/Dnevnik majke: Što sam naučila po rođenju drugog sina

Dnevnik majke: Što sam naučila po rođenju drugog sina

Kao majka dvoje male djece svjesna sam brojnih izazova, ali i blagoslova koje nam donosi majčinstvo. Dok sam s prvim sinom naučila kakvom nas to ljubavlju ljubi Bog, rođenje drugog djeteta mi je pomoglo da naučene spoznaje produbim i otvorim srce za nove. Bilo je to lijepo putovanje i iskustvo koje majka nikad ne zaboravlja…

U našu malu obitelj na ljeto 2017. godine samo nekoliko dana prije mog rođendana stigao nam je novi član. Bio je to jedan novi izazov, koji je uz veliko veselje u meni pobudio i brojne sumnje. Na neka sam  pitanja tek morala pronaći odgovore. Uz toliko ljubavi koju poklonimo prvome djetetu, što preostaje drugome? Mogu li jednako voljeti obojicu? Ima li u mom srcu i životu dovoljno mjesta? Kako ću se snalaziti kao majka dvoje mališana?

Upravo zato što je svako dijete posebno nije nam bilo lako odabrati pravo ime koje bi najviše odgovaralo našem sinu. I suprug i ja željeli smo odabrati savršeno ime za malo savršeno biće koje nam  je povjereno. Kada se rodio prvi sin imali smo puno prijedloga i odluka nam nije bila laka. No, ipak se jedno ime nametnulo. Tako je bilo i s drugim – iako je bilo puno prijedloga i varijanti, jedno se najviše svidjelo i meni i suprugu.

Druga teška zadaća koja nas je čekala bila je pripremiti našeg dječaka na novog člana obitelji. Svakim danom trbuh mi je rastao sve više i više, a ja sam sve više ponavljala: „Vidiš, unutra je mali ‘braco’ i uskoro će izaći. On te jako voli i vas dvojica ćete biti najbolji prijatelji.“ Naš bi se sin na to samo nasmiješio i upitao me: „A kada će ‘braco’ izaći?“

Kada me posjetio u bolnici uzbuđeno je rekao: „Vidi tata, braco je izašao!“ Priprema se pokazala dobrom i naš stariji sin nije pokazivao znakove ljubomore. Kao roditelju važno mi je razvijati dobre odnose među djecom, učiti ih međusobnoj ljubavi i poštivanju. Važno je naučiti ih da vlastiti neuspjeh ne mora rezultirati nezadovoljstvom i zlim osjećajima, te da se moramo radovati tuđem uspjehu, a pogotovo uspjehu naše braće. Ljubav mora biti jača od svih nedaća koje nas mogu pogoditi u životu.

Naravno da je stariji sin po bratovom dolasku u naš dom počeo pokazivati znakove ljubomore. Najteže sam se nosila s izljevima ljutnje (tantrumi) koji se često javljaju kod dvogodišnjaka. Plač, glasno negodovanje, bacanje po podu i slično za nas je bila nepoznanica. Prije bratovog dolaska naš je mališan iznimno rijetko imao ovakve ispade, koji su sada postali gotovo svakodnevni. No naizgled je sve bilo odlično. Bake i djedovi su ga hvalili kako je lijepo prihvatio brata, no suprug i ja smo znali da se teško nosio s time da mora dijeliti mamu i tatu.

Već nakon mjesec dana sve se polako vratilo na svoje mjesto. Naš je dvogodišnjak prihvatio novonastalu situaciju – brat je sada ovdje, u našem  je domu i dio je obitelji. No, to ništa ne mijenja. Mama i tata ga i dalje vole, pa onda i nije tako loše imati brata s kojim će se moći igrati i svačemu ga naučiti. Iako mu rado dijeli puse i zagrljaje, svjesna sam da je to proces koji traje i ljubomore će uvijek biti u maloj dozi, što je sasvim normalno.

Logika ljubavi svakog oca i majke

Kada sam nosila drugo dijete, prisjetila sam se poznate biblijske prispodobe o izgubljenoj ovci. Isus je rekao: ‘Tko od vas ne bi, da ima sto ovaca i da se jedna od njih izgubi u pustinji, otišao tražiti tu jednu dok ju ne nađe? A onda bi ju, sav sretan, na ramenima odnio doma, te pozvao prijatelje i susjede da im kaže: “Radujte se sa mnom! Našao sam  izgubljenu ovcu!’ Kažem vam da će na nebu  također biti veća radost zbog jednoga jedinoga grešnika koji se obrati Bogu nego zbog devedeset devet pravednika kojima obraćenje ne treba.’ (Evanđelje po Luki)

Cilj ove prispodobe jest da pokaže prirodu božanskog odgovora na povratak izgubljenog ljudskog bića. Radost pastira predstavlja Božju radost koja je veća ako se obrati samo jedan grešnik. No, za mene ova prispodoba ima i drugo značenje. Kada sam je prvi puta čula pomislila sam: „Tko bi ostavio toliko ovaca da bi potražio samo jednu  izgubljenu?“

Ubrzo sam shvatila da je to božja logika, ali i logika svakog oca ili majke. Koji roditelj ne bi ostavio sve i krenuo spasiti svoje dijete koje je zalutalo? Sada kada sam i sama postala majka dvoje djece znam da bi dala sve od sebe da i jednog i drugog izvedem na pravi put.

Kada su naša djeca u pitanju izbor je vrlo jednostavan – borit ćemo se za svakoga od njih, baš kao što se naš nebeski Otac bori za spas svakoga od nas. Svi smo mi njegova dragocjena djeca, njegove ovce koje pazi i brižno čuva. On je naš pastir, baš kao što smo i mi pastiri svojoj djeci. Ne puštamo niti jednu ovčicu iz vida i volimo svaku na svoj način, ali jednako. Svaka ima mjesto u našem srcu, a ljubavi imamo i više nego dovoljno. Njima je ionako najvažnija naša ljubav i pažnja. Sve ostalo je sporedno.

Pridajem li svojim sinovima jednaku pažnju?

S dolaskom novog djeteta u naš je život ušlo još više radosti, ali su se pojavile i neke nove brige. Kao majku me najviše brinulo mogu li se jednako posvetiti obojici. Često sam se osjećala krivom jer držim mlađeg u naručju, dok bi se stariji baš tada htio igrati sa mnom. Isto bi vrijedilo i za mlađeg sina. Na brzinu bi ga nahranila i presvukla da se stariji ne bi osjećao zapostavljenim.

Kako je bio tek malo novorođenče njegove su se potrebe svodile na hranjenje, presvlačenje i spavanje, pa sam ipak više vremena posvećivala prvorođencu koji je htio da se s njime igram, zajedno jedem, uspavljujem ga, čitam mu slikovnice i sve ostalo što čini našu svakodnevicu. No, kako je naša beba rasla i njegove su potrebe postale veće, pa sam morala pronaći dobru ravnotežu između njih dvojice. To nije nimalo laka zadaća, no svakim se danom trudim biti što bolja majka svojoj djeci.

I naš Stvoritelj jednako brine i pazi na svu svoju djecu. Daje nam  bezuvjetnu ljubav i pazi da nitko nije izostavljen. Bog se silno trudi oko svakoga od nas i nikoga ne zaboravlja. Koliko se često mi ljudi u teškim situacijama zapitamo: „Zar me Bog napustio?“. Sada znam da nas nebeski Otac nikada ne napušta. On je uvijek tu za nas, baš kao što smo i mi roditelji uvijek tu za našu djecu.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Pixabay