/‘ŽIVIŠ ODRASLI ŽIVOT, A DIJETE SI’ Od mlade Romkinje koju su oduzeli roditeljima i stavili u dom do uspješne studentice

‘ŽIVIŠ ODRASLI ŽIVOT, A DIJETE SI’ Od mlade Romkinje koju su oduzeli roditeljima i stavili u dom do uspješne studentice

Počela je nova, nikada neobičnija školska godina, puna neizvjesnosti i izazova. Ovo je priča koju bi svi roditelji trebali pogledati sa svojim školarcima. Ovo je priča koje biste se trebali sjetiti svaki put kad postane teško, kad vam je puna kapa svega, i škole i online nastave i sustava i maski. Jer ova će vas priča posramiti i inspirirati.

Vedrana Balog je, iako rođena u Hrvatskoj, u školu krenula kasnije jer nije govorila hrvatski. Zapravo, nije znala ni držati olovku. Srećom opisuje trenutak kada ju je socijalna služba izuzela iz biološke obitelji. Jer Vedrani se tada pružila prilika, a ona ju je zgrabila i nije ispuštala. Danas je ta mlada djevojka jedna od onih kojima se mi iskreno divimo, javlja Dnevnik.hr.

”Bilo je bezbroj dana kada se nije imalo ništa ni za jesti i kada je mene moja mama uzela za ruku i išla od kuće do kuće i kucala na vrata i pitala ljude imaju li što da nam daju. Sve što se meni dogodilo je sreća u nesreći”, prisjeća se Vedrana.

Kakav je to život u kojem je definicija sreće to što su te sa šest godina oduzeli roditeljima i stavili u dom? Kakvo je to uopće djetinjstvo u kojem zaspiš na hladnom podu i to gladan? Pitanja su to na koja Vedrana nije znala odgovore. Ona ih je živjela.

”Kada nešto želiš, ne može ti biti teško”

Dok njezini vršnjaci krajem kolovoza uživaju u ljetu i moru, Vedrana dane provodi za kuhinjskim stolom u podstanarskom stanu, učeći za jesenski ispitni rok. ”Već sam u osnovnoj školi već znala što ću upisati. To je pravo. To je moj život. Mislim da se ni u čemu drugome ne vidim”, kaže.

Kada nešto stvarno želiš, ne može ti biti teško, kaže Vedrana, pa ni kazneno pravo, jedini ispit koji nije uspjela riješiti preko kolokvija. A položiti ga mora. Jer Vedrani nitko ne čuva leđa, nema sigurne luke u koju će se vratiti ako nešto pođe po zlu, ako se zalomi.

”Moram sve dati u roku i jednostavno moram svih pet godina završiti u roku kako bih uspjela. U slučaju da padnem koju godinu, ja gubim sve”, objašnjava.

Sama u Osijeku s nekoliko kofera

Naime, Vedrana prima stipendiju Rotary kluba i naknadu koju prima od države kao domsko dijete koje nastavlja školovanje. To su joj jedini siguran izvor novca. Gubi snove, budućnost, istu onu koju je hrabro počela graditi prije dvije godine kada je morala otići iz udomiteljske obitelji.

”Bila sam sama. Došla sam u Osijek sama s tih nekoliko kofera koje sam imala i uplašena. Nisam dijete, ali s 19, 20 godina prepušten si sam sebi”, priča. Da tražiš stan, plaćaš stanarinu, račune. Da ne dolaziš kući na skuhan ručak i izglačano rublje. Da živiš veliki, odrasli život, a dijete si.

Drugi nerijetko jasnije vide, poput Ivane Katavić, Vedranine prijateljice s faksa. Upoznale su se na prvim predavanjima i od tada dijele i kave i životne probleme, neke za koje Ivana nije mogla ni zamisliti da postoje.

Stvarnost koju je morala prihvatiti

Romsko ili domsko dijete? Njihova ili ničija? Zapravo sama – stvarnost je koju je Vedrana vrlo brzo shvatila, ali i prihvatila jer druge nije bilo.

”Cijeli život sam na to naviknuta i jednostavno sam prihvatila da je to tako. Kao djetetu mi je bilo teško dok sam bila odvojena i dok sam živjela s drugih 30 djece. Zašto sad moji roditelji nisu sa mnom, zašto sad ja nisam s njima. Ta su mi se pitanja motala po glavi”, govori Vedrana.

Umjesto u prvi razred, Vedrana je došla u dom za nezbrinutu djecu. Iz svoje, romske obitelji iz Đurđevca stigla je u instituciju. O razlozima ne voli govoriti. Bilo je tu svega, kaže.

Hrvatski nije govorila pa je i u školu krenula godinu kasnije. Selila se po domovima, ali priznaje, bilo joj je ok, bolje nego kod kuće. Praznina je ipak uvijek postojala.

”Samo da osjetim tu njihovu ljubav. Meni je to najviše falilo i ta borba za tvoje dijete i da ti njega želiš vidjeti. Ja sam deset godina provela u domu. Oni su mene dva ili tri puta posjetili”, ispričala je mlada djevojka.

Nikada nije posvojena. Prestara, Romkinja i samim time teško posvojivo dijete. S nepunih sedamnaest iz doma seli kod udomiteljske obitelji. Razdoblje je to kojeg se s nelagodom sjeća, razdoblje koje bi, da može, najradije izbrisala.

Pet godina odrastanja i sazrijevanja prošlo je od tada. Sasvim dovoljno da ponovni susret bude baš onakav kakav je trebao biti. Kod obitelji Palić, svoje prve udomiteljske obitelji, provela je svega nekoliko mjeseci. I ona je njima bila prvo udomljeno dijete, i priznaju, nije bilo jednostavno.

”Pretpostavljam da smo možda i nekad burno reagirali. Pokušavali smo shvatiti. Bilo je prekrasnih trenutaka, bilo je manje krasnih kad smo se svađali”, prisjeća se Vedranin udomitelj Ivan Palić.

Nikada ju neće zaboraviti

Dok je ona dijelila sobu s njihovom kćeri, svega nekoliko kilometara dalje njezina su braća i sestre i dalje spavali na podu, u istom onom romskom naselju iz kojeg je ona odvedena u sirotište. ”Mene je to ubijalo jer stvarno govorimo o tom osjećaju krivnje jer moji nemaju što za jesti, a ja imam punu ostavu svega i svačega. Dođem i mogu birati”, kaže.

Niti pola godine dijelili su život, ali kaže Nada Palić, nikada je neće zaboraviti.

U posjet onima s kojima dijeli krv, ali ne i sudbinu Vedrana dolazi svakih nekoliko mjeseci. I nikad praznih ruku. Ali emocije – one su pune praznine. Treća je od ukupno jedanaestero djece, a najmlađi Marko Vedranin je mezimac.

Rečenica koja joj je odredila život

Da je ostala, sigurno bi već bila udana, majka nekoliko djece. O školi ili fakultetu nikada ne bi ni razmišljala. I to je ono što je progoni, ono zbog čega sirotište smatra najvećom životnom srećom.

Njezina braća i sestre tu priliku nisu imali i to je križ s kojim Vedrana mora naučiti živjeti. Uz toliku obitelj zapravo je sama jer prošle je jeseni ostala bez jedine osobe koju je zvala svojom. Najstariji brat Vedran, po kojemu je dobila ime, poginuo je u prometnoj nesreći. On joj je jednom rečenicom odredio život.

”U dvorištu me uzeo za ruke i rekao: ‘Ti možeš proputovati cijeli svijet jednoga dana ako ti to hoćeš’. I meni su te riječi i dan danas urezane u mojoj glavi. S njim je bila ta jedina povezanost koju ja nemam ni s mamom ni s tatom, jedino s njim”, kaže Vedrana.

Kakav je to život u kojem je definicija sreće to što su te sa šest godina oduzeli roditeljima i stavili u dom? Kakvo je to uopće djetinjstvo u kojem zaspiš na hladnom podu i to gladan? Ono koje ti s 22 godine da toliku snagu da hrabro koračaš dalje usprkos svemu, ono koje od mlade Romkinje napravi uspješnu studenticu, ono koje je primjer da se može. Njezino djetinjstvo. Vedranin život.

bkk

Foto: Pixabay