/‘ŽIVOT NA JUGU’ Andrea (25) iz malog mjesta u dolini Neretve: Mladih gotovo da i nema, a perspektiva je nikakva!

‘ŽIVOT NA JUGU’ Andrea (25) iz malog mjesta u dolini Neretve: Mladih gotovo da i nema, a perspektiva je nikakva!

“Mladih ljudi ima vrlo malo. Moje mjesto je prije imalo 300 i nešto stanovnika, a sada ima oko 100. Zapravo je perspektiva nikakva”, rekla je Andrea Jerković. Ova 25- godišnja magistra edukacije engleskog i ruskog jezika dolazi iz Kule Norinske, malog mjesta u dolini Neretve. Zbog fakultetskog obrazovanja preselila je u Zadar gdje je živjela šest godina, a od siječnja ove godine živi i radi u Zagrebu. 

U intervjuu za portal Mimladi.hr otkrila je kakva je perspektiva mladih iz ruralnih sredina, kakvo je stanje u Kuli Norinskoj te vidi li svoju budućnost u Zagrebu.

Kakvo je stanje u Kuli Norinskoj što se tiče mladih? Ima li tamo uopće mladih, koliko ih ima i kakva je uopće perspektiva za mlade ljude koji tamo stasaju?

Pa mladih ljudi ima vrlo malo. To je možda par obitelji koji su odlučili ostati tu. Većinom žive sa svojim roditeljima. I to su oni mladi koji uglavnom nisu imali mogućnosti i želje otići na fakultet u neki drugi veći grad, ali, nažalost, u većini Hrvatske se događa da mladi ljudi odu u neki grad na fakultet i više se nikad ne vrate u svoje mjesto, pa čak ni u taj veći grad Metković jer jednostavno nema mogućnosti za pronalazak posla tamo i onda se dogodi iseljavanje. Evo, na primjer, moje mjesto je prije imalo 300 i nešto stanovnika, a sada ima oko 100. Zapravo je perspektiva nikakva i mogu se sjetiti svoga oca koji je, kada su moja starija braća krenula na fakultet, rekao da se uvijek možemo vratiti i imat ćemo gdje spavati i što jesti, ali da jednostavno ne razmišljamo o povratku nego da razmišljamo o mogućnosti da živimo u Hrvatskoj, u Europi ili svijetu jer jednostavno nema perspektive.

Dom je na kraju ipak dom. Kao što ste istaknuli, uvijek se negdje možete vratiti. Međutim, pitanje je kada se i vratite, što vas tamo čeka, hoćete li tamo pronaći prijatelje ili ćete biti, da tako kažemo, osuđeni na druženje samo sa starim dijelom populacije. 

Tako je, da. Mislim, imala sam mogućnost sad tijekom godišnjeg odmora biti dio odmora kod kuće i već mi je nakon određenog vremena dosadilo i nisam imala što za raditi jer moji prijatelji su se odselili. Tako da je, jednostavno, tamo lijepo doći na tjedan dana malo se odmoriti, ali sve više od toga je previše.

A što se tiče samostalnog rada, ima li ipak onih koji se odluče ostati, pokrenuti neku svoju proizvodnju? Kakvo je stanje u tom smislu? Radi li se nešto po tom pitanju kako bi se ljudi zadržali?

Pa ima nekoliko OPG-ova. Nekako se ljudi dolje sve više okreću poljoprivredi i, ja bih rekla, ekološkoj proizvodnji. Ali, slušajte, to je zapravo vrlo malo. Te površine su dosta rascjepkane i to nije održivo i iskoristivo u dovoljnoj mjeri. Tako da bih rekla da se trude. Mogu reći s ponosom da je tamošnji narod vrijedan i radnički, ali jednostavno to dugoročno nema nekog smisla. Znam za jedan lijep primjer jedne mlade obitelji. Mislim da je žena Slavonka i završila je agronomiju ili neki slični fakultet. I krenuli su u proizvodnju batata. Mislim da se to dosta dobro plasiralo i proširilo tako da su oni jedan uspješan primjer, ali nema toga toliko, nažalost. Mi smo poznati po mandarinama i naziv za dolinu Neretve je prije bio „Mala Kalifornija“, ali, nažalost, danas je to daleko od Kalifornije.

I tako vas je životni put iz Kule Norinske prvo doveo u Zadar gdje ste stekli fakultetsko obrazovanje. Kako je vaša životna priča tekla? Dakle, zbog čega ste se odlučili na studiranje upravo engleskog i ruskog? Kada ste upisivali fakultet, jeste li znali da vas čeka onda posao ili siguran posao, i kakva je perspektiva? A kakvo je stanje sada kada ste diplomirali?

Zapravo sam prvenstveno razmišljala o psihologiji i to o psihologiji na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, ali budući da nisam uspjela upasti, nisam htjela psihologiju u Zadru jer je princip rada drugačiji i više je znanstveno usmjeren, a mene konkretno psihoterapija zanima više od same psihologije i znanstvenog rada u tom području. I drugi izbor mi je bio engleski. Uz engleski je trebalo upisati još jedan predmet jer je dvopredmetni studij i odlučila sam se za ruski zbog pozitivnih komentara po forumima i od drugih ljudi. Konkretno, jedna profesorica iz gimnazije je završila i imala je nekako samo riječi hvale. I to se ostvarilo pa mi zbog nekakvog odnosa prema studentima i samog rada na fakultetu je ruski uvijek bio draži nego engleski.

Što se tiče posla, ja nisam, ajmo reći, materijalist i ne razmišljam tako o nekakvim poslovnim prilikama toliko. Barem nisam još tada. Više idem za srcem pa kuda me odvede. Uvijek se susrećem s komentarima: dva jezika, ruski, pa imat ćeš posla. Mislim, ima, sigurno da ima, ali nije to tako baš koliko ljudi pričaju. Što se tiče škole, konkretno, radim u jednoj osnovnoj školi. Nije baš tako lako dobiti posao, pogotovo na neodređeno. Tako da sam trenutno na određeno. I shvatila sam kroz rad, jer vi na fakultetu imate minimalno prakse što je, zapravo, tužno,… Evo, u ovih 8 mjeseci iskustva sam shvatila da je to stvarno moj poziv i da je to ono gdje se vidim i gdje želim nastaviti izgrađivati svoje talente bez obzira kolika plaća bila u tom sektoru.

Kada pogledamo malo na budućnost, je li ostavljate mogući povratak na jug Hrvatske u vaš kraj? Jeste li razmišljali možda na rad u privatnome sektoru?

Vrlo glasno i jasno – ne. Zapravo se trenutno najviše i vidim u Zagrebu barem na par godina. Nakon nekog vremena, naravno, želim osnovati i obitelj i imati djecu. Pa, ono, što život odnese, što kažu: tamo gdje idem i muž, idem i ja. Ali trenutno se stvarno vidim u Zagrebu i mislim da sam s razlogom tu i da trebam iskoristiti mogućnosti koje su mi pružene. A poslije u nekim većim gradovima sigurno. Ali na jug Hrvatske se ne planiram vraćati. To znaju i moji roditelji i baš sam sinoć razgovarala o tim nekakvim temama s majkom pa je ona rekla: „Slušaj, mi smo znali kada ste vi (braća i ja) otišli na fakultet da se vi jednostavno nećete vratiti.“ To je tako. To je jako lijep kraj i ja sam ponosna što dolazim od tamo i uvijek ću s ponosom reći odakle sam, ali jednostavno sam tako realna i svjesna da perspektive za mene i za moje trenutne životne planove i želje trenutno nema.

Podcast možete poslušati na linku.

Gabrijel Orečić/Mimladi.hr

Foto: Pixabay

“Projekt ‘mimladi.hr – novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.