/Stručnjaci upozoravaju: Djeca su premalo u prirodi!

Stručnjaci upozoravaju: Djeca su premalo u prirodi!

Gotovo da nema ničega ljepšeg od promatranja djeteta kako otkriva prirodu. Kako opipava svaki kamen da vidi koliko je gladak ili isprobava kakvo je šumsko tlo pod bosim stopalima.

Za dječji je razvoj ključno to da se slobodno kreću i igraju u prirodi. No, odgojni stručnjaci upozoravaju kako današnja djeca premalo vremena provode u prirodi – posljedica toga su tjelesne tegobe, ali i psihički problemi te poremećaji u ponašanju.  Danas za to postoji čak i naziv: sindrom deficita kontakta s prirodom, prenosi Harfa.

„Da se radi o kokošima, protestirali bismo protiv takvih uvjeta“

„Naša djeca najveći dio svoga vremena provode u zatvorenim prostorijama s televizorima, kompjuterskim igricama i Internetom“, piše britanska odgojna stručnjakinja Kate Blincoe u svojoj knjizi „Green Parenting“ („Zeleno roditeljstvo“).

Ona se ne kreću dovoljno, dodaje, i deblja su i sporija negoli djeca prethodnih generacija.

“Da je riječ o kokošima, protestirali bismo protiv takvih životnih uvjeta.Činjenica da roditelji to dopuštaju temelji se velikim dijelom na njihovoj brizi o sigurnosti djece”, smatra Blincoe.

Takva je mišljenja i manhajmski pedijatar i znanstvenik Herbert Renz-Polster. U svojoj knjizi „Wie Kinder heute wachsen. Natur als Entwicklungsraum“ („Kako djeca danas odrastaju. Priroda kao razvojni prostor“) ovaj pedijatar zajedno s renomiranim neuroznanstvenikom Geraldom Hütherom upozorava na „ukućavanje“ djece.

Djeca nemaju prilike slobodno se igrati

Pored nedostatka svježega zraka on kod djece koja malo vremena provode u prirodi vidi još jedan problem – takva djeca imaju premalo prilika za slobodnu igru, bez zadanih pravila, što primjerice idealno funkcionira u šumi.

„Spontana igra, iz vlastita poriva, bez uputa i programiranja drastično se smanjila“, primjećuje on. To je trend koji zabrinjava.

Naime, djeca rastu tako da se suočavaju s izazovima koja su si sama zadala, objašnjava taj znanstvenik. Ona traže izazove na kojima se mogu okušati i to ih mentalno jača. Smatra kako bi se djeca trebala samostalno razvijati.

„Mi ih ne možemo učiniti snažnima, to moraju sama postati.“ A djeca se razvijaju tako da uče kroz igru – u prirodi su idealni uvjeti za takav razvoj.”

Lijep primjer za to donosi nam odgojna stručnjakinja Blincoe.

„Trenuci čuđenja prirodi nešto su jako posebno“, piše u svojoj knjizi. „Kada puž proviri iz svoje kućice ili leptir sleti na djetetov nos“.

Djeca najefikasnije uče kada ih pustimo da sama istražuju, savjetuje Renz-Polster. To se treba odvijati u okviru „sigurne slobode“. On govori o „nestrukturiranom istraživanju“ u prirodi.

Koliko je autonomno istraživanje važno, može se utvrditi prema sljedećim točkama:

1. Djeca koja provode više vremena u prirodi imaju više samopouzdanja

„Djeci je potrebno to iskustvo autonomnog istraživanja kako bi im tijelo, duh i svijest mogli zajedno rasti“, objašnjava Renz-Polster. Samopouzdanje je, prema njemu, kod djece tijesno povezano s tjelesnim.

„Ona moraju steći fizička iskustva kako bi primijetila da rastu u susretu s izazovima. Tako ona uče vladati i svojim tijelom i emocijama.“

2. Ona se uče samokontroli

Temeljna je dječja zadaća da u prvim godinama izgrade samokontrolu i socijalne kompetencije, kaže  Renz-Polster.

„U prirodi postoje idealni uvjeti za to. Odvedite djecu na rijeku i vidjet ćete kako će svako dijete odmah pronaći neki zadatak. Manja će djeca bacati kamenčiće, veća će od šljunka graditi branu.“

3. Ona si grade izdržljivost i timske sposobnosti

„Znam, smijem, želim“ – takvima se samostalno određenim zadacima gradi djetetov karakter“, kaže pedijatar Renz-Polster i dodaje da kada se više djece zajedno slobodno igra u prirodi, ona uče postavljati si grupne ciljeve i zajedno ih ostvarivati.

4. Manje su sklona depresijama i drugim bolestima

„Boravak u zelenoj okolini smanjuje negativne osjećaje poput napetosti, bijesa i depresije“, piše Blincoe u svojoj knjizi. Osim toga boravak u prirodi jača imunitet i kondiciju.

5. U prirodi se mozak bolje umrežuje

Slobodna igra od velike je važnosti i za sposobnost učenja. „Iz neuroznanosti poznato je da posve neintencionalno igranje stvara najkvalitetnije mreže u moždanim strukturama“, kaže neuroznanstvenik Hüther.

On i Renz-Polster govore o tome da djeca moraju doći u takozvanu „zonu koja stvara žmarce“, dakle u zonu izazova.

„Djeca si postavljaju zadatke u okviru onoga što taman još mogu napraviti“, objašnjava Renz-Polster i dodaje kako je priroda predvidjela da se posebno snažni žmarci javljaju tamo gdje se miješaju želja i strah.

Na taj se način djeca najbrže razvijaju.

„Kada se djeca penju po srušenom stablu, svako si dijete samostalno traži mjesto s kojega će skočiti“, kaže taj pedijatar.

6. Djeca su bolje uravnotežena ako više vremena provode vani

To će vam moći potvrditi svatko tko je barem jednom otvorio vrata djetetu koje se blistavih očiju i zacrvenjelih obraza vratilo iz šume ili obližnjeg parka. I Renz-Polster kaže:

„Djeca bolje spavaju i manje se inate ako su se igrala vani.“

Zašto su djeca tako malo u prirodi?

Kada je za djecu toliko važno da se slobodno igraju vani, zašto onda to tako rijetko čine? To je problem cijele zajednice, smatra Renz-Polster.

„Mi smo djeci odredili neki drugi program“, kaže on. Naš je prioritet, dodaje, to da se djeca kognitivno razvijaju jer to je ono što će kasnije biti odlučujuće u školi i karijeri.

Moderno društvo iz očiju izgubilo je cjelovitu sliku djeteta, kritizira on. Njegov strog sud kaže:„Djecu tretiramo kao mozak s privjeskom.“

Najviši je cilj priprema za društvo znanja – to je velika pogreška, tvrdi on: „Zabluda je misliti da se dijete može pripremiti za društvo znanja tako da ga bombardiramo znanjem.“

Dječji vrtići nemaju adekvatan prostor

Problem, prema Renz-Polsteru, počinje već u dječjem vrtiću.

„Većina vrtića ima zadovoljavajuće programe koji kognitivno stimuliraju djecu. No, kada pogledamo okolinu zgrade vrtića, ono što se ondje nudi nipošto nije zadovoljavajuće“, upozorava i dodaje kako neki vrtići čak nemaju nikakvo dvorište, što je jedna vrsta zanemarivanja i posve neprihvatljivo.

U brojnim su slučajevima, smatra on, krivi roditelji koji se boje da njihovo dijete neće dobivati dovoljno poticaja.

„Često se vrtići čak moraju i opravdavati ako jednostavno puštaju djecu da se spontano igraju van.“

Odgojitelji, prema mišljenju odgojnih stručnjaka, većinom jednostavno šutke prihvaćaju ono što im društvo nameće.

Savjet roditeljima i odgojiteljima

Što se dakle može učiniti? Prema mišljenju Renz-Polstera postoji samo jedan put kojim bismo trebali krenuti:

„Ne trebaju nam programi za djecu. Ako uopće govorimo o programima, onda bismo mi njih trebali pratiti u njihovim programima. Jedini program koji djeca dobrovoljno odabiru jest igranje“, kaže on i dodaje kako biti vani može izgledati vrlo raznoliko.

“Jedno je kada dijete prolazi edukativnom stazom ili radi neku vježbu vani, a nešto je posve drugo kada se može slobodno igrati.“, objašnjava Renz-Polster. Njegov savjet roditeljima glasi:

„Tvoje će dijete postići u životu sve ono što želi ako ostane znatiželjno i bude imalo hrabro srce.“

Nijedno dijete neće doživjeti neuspjeh u životu ako ne nauči dovoljno rano čitati ili računati. Međutim, doživjet će neuspjeh ako mu ugasimo sjaj u očima, zaključuje.

mšm/harfa.hr

Preneseno s Huffington Post