Cijela Hrvatska duboko je potresena smrću dvoipolgodišnje djevojčice Nikoll, koja je u nedjelju preminula nakon što su se liječnici Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u Zagrebu nekoliko dana borili i svim silama nastojali spasiti joj život. Naime, djevojčica je iz Nove Gradiške u bolnicu u Zagrebu pristigla s teškim ozljedama koje su bile posljedica užasnog obiteljskog nasilja. Malena je na jesen vraćena biološkim roditeljima, koji se sada nalaze u istražnom zatvoru, udomitelji koji su s pokojnom djevojčicom stvorili emotivnu vezu su shrvani, a zbog ovog slučaja koji je cijelu Hrvatsku digao na noge, smijenjene su i odgovorne osobe u novogradiškom Centru za socijalnu skrb. Slučaj malene Nikoll, ali i obitljsko nasilje za portal Generacija komentirala je dječja psihologinja Žana Pavlović.

“U obiteljskom okružju dijete stječe prva iskustva, uči na temelju roditeljskog ponašanja, formira mišljenje i stavove, razvija svoje osobne potencijale i socijalne odnose. Obitelj bi trebala za jedno dijete biti sve, ona koja tješi, štiti, potiče i usmjerava. Za neku djecu, nažalost, obitelj je najopasnije mjesto na svijetu, ako u obitelji postoji nasilje. Zlostavljanje i zanemarivanje djece naša je svakodnevica. Nasilje u našem društvu postaje normalno i uobičajeno. Dvoje od troje djece u Hrvatskoj u tjedan dana doživljava tjelesno kažnjavanje, a polovina njih posljedično i zlostavljanje.  Sve smo manje osjetljivi i više tolerantni na bilo koje nasilje, tjelesno, verbalno, psihičko, seksualno i ekonomsko. Malo empatije i solidarnosti – to je sve što nam je potrebno da se na ispravan i ljudski način reagiramo kod sumnje na nasilje i zlostavljanje”, rekla je Pavlović i dodala: 

“Prema podacima MUP-a iz 2020. godine broj kaznih djela povrede djetetovih prava je bio 1849, što je 44 posto više u odnosu na prethodnu godinu. Evidentirano je oko desetak tisuća prekršaja prema zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Prema podacima istraživanja Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, tijekom djetinjstva fizičko zlostavljanje je doživjelo 16-25 posto djece, isto toliko djece doživljava ono emocionalno, dok je seksualno zlostavljano svako peto dijete”.

‘Dom i obitelj nije za svako dijete sigurno mjesto’

Psihologinja Pavlović osvrnula se na trenutnu situaciju i borbu s pandemijom kada je većina ljudi primorana ostati kod kuće.

“U vrijeme korone, poruke ‘Ostanite doma’, online škole, izolacije i ‘lockdowna’ kako bi pandemija što prije završila, razmišljate li o onima koji se iza zatvorenih vrata ne osjećaju sigurno? Za mnogu djecu, dom ne znači mir i sigurnost, već upravo suprotno. Dom i obitelj za svako dijete nije sigurno mjesto. Takva iskustva već postoje, u Americi i Kini broj slučajeva nasilja u obitelji od početka epidemije gotovo udvostručio. Za zlostavljanje i zanemarivanje djece posebno je rizična socijalna isključenost, do koje može doći uslijed mjera izolacije i karantene, a koja istovremeno može utjecati na smanjen broj i onako malih prijava nasilja. Mnoga istraživanja nalaze dugoročne posljedice ekonomske krize na stopu zlostavljanja djece u obitelji. Prema jednom istraživanju u Americi, više od polovice roditelja izjašnjava se da ih samoizolacija i financijske brige ometaju u brizi za djecu i roditeljstvu, 61 posto roditelja iznosi da je podizalo ton na svoju djecu barem jednom od kad su nametnute mjere samoizolacije, jedan od šest roditelja navodi kako je u navedenom periodu udario dijete ‘po guzi’ ili ošamario, 11 posto je navedeno učinilo više od jednom”. rekla je naša sugovornica i pojasnila što svatko od nas može napraviti da popravi ovu statistiku?

“‘Udarac ili dva’ prema djetetu ili drugom roditelju se opravdava riječima ‘Svakom se dešava’, ‘Svi imaju problema’, ‘Poleti ruka’. Nasilni heroji nude se kao nacionalni uzori jer cilj opravdava sredstvo. Nasilje postaje sve okrutnije jer nam nedostaje empatije općenito u društvu. Bilo bi iluzorno reći da možemo spriječiti svaki čin nasilja nad djecom, ali zaštita djece podrazumijeva djelovanje svih nas – odgajatelja u vrtićima, učitelja u školama, trenera u nogometnom klubu, djelatnika socijalne skrbi, zdravstva, sudstva ali i susjeda, rodbine, poznanika. Cijela zajednica mora biti zaštitna mreža za djecu od nasilja”.

“Zašto šutimo? Zašto ne prijavljujemo nasilje”, upitala se Pavlović i objasnila da reagiranjem možemo spasiti jedan dječji život.

“Mi smo društvo šutnje i stavljanja problema pod tepih, jer što je pod tepihom, nije se ni dogodilo, nema ga. Ako ne okrećemo glavu od njihove patnje i ne zatvaramo oči i uši kad vidimo da nešto nije u redu možemo spriječiti veliki broj slučajeva nasilja. Možemo sačuvati jedan cijeli dječji život. To je najmanje što možemo napraviti u slučaju sumnje na bilo koji oblik nasilja. Pokazati jasan stav – da nasilje nad bilo kim, nije prihvatljivo. Svako od nas, svaki vrtić i škola može prepoznati djecu s modricama i djecu s crvenilom od remena po rukama. U odnosu na stvarni broj slučajeva u Hrvatskoj još uvijek je mali broj prijava sumnji na bilo koji oblik zlostavljanja i zanemarivanja. Svaki stručnjak koji radi s djecom zakonom je obavezan, prijaviti svaku opravdanu sumnju da postoji zlostavljanje i zanemarivanje djeteta. Ipak malo je onih koji će to zbilja napraviti i reagirati. Malo je onih koji će biti profesionalno odgovorni, pokazati građansku hrabrost i prijaviti sumnju na zanemarivanje i zlostavljanje.

Htjeli to priznati ili ne, svi mi koji vidimo nasilje, a ‘ne vidimo’, čujemo plač, a pojačamo TV, svi koji ne reagiramo i okrećemo glavu od nasilja, opravdavamo ga krizom, neimaštinom, teškim karakterom ili prebacivanjem odgovornosti, svi smo sudionici u nasilju. Živimo li u društvu koje može zaštiti dvogodišnju djevojčicu? Da je tako, danas bi bila živa”, zaključila je Pavlović za Generaciju.

Bjonda Lučić

Foto: Facebook