/Violinist Ivan Jakšeković: U HNK-u nikad nije dosadno!

Violinist Ivan Jakšeković: U HNK-u nikad nije dosadno!

Ivan Jakšeković (29) violinu je počeo učiti još kao devetogodišnjak. Na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 2013. godine, a usavršavao se na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu. Dobitnik je prvih nagrada na natjecanjima Hrvatskog društva glazbenih i plesnih umjetnika i pobjednik međunarodnog glazbenog natjecanja Strings International Music Festival (ISMF) u Philadelphiji.

Ovaj mladi talentirani violinist član je opernog orkestra Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskog baroknog ansambla, a sinoćnjim koncertom u crkvi sv. Kvirina u gradu Krku završena je njihova trodnevna mini-turneju po Jadranu. U sklopu turneje nastupili su i na popularnom Splitskom ljetu. Ivana smo upitali kako izgleda život profesionalnog muzičara, zašto je odabrao violinu, koliko često je na putu i kakvu perspektivu imaju mladi glazbenici u Hrvatskoj.

– Kada si počeo svirati violinu i zašto baš taj instrument?

Violinu sam počeo svirati s devet godina, moglo bi se reći slučajno. Od rane dobi sam pokazivao interes za glazbu, pa su moji roditelji odlučili moj višak energije usmjeriti u tom pravcu. Budući da nismo imali klavir, a imao sam sluha, komisija me upisala na violinu. Ja tada iskreno nisam znao ni što je to violina, ali na kraju je sasvim dobro ispalo.

– Kako izgleda život profesionalnog muzičara?

Individualan rad počinje sa svakodnevnim održavanjem psihofizičke kondicije sa i bez instrumenta kako bismo bili spremni na situacije u kojima bi se mogli naći. Nekome treba više, nekome manje, ali svi moramo stalno raditi na održavanju i poboljšanju tehničke spreme. Zatim, tu su individualan rad na tekućem i budućem repertoaru, probe s ansamblima raznih veličina i vrsta te koncerti, odnosno predstave. Ono što je svakako specifično u životima profesionalnih muzičara, jest radno vrijeme. Često sviramo koncerte u dane i vremena kada je naša publika slobodna, bilo to kasno navečer, na državni praznik, usred spojenog vikenda…Što naravno, kao i sve, ima svojih prednosti i nedostataka. Navikli smo biti fleksibilni s vremenom, što je već samo po sebi izazov.

– Je li istina da glazbenici dobar dio vremena provode na putu? Kako izgledaju vaša putovanja?

Istina, nerijetko putujemo. Tu je ponovo ključna riječ vrijeme, pa nije neuobičajeno da se vozimo pola dana na koncert kako bi se nakon koncerta odmah vraćali u noći jer već sutradan ujutro svi moramo biti negdje. Naravno, ima i slučajeva kada imamo priliku boraviti na prekrasnim mjestima i još imati malo vremena za sebe ali to je moglo bi se reći rijetkost. Način prijevoza ovisi o broju ljudi i financijama tako da to može biti bilo što od kombija do aviona pa su i iskustva različita. Uglavnom sve prođe u redu, ali zna biti i neizvjesno. Pogotovo ako zapnemo u gužvi a vrijeme ide. Moramo biti spremni na sve jer, na kraju, publika ne zna kakav nam je bio dan ili put, a na nama je da im predstavimo najbolje što imamo. Neki put na duljim putovanjima dođe i do neizbježnog zasićenja, ali u dobrom društvu je sve se lakše prebrodi!

– Kada si primljen u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i kako ti je raditi tamo?

U HNK u Zagrebu sam primljen prošle sezone, a svirao sam tamo honorarno još za vrijeme studija. Volim reći da kako god bilo, tamo nikad nije dosadno! Zanimljiva mi je interakcija između orkestra u rupi te pjevača i plesača na pozornici, stalno izmjenjivanje opere i baleta, kao i izazovi s kojima se ansambl susreće pri svakoj izvedbi, bez obzira koji put to već bio da izvodimo neku predstavu.

– Jesi li imao trenutaka kada si želio odustati i baviti se nečim drugim?

Svaki poziv ima svojih boljih i lošijih trenutaka, ali nikad nisam poželio odustati.

– Na kojim si sve festivalima nastupao i koje bi sve glazbene uspjehe izdvojio?

Korčulanski barokni festival, Dubrovačke ljetne igre, Haydn festival u Eisenstadtu, Internationale Barocktage Melk, Splitsko ljeto, Samoborske glazbene jeseni…No, najveći uspjeh po meni jest uopće činjenica da se bavim nečime što volim, i to svaki dan. Ali, zadnjih godina izdvojio bih dva nastupa na Tribini mladih glazbenika Darko Lukić gdje sam imao priliku sam odabrati i izvesti rjeđe izvođena i manje poznata djela literature za violinu i klavir, kao i za violinu solo.

– Opiši nam kako izgledaju pripreme za nastupe, primjerice na ovogodišnjem Splitskom ljetu?

Na Splitskome ljetu nastupam kao član Hrvatskog baroknog ansambla, čiji sam stalni član. Pripreme su uvijek iste. Individualna priprema, upoznavanje s materijalom i rješavanje eventualnih tehničkih poteškoća kako bi se kada se nađemo na probi ansambla mogli nesmetano baviti usklađivanjem dionica i glazbenih ideja.

– Kakvu perspektivu imaju mladi muzičari klasične glazbe u Hrvatskoj?

Ja osobno promatram perspektivu mladih glazbenika u Hrvatskoj prvenstveno kroz mogućnost zaposlenja nakon studija što se svodi na pedagoški rad u školi ili djelovanje u nekome od orkestara. Većina nas se bavi koncertnom djelatnošću bilo solistički ili u komornim ansamblima uz neko od navedenih radnih mjesta, dok je manji broj kolega koji djeluju kao slobodni umjetnici. Gotovo je nemoguće nešto predvidjeti jer sve ovisi o oslobađanju radnih mjesta, a tada treba biti spreman natjecati se za njih. Ali, tako je posvuda, ne samo u Hrvatskoj.

Maja Šubarić Mahmuljin