/Veslač Luka Radonić: Zlatna medalja ‘vjetar je u leđa’

Veslač Luka Radonić: Zlatna medalja ‘vjetar je u leđa’

Luka Radonić (25) naš je najbolji veslač lakih čamaca. Ovaj mladi Zagrepčanin osvojio je zlatno odličje na Mediteranskim igrama u Tarragoni 2018. u utrci lakih samaca na 1.000 metara. U svojoj kratkoj, ali bogatoj karijeri osvojio je i brončano odličje na Svjetskom prvenstvu do 23 godine u Bugarskom Plovdivu 2015., a godinu dana kasnije i Svjetski kup u ukupnom poretku u disciplini laki samac. Iako ima vrlo intenzivne treninge u Veslačkom klubu Trešnjevka s trenerom Krešimirom Petrovićem, Luka nije zapostavio svoje školovanje i diplomirao je strojarstvo na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Upitali smo ga zašto je odabrao veslanje, što je sve potrebno za vrhunske rezultate u ovom sportu, tko mu je najveća podrška i što još želi ostvariti u karijeri.

Koliko ti znači zlatna medalja na Mediteranskim igrama i kako si doživio utrku?

Medalja s Mediteranskih igara i cijele te igre mi znače puno više nego što sam u početku očekivao, posebno zbog mojih mediteranskih korijena (s otoka Hvara). Nismo se spremali za Mediteranske igre i nisam znao što mogu očekivati u Tarragoni. Početak sezone mi je bio dosta loš i tamo sam došao kroz trening sa skrivenom željom da uđem u finale. Dan prije prve utrke mi se dogodio ‘klik u glavi’ i uspio sam u zaveslaj uklopiti to što mi je trener govorio posljednjih mjesec dana – da produžim zaveslaj i popravim način ulaska vesla u vodu.  Brod mi je krenuo, a dalje se sve odvijalo samo od sebe.

U finalnu utrku sam krenuo s taktikom da prvih 500 veslam pametno i kontrolirano, onda da 150 metara preživim na toj brzini i zadnjih 350 metara krenem dizati brzinu do zadnjih 200 kada više nema kalkulacije. Posljednjih 400 metara sam shvatio da se dobro osjećam i da nema potrebe da čekam ‘finiš’ i krenuo sam se odvajati. Nisam znao da sam prvi sve dok mi trener s obale nije rekao.

Trener Krešimir Petrović izjavio je nakon tvoje pobjede da će ti ‘psihološki puno značiti ovaj povratak na pobjednička postolja’. Je li bio u pravu i koliko ti takav uspjeh znači za samopouzdanje?

Bio je u pravu. Prošla godina mi je bila specifična, jer sam se nakon završetka studija 2016. godine odlučio jednu godinu baviti isključivo sportom. Sezona je krenula „odlično“. Odmah na početku sezone sam pokazivao nerealno dobre brzine. Na Croata Open regati u Zagrebu sam s lakoćom pobijedio svog idola, Slovaka Lukaša Babača i Slovenca Rajka Hrvata. Umjesto da zaključimo da su te brzine posljedica previsoke forme za početak sezone, mi smo to pripisali tome što više nisam bio student i navalili smo još jače na treninge.

Ubrzo su stvari krenule nizbrdo i ušao sam u dosta tešku pretreniranost gdje su ljudi iz moje okoline pokazali pravo lice. Neki su me lako otpisali, ukinuli mi stipendiju i postavili se tako da nije bitno riješiti situaciju nego se ograditi od krivice i optužiti me da sve umišljam, dok su drugi (u prvom redu izbornik Darko Mikšić, a i Martin Sinković) stali na moju stranu i pružili mi podršku koju mi realno nisu dugovali. Nakon dva mjeseca neznanja gdje sam i što sam pod vodstvom Darka Mikšića pripremio sam se za svjetsko prvenstvo gdje sam bio deveti čime sam bio i više nego zadovoljan.

Kako ti je trenirati u Veslačkom klubu Trešnjevka? Imaš li podršku kluba i trenera?

Nakon tog svjetskog prvenstva sam u svom klubu rekao da ću ostati samo ako me bude trenirao Darko Mikšić. Oni su rekli da ne može, pa sam otišao u Veslački klub Trešnjevka raditi sa Krešimirom Petrovićem. Tu sam ostao u popriličnom čudu u pozitivnom smislu što se tiče odnosa uprave i trenera prema veslačima. Izbornik mi je također pomogao naći posao u Zlatarskoj Radioni Križek gdje sam se još jednom (opet pozitivno) začudio na odnosom uprave prema meni.

U sezonu 2018. sam ušao sa značajnim promjenama u životu i nikako nisam znao što bi očekivao. Bilo mi je polako dosta svega i u sportu me držala jedino ta pozitivna atmosfera u klubu i činjenica da postoje ljudi kao Njonja (izbornik), Kempes (trener) i Križek (poslodavac), a svi su oni za mene ljudi iz veslanja. Trenirao jesam, ali u nekoj magli i sve je to lijepo, ali rezultat je rezultat, pogotovo kada je popraćen zlatnom medaljom i to je neka konkretna naplata rada i definitivno mi je bio solidan ‘vjetar u leđa’.

Kada si se počeo baviti veslanjem i zašto si baš odabrao taj sport?

Veslanjem sam se počeo baviti 2004. godine. Prije toga sam bio u hokeju , no tamo nisam bio zadovoljan jer nije bilo konkretnog mjerila kvalitete za koje bih se uhvatio, tako da sam otišao u veslanje gdje postoji broj na štoperici koji kaže „Luka je 20.6.2015. izveslao 2 kilometra za 6 minuta i 50 sekundi“ i nitko mi ne može reći da nije tako. Tata mi je veslao s Vanjom Agejevom koji ima djecu mojih i bratovih godina, tako da smo se nekako prirodno s hokeja prebacili u veslanje.

Naš si najbolji veslač lakih čamaca. Tko je najzaslužniji za tvoj uspjeh?

Rajko Hrvat, trenutno najbolji Slovenski veslač sa svjetskim medaljama i moj dobar prijatelj i ja možemo još štošta osvojiti, ali ni Rajko ni ja nikad nismo pobijedili mog starijeg brata u samcu, a budući da je on prestao s veslanjem, niti nećemo. Treniralo me puno trenera i od svakoga sam nešto naučio. Postoji samo činjenica da zbog Darka Mikšića nisam prestao veslati prvi put 2013. i drugi put 2017. godine, tako da je on definitivno zaslužan za sve moje veslačke rezultate nakon 2013. godine. Također, ne smijem izostaviti poprilično bezrezervnu podršku moje obitelji.

Osvojio si brončano odličje na Svjetskom prvenstvu do 23 godine održanom u Bugarskom Plovdivu 2015. godine, a 2016. si s dva srebra (Varese i Poznan) i jednim zlatom (Lucern) osvojio svjetski kup u ukupnom poretku u disciplini laki samac. Kako gledaš na ove uspjehe?

Znam ljude koji rade više od mene, a imaju slabije rezultate i znam one koji rade manje od mene, a imaju bolje rezultate, tako da ne mislim kako sam to zaslužio više od nekog drugog, ali je definitivno velika razlika između mene kao čovjeka s rezultatima i bez rezultata. Definitivno imam neki status koji ne bi imao bez tih rezultata.

Diplomirao si strojarstvo na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Kako si usklađivao obveze na fakultetu s treninzima? Planiraš li raditi u struci ili se isključivo posvetiti treninzima?

Nisam baš bio primjer temeljitog studenta i zapravo nikome nije jasno kako sam završio fakultet. Završio sam smjer  Inženjerstvo materija na kojem nema usmenog iz termodinamike, što je eliminacijska stvar na strojarstvu. Dosta mi je pomoglo i to što me strojarstvo stvarno zanima, tako da sam na neki način učio i automatski gledajući svoju okolinu. Velik dio uspjeha u školi pripisujem i profesorici Nadi Brković koja mi je predavala fiziku u prva tri polugodišta srednje škole.

Ne znam što bih rekao na svoje usklađivanje fakulteta i treninga. To se nekako dogodilo, ne znam ni sam kako, a za usklađivanje posla i treninga su zaslužni trener Krešimir Petrović i vodstvo zlatarske radione Križek koji mi idu u susret i više nego što bi trebali.

Što je sve potrebno da bi se postigli vrhunski rezultati u sportu, u tvom slučaju – veslanju?

Ja bih rekao da prije svega – sreća. Gdje se rodiš, kada se rodiš, u kakvoj generaciji se rodiš, s kakvom genetikom se rodiš, kakva ti je situacija doma, možeš li u miru trenirati ili moraš li brinuti o svojoj egzistenciji te jesi li odabrao pravi sport za sebe. Definitivno treba raditi, ali postoje dvije vrste teških situacija – kada treba biti pametan i stati i kada treba biti uporan i ustrajati, a nema nekog točnog algoritma za razlikovanje tih dviju situacija.

Stvarno ima ljudi koji su uložili sve i dobili znatno manje od nekoga tko je s puno manje muke došao do velikih rezultata. Svi žele biti najbolji i nitko ne želi stati i sve je lako reći, ali ne može svatko sve učiniti. Nekad sve napraviš, a ne ide, a nekad odustaneš od svega i dođeš na utrku samo da bi došao i sve se poklopi i ispadne dobro. Mogu dati kao primjer Helenu Pavković koju kao sportašicu cijenim neusporedivo više od znatno odlikovanijih od nje. Odnos drugih (zaduženih) prema njoj je bio debelo ispod njenog odnosa prema sportu, a ona je radila i nije ništa ni tražila. Njen ulazak u finale jedne regate svjetskog kupa za mene vrijedi više od nekih olimpijskih finala.

Koji su ti planovi za budućnost? Za koja natjecanja se pripremaš?

Ne bi se bunio kada bih nastupio na Olimpijskim igrama u Tokiju, ali ne znam koliko je to realno. Laki samac je dosta nezahvalna disciplina jer je za lako veslanje (veslači od 70 kg) olimpijska disciplina samo dvojac na pariće i to na olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva država može poslati samo jednu posadu po disciplini. Velike nacije imaju puno kvalitetnih veslača pa se dogodi da ljudi s olimpijskim medaljama ne mogu ući u laki dubl, pa idu u laki samac ili probavaju nešto za teške.

Manjim državama se pak događa moja situacija – da imaju lakog veslača koji pokazuje kvalitetu, ali nema adekvatnog partnera, pa opet ide u laki samac. Tako da s jedne strane mogu biti razočaran statusom svoje discipline, a s druge strane mogu biti sretan što sam igdje brz. I bolji veslači od mene u lakom samcu nikada neće nastupiti na Olimpijskim igrama. Trenutno se pripremam da budem tu ako se bude slagala neka posada za teške (najvjerojatnije neki dvojac na pariće), a ako ne, ostajem u svojoj disciplini.

Tko su ti uzori u veslanju i stoje li naši veslači uz bok najboljima na svijetu?

Ako je uzor netko koga kopiram, onda nemam baš uzore jer svatko ima svoje vrline koje treba koristiti da ‘pokrpa’ mane. Idol mi je Lukaš Babač iz Slovačke jer znam kroz kakve je uvjete prošao i na koji način. Čak smo prošle godine nastupili zajedno na regati u Zagrebu, ali nismo bili dovoljno brzi jer nismo trenirali skupa, a imamo dosta različit zaveslaj. On je bio na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni u lakom dublu s 19 godina, ali mu je nakon toga partner prestao s veslanjem, a on se našao u sličnoj situaciji kao i ja.

Najbolji svjetski veslači stoje braći i Damiru uz bok, a u mlađim generacijama imamo veslače i veslačice koji su se kroz posljednje dvije godine dosta dobro nosili sa svjetskom konkurencijom među vršnjacima.

Što bi još volio ostvariti u karijeri?

Volio bih osvojiti medalju na svjetkom ili europskom prvenstvu i, naravno, napraviti nešto olimpijsko.

Maja Šubarić Mahmuljin