Marina Katinić (34) mlada je autorica čiji je poziv pisanje poezije. Dosad je objavila dvije zbirke pjesama i nekoliko izbora iz poezije u književnim časopisima. Njezin je rad prepoznala struka i višestruko je nagrađivan. Ova talentirana Zagrepčanka diplomirala je filozofiju te hrvatski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu, a završava i doktorski studij filozofije s težištem proučavanja na bioetici i filozofiji odgoja. Radi kao profesorica etike i filozofije u XV. gimnaziji u Zagrebu, a inspiraciju za pisanje, između ostalog, pronalazi u prirodi. Stoga ne čudi da je upravo na prekrasnom otoku Korčuli nastala većina radova uvrštenih u njezinu prvu pjesničku zbirku “Kriptopis bijelog u procijepu zemlje”. Marinu smo upitali o književnim uzorima, pjesničkom nadahnuću, nagradama i može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja…

– Koliko se dugo baviš pisanjem poezije?

U osnovnoj školi, potaknuta zadatcima vezanim uz nastavu književnosti, pisala sam prve dječje pjesme. Aktivnije pisanje poezije, kao neka nutarnja nužnost, započelo je u srednjoškolskim danima i nastavilo se kroz studij. Veoma dugo, međutim, nisam imala namjeru objelodaniti stihove. Razlog je bila mješavina osjećaja da je sve već napisano, i to jako dobro, i dojma da moji stihovi ne bi zanimali čitatelje. To se promijenilo kada sam, već nakon studija, upoznala čakovačkoga profesora Ivana Pranjića, pjesnika i esejista koji je svoj život posvetio uvođenju mladih u svijet poezije. Pročitavši neke pjesme, toplim očinskim pristupom uvjerio me da nastavim pisati i pokušam nešto objaviti. I tako sam u Korčuli 2011. godine složila i na lokalni natječaj prijavila svoju prvu zbirku poezije.

– Dosad si objavila dvije zbirke pjesama. O kakvim je zbirkama riječ?

Moja prva knjižica pjesama “Kriptopis bijelog u procijepu zemlje” objavljena je 2013. u Korčuli i dio je zavičajne zbirke, edicije Biblioteka Žilković. Radi se o inzularnom djelu: dobar dio pjesama nastao je na Otoku. Podijeljena je u pet poglavlja – Kriptopis zemlje, Kriptopis grada, Kriptopis čovjeka, Kriptopis molitve i Kriptopis ljubavi. Temeljni je motiv zemlja, pratemelj zbilje. Iako se u zbirci nalaze sve tematske poetske vrste, prevladava refleksivnost, propitivanje odnosa između prirode i kulture te individualnoga i univerzalnoga.

Druga je zbirka, “Ptica na ušću smoga”objavljena 2016. u izdanju Društva hrvatskih književnika i Zaklade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Uokvirujući motiv ptice postavlja temu slobode kao organizacijsko načelo zbirke. U odnosu na prvu, druga je zbirka ozbiljnija, težeg emotivnog ozračja, ali i komunikativnija. U pripremi je treća zbirka, no o njoj je prerano govoriti.

– Upravo je “Ptica na ušću smoga” 2015. godine ovjenčana Nagradom Anđelko Novaković za najbolju neobjavljenu i na hrvatskom napisanu zbirku autora do 35 godina. Koliko ti znači ova nagrada?

Svaka je književna nagrada značajna jer najčešće podrazumijeva objavljivanje knjige, što nije mala stvar. Također, ona je neka vrsta ulaznice u svijet književnih časopisa, urednika i svih onih aktera bez kojih riječ ne može ugledati svjetlo tiska. To posebno vrijedi u maloj književnoj sredini kakva je Hrvatska.

– Gdje sve pronalaziš inspiraciju za pisanje?

Na pisanje me često potiču snažna osjetilna iskustva, najčešće u prirodi: boje, zvukovi, okusi, mirisi…Posebno, mediteranski koloplet. Prirodu doživljavam kao izvornu, nepatvorenu stvarnost. Također, situacije gradske svakodnevice kao što su susreti s robusnim kontrolorima tramvajskih karata, scene polusvijeta skupljač(ica) povratnih boca, bizarno-romantični prizori i slično – potaknu me da stavim na papir socijalno ili egzistencijalno obojen tekst. Svijet urbane tehnike najčešće doživljavam kao drugotnu, efemernu i patvorenu stvarnost.

Zatim, tu su izuzetne knjige i ljudi te putovanja. Udaljavanje od svakodnevnoga i poznatoga te susret s povijesnim slojevima udaljenih mjesta katalizator su stvaranja. Napokon, tu su temeljna ljudska iskustva kao što je susret s Bogom, drugim čovjekom kroz ljubav i sukob, samim sobom i tajnom smrti. O tim temeljnim temama jednostavno se mora pisati. Na kraju – i samo iskustvo pisanja i pitanje njegova smisla postaje poticajem da se piše. Zapravo, na pitanje što nadahnjuje pisanje najtočnije je odgovorio Oscar Wilde: “Sve se događa ne da bi se događalo, nego da bi se o tome pisalo. ”Kada stvaramo, shvaćamo da nije umjetnost radi života, nego život radi umjetnosti. Jer ona je život opredmećen, odterećen, osmišljen i estetski oblikovan – dakle, život višega reda.

– Imaš li kakve književne uzore?

Naravno. Klasici su klasici po tome što (p)ostaju književni uzori. Ne bih spominjala sve velike pisce koje cijenim jer bi spisak bio podugačak, nego neke suvremenije autore koji su me ponijeli: K. Gybran, J. K. Stefansson, I. Calvino, A. Barrico, J.L. Borges, V. Parun, A. Žagar, T. Bajsić, L. Derkač… Ima i mlađih hrvatskih pjesnika čije me pismo nosi kao što su Hrvoje Jurić, Maja Klarić, Monika Herceg, Neva Lukić i drugi.

Moram spomenuti mladoga pjesnika Luku Tripala, koji je u dobi od 20 godina pokrenuo književni projekt “Prirok” u sklopu udruge Svjetski savez mladih, i skupinu mladih pisaca okupljenih oko toga projekta. Puno su mi pomogli da shvatim da je pisanje ozbiljan posao kojem se treba posvetiti, predan rad koji prije svega zahtijeva mnogo čitanja, to jest, nutarnje komunikacije s tekstovima. Koliko samo treba raditi!

– Predstavi nam projekt “Prirok” u kojem sudjeluješ?

Prirok je neka vrsta književnoga inkubatora. Skupini od desetak osoba u dobi do 30 godina, čiji su tekstovi bili procijenjeni vrijednima, projekt udruge Svjetski savez mladih ponudio je niz književnih tribina i radionica s uglednim i priznatim piscima i teoretičarima književnosti. Također, organizirana su javna predstavljanja njihovih radova. Cijeli je proces dvaput proveden, u dvije “generacije” mladih.

Neki od sudionika nastavili su sastajati se i surađivati, neki su od njih dobili književne nagrade i počeli intenzivnije objavljivati poput Luke Tripala, Mateje Jurčević, Antonija Karlovića, Ivana Katičića i Marije Dejanović, dok su neki sudjelovali u zanimljivim književnim projektima poput Matka Abramića, Tee Tekić i Mateje Tutiš. Neki i dalje marljivo pišu i pripremaju svoje prve knjige. Prirok mi je puno pomogao da se ozbiljnije primim posla čitanja, proučavanja, razmjene knjiškog iskustva i samoga pisanja.

– Tvoj je otac profesor i književnik. Koliko je on utjecao na tvoj poziv? Jesi li nastavila očevim stopama?

U bitnom smislu, da. Moj je otac knjiški moljac. Kraj njegova uzglavlja uvijek je hrpa rasutih knjiga koje osciliraju između beletristike i filozofije, od stalnoga Hemingwayja do trenutnog Sloterdijka. Znam da je kao mlad pisao pjesme i pripovijetke, ali nije objavljivao. Do 2010. objavio je tek dvije stručne knjige, plodove križanja njegova bavljenja psihoterapijom i filozofijom egzistencije. 2010. objavio je uspjelu zbirku lirskih proza posvećenih moru i nautici, Čarolija mora. Čini mi se da je tata velik talent kojem je dosad nedostajalo upornosti i književne discipline. Vjerujem da će još ponešto napisati i objaviti, a možda i ja uspijem nastaviti što je on započeo…

– Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja ili je to isključivo tvoj hobi?

To je vrlo zanimljivo pitanje. U Hrvatskoj se u pravilu ne može živjeti samo od pisanja. Čak i Miro Gavran, najprevođeniji suvremeni hrvatski pisac koji se svjesno posvetio pisanju, kud puklo da puklo, ima Teatar Gavran i obiteljsku glumačku ekipu, što čini olakotnu okolnost. Na prvu, reklo bi se da pisci kiosk-bestselera – erotskih, kriminalističkih i fantastičnih romana te knjiga samopomoći – mogu živjeti od toga. Dapače, poznato mi je da izdavačke kuće u Velikoj Britaniji istraživanjem tržišta “znaju” koliko se kakvih knjiga može prodati godišnje pa šalju piscima romaneskne šprance po kojima oni onda pišu.

S druge strane, spisateljica i sveučilišna profesorica Sibila Petlevski na jednoj je radionici upozorila da nitko nigdje ne može živjeti isključivo od pisanja, ali i da dobar pisac mora moći pisati po narudžbi. Od pisanja bi vjerojatno mogao živjeti pisac koji bi pisao ono što se masovno prodaje, a to redovito nije njegov najviši domet. To vrijedi i za druge umjetnosti: ako hoćeš živjeti samo od umjetnosti, moraš ju estradizirati – stvarati ono što se dobro prodaje, što masa rado konzumira. Čak ni to ne mora piscu donijeti očekivanu korist: najčitaniji je hrvatski pisac svih vremena zapravo spisateljica – Marija Jurić Zagorka, koja je većinom bijedno životarila. Da ne spominjemo da je po vokaciji bila politička novinarka, a ne romanospisateljica.

– Gdje si sve dosad objavljivala pjesme i jesi li primila još koju nagradu?

Dosad sam nekoliko puta objavila izbor iz poezije u časopisu Društva hrvatskih književnika Republika te jednom u časopisima Poezija i Europski glasnik koje izdaje Društvo hrvatskih pisaca. Tu su i neki portali, kao i javna čitanja u organizaciji Hrvatskoga centra PEN-a i poneke udruge poput ArtLaba. Ove se godine dogodilo i jedno neobično, slatko priznanje – 2. nagrada za najljepše ljubavno pismo na nacionalnom natječaju koje svake godine objavljuje Gradska knjižnica Sesvete.

– Što bi poručila mladim piscima koji se “probijaju” na tržište?

Tko god želi pisati iskreno, autentično i lijepo, a pogotovo nekomercijalno štivo poput poezije, ne treba ciljati na zaradu. Međutim, moje je iskustvo da, kada čovjek ne stvara s računicom, lijepi honorari jednostavno dođu – neočekivano i iznenada. Pomalo mi je nezamislivo da netko može biti “profesionalni pisac” i “živjeti samo od pisanja”. Što bi to značilo? Pisanje nije profesija nego poziv, a kvalitetno se može pisati samo ako se čovjek intenzivno bavi nekim životnim područjima i poznaje ih toliko da može o njima pisati. U tom smislu, nije čudno što je Italo Calvino dane provodio proučavajući znanstvene radove, sve kako bi mogao pisati.

Maja Šubarić Mahmuljin