/Ne zaboravimo, igra je ‘moćan alat’ u našim rukama

Ne zaboravimo, igra je ‘moćan alat’ u našim rukama

Igra je aktivnost koja služi za zabavu i razonodu, a zahvaljujući njoj djeca eksperimentiraju s pravim životnim ulogama, koristeći maštu i istražujući kreativnost. Iako je igra “moćan alat” u našim rukama, u cijeloj gužvi i gunguli života, zaboravljamo se igrati. U tom smislu, naučiti dijete da se igra, zasigurno je jedna od najtežih zadaća suvremenog roditeljstva.

Zašto? Zato što je puno drugih izazova koji potiskuju igru, ali i zato što su nam kao djeci govorili da je igra za djecu pa onda kao odrasle osobe provodimo život bez igre, piše Večernji.

Danas puno više nego prije roditelji razmišljaju kako će dijete pripremiti za život. Možda je tomu tako jer živimo u nesigurnim vremenima i roditelji su doista opterećeni sa svih strana. Činjenica da mnoga djeca danas imaju veliki broj izvanškolskih aktivnosti – od glazbene škole, preko sporta do stranih jezika – ima svoj racionalan smisao u roditeljskom razmišljanju da će im to donijeti neku korist u budućem životu.

No puno je važnije kako živite danas. Roditelji su postali osobni vozači svoje djece, cijeli dan prevoze ih s jedne aktivnosti na drugu. I upravo su zbog toga sve strane nerijetko frustrirane, a djeci nedostaje vremena za ono najvažnije – slobodnu, nesputanu i neobaveznu igru.

Slobodna igra djetetu će donijeti puno više od obvezne aktivnosti. Za dječji razvoj od neprocjenjive je važnosti vrijeme koje roditelji provode s njima u igri, jer se na taj način razvija privrženiji odnos među njima. No valja napomenuti da postoji razlika kada se roditelji igraju iz pozicije roditelja i kada se igraju iz pozicije djeteta. Tzv. igranje “iz roditelja” uključuje podučavanje, usvajanje vrijednosti i uvjerenja.

Roditelj koji se igra “iz roditelja“ ne zaboravlja na pristojnost, prikladnost i pouku. Igranje “iz djeteta“ uključuje zabavu i uživanje, vrisak radosti iz roditeljskoga grla i valjanje po podu. Za dječji razvoj potrebno je oboje. Dijete se radi socijalizacije mora naučiti što je pristojno (drugim riječima, društveno prihvatljivo ponašanje) a što nije, ali osjećaj prisnosti i intime koji dijete osjeća pri slobodnoj i nesputanoj igri s tatom ili mamom i utjecaj takve igre na emotivni razvoj djeteta ništa ne može nadomjestiti.

U našoj nas kulturi uče da žene drže tri kuta kuće. Žene se odgajaju da budu odgovorne majke, da brinu o kućanstvu, da je njihova odgovornost (pa i ako im muž i djeca u tome “pomažu“) hoće li odjeća biti izglačana, podovi čisti. A muškarci? U tom kontekstu muškarci se odgajaju da budu još jedno ženino dijete. Nebrojeno puta čula sam od žena različitih zanimanja, stupnja obrazovanja i iz različitih sredina da je suprug još jedno njihovo dijete.

Zamislite osobu koja ima uspješnu akademsku karijeru, održava kuću, izriče određene zabrane i kazne svojoj djeci (u koju ne ubraja svog supruga), a istodobno parkom kao strašni dinosaur lovi svoje dijete, valja se s njim po travi.

Igrajte se sa svojom djecom! Uz važnu napomenu, igrajte se onoga čega se volite igrati kako igra ne bi prerasla u mučenje. Pronađite igru u kojoj ćete zajedno uživati, jer će to – osim što pomaže u dječjem razvoju – biti dodatni vjetar u leđa vašem dobrom emocionalnom odnosu, savjetuje Jelena Vrsaljko, diplomirana socijalna radnica i certificiratna psihoterapeutkinja.

mšm/večernji

Foto: Pixabay