poznatog holivudskog filma i navodi na zaključak, koji kasnije eksplicitno potvrđuje i spomenuti jedini konzultirani stručnjak, da na popisu lektire nema nijednog živog „i modernog“ autora.

Osim ako se u međuvremenu, ne daj Bože, nisu preselili na vječna lovišta, Pavao Pavličić i Miro Gavran itekako su živi, a njihova su djela na popisu literature. Ivan KušanNada Mihelčić, Zvonimir Balog i Gabriel Garcia Márquez, neki od autora s tog popisa, još su donedavno bili s nama, a ne znam kako bi se drukčije osim modernima mogli okarakterizirati autori kao što su Grass, Krleža, Orwell i Kaštelan,
čija su djela također predviđena za čitanje. Dakle, nije istina da na popisu ne postoje djela živućih i modernih pisaca.

Također, nije istina da djeca neće čitati ništa drugo izvan objavljenog popisa, jer kurikulum jasno razlikuje obvezne od izbornih djela i u njemu lijepo piše da se radi o predloženom popisu izbornih djela, kao i da se „preporučuje čitanje suvremenih djela“ i da „učenik čita jedno djelo po vlastitom izboru“. Dakle, nitko ne sprječava nastavnike da učenicima preporučuju, a učenike da čitaju i neka druga djela izvan popisa pa tako i ona koje uvaženi stručnjak smatra neophodnima za stvaranje čitalačkih navika.

Nakon što se razotkriju te dvije neistine, postaje malo jasnije u kojem grmu leži zec i da se zapravo ne radi o tome tko jest na popisu, nego o tome tko na njemu nije. Preciznije, radi se o tome tko je na popisu bio 2016. godine, kad je bila predložena stručnjakova spasonosna reforma, a sada ga više na tom popisu nema.

Da ne biste morali razmišljati koji su to autori, stručnjak vam spremno objašnjava da se radi o „svim djelima i svim piscima i pjesnicima koji su mogli pobuditi želju za čitanjem kod mladih ljudi“, čija je jedina zajednička karakteristika da su rođeni u 20. stoljeću.

Dakle, zaista smo u problemu. Sva djela koja su učenika mogli potaknuti da umjesto na svom pametnom telefonu slobodno vrijeme provede čitajući, nestala su s popisa; svi pisci koji su mogli dati vjetar u leđa hrvatskoj čitalačkoj renesansi,  više ne postoje na popisu (iako to, podsjetimo se, uopće ne znači da ih djeca na kraju neće čitati).

Zastanimo na trenutak pred tom tužnom sudbinom hrvatskog učenika, od kojeg je jedno djelo Zorana Ferića moglo stvoriti književnog kritičara, ali koji će možda doći u doticaj samo s Puškinom ili Lovrakom i, kao posljedica toga, neminovno zauvijek izgubiti volju za čitanjem. Zamislimo se nad propuštenom mogućnošću da se mlada srednjoškolka od influencerice prometne u knjiškog moljca zato što je pročitala „Tri zime“ Tene Štivičić, a za to sada ne postoji nikakva šansa s obzirom na to da će pročitati samo Čehovljeve „Tri sestre“.

Na kraju, pustimo i suzu, jer hrvatska su djeca osuđena na „Suze sina razmetnoga“ Ivana Gundulića, a mogla su uživati u opojnim stranicama „Parfema“ Patricka Süskinda.Z

Lucija Ćorić

Foto: Pixabay