/U kakvom to svijetu odrastaju naše djevojčice?

U kakvom to svijetu odrastaju naše djevojčice?

Povodom Međunarodnog dana djevojčica koji se obilježava 11. listopada jedna se majka zapitala kako odgajamo djevojčice u Hrvatskoj i kako ih pripremamo na odrastanje. Kao majka i psihologinja koja je radila sa zlostavljanim djevojčicama, autorica Maja Vujčić Vračević dotaknula se svakodnevnih situacija i načina kako se odnosimo prema našim djevojčicama te koje im poruke šaljemo svojim ponašanjem i primjerom. Učimo li ih da kažu NE i da je važno da to drugi poštuju, da prihvate i vole svoja tijela, da uživaju u hrani i da se nikome ne ispričavaju zbog toga što su upravo takve kakve jesu. Osvrnula se i na akciju ‘Prekinimo šutnju’ kojim se želi ukazati na pravo stanje u hrvatskim bolnicama i izboriti za humaniji pristup prema pacijenticama. Prenosimo u cijelosti njezin tekst s bloga Mamologija.

Prošli tjedan je bio Međunarodni dan djevojčica. Kao i međunarodni dan žena, ova obilježavanja zapravo ne služe tome da pokažemo svijetu kako imamo najslađu djevojčicu baš mi (iako je naravno baš naša ta koja je najslađa i najpametnija), nego da se ukaže na probleme s kojima se djevojčice diljem svijeta susreću. I onda se spominje nemogućnost školovanja, veliki broj zlostavljane djece, genitalne mutilacije i udaja djevojčica od 10 ili 14 godina. Kad se to tako prezentira, zvuči kao da tamo neke druge djevojčice imaju problema u odrastanju, ali da to kod nas nije slučaj. Kod nas su djevojčice ravnopravne dječacima u svemu. No, to je samo naizgled tako, a stvarna situacija je zapravo puno gora ili ako ćete politički korektna – izazovna je, a mi odrasli imamo prostora za rad na pravima djevojčica. Sve to me rastužilo i što sam više razmišljala, to sam shvatila koliko je naopaki ovaj svijet u kojem odrastaju naše djevojčice.

Pripremamo li ih na pravi način za suočavanje s problemima? Razmišljala sam o svakodnevnim situacijama i načinima kako se odnosimo prema našim djevojčicama. Učimo li ih da kažu NE i da je važno da to drugi poštuju, primjerice, ako više ne žele jesti da kažemo u redu ili pokušamo uvijek iznova prekoračiti njihove granice i reći “A daj još jednu za mamu ili tatu”. Učimo li ih da vole svoja tijela i same sebe ili govorimo pred njima “Vidi me kako sam debela, u ništa ne stanem, kad ću više izgubiti sve te kile od poroda pa da napokon izgledam pristojno”. Naglašavamo li da nikome ne trebaju dopustiti da ih ljube i grle ako one to ne žele ili znamo reći “Daj zagrli striku/tetu/daj mu pusu”?

Znamo li se aktivno zauzeti za sebe i pokazati im što je asertivno ponašanje, primjerice, da dok trudne čekamo u redu pa se netko pokuša progurati kažemo “Oprostite, mislim da možda niste primijetili, ali kao trudnica ja imam prednost, pa bih Vas zamolila da se pomaknete i da mi blagajnica naplati” i zatim stanemo ispred njih i ne ostavimo prostor za NE? Učimo li ih da pomažu mami jer ipak su one curice pa bi trebale znati pospremiti i skuhati ili mijenjati pelene? Ako nas muž udari i viče pred djecom “kurvo, glupačo, vidite kakva vam je mama, ništa ne vrijedi”, ostavimo li tog zlostavljača ili kažemo “promijenit će se, ja sam kriva”, pa šaljemo prešutnu poruku da se zlostavljanje može i treba trpjeti. Jesmo li dovoljno snažne da nam se povjere ako im se dogodi nešto ružno i kako ćemo se nositi s njihovim traumama koje će nam ispričati. Znate li da je najčešći odgovor djevojčica zašto se nisu povjerile mami da ih je netko zlostavljao npr. dirao po guzi “Mojoj mami je jako teško, pa nisam htjela da joj bude još teže?”

Kao što ste primijetile, u ovaj svijet uvodimo ih mi majke i kao takve trebamo biti spremne na sve izazove. To znači da se prvo moramo pobrinuti da sebe, svoje zdravlje, kako fizičko što se ovaj mjesec jako naglašava u vidu samopregleda dojki, ali da čuvamo i svoje mentalno zdravlje. da im pokažemo da nam je ponekad teško, da smo ljute, da opet nismo uspjele dobiti posao, ali da ćemo se truditi i dalje, bez obzira na neuspjeh. Da ćemo unatoč tome što nam je otac teško bolestan, naći vremena za svoje prijateljice i s njima popiti kavu i nasmijati se. Da uživamo u hrani, od roštilja i hamburgera do salate, prosa i krušaka, a ne da gledamo na hranu kao kalorije koje nas debljaju. Da se nikome ne ispričavamo zbog toga što postojimo i što smo upravo takve kakve jesmo, ali da smo i spremne raditi na sebi. Da uživamo u svojim različitim ulogama i na taj način čuvamo svoje mentalno zdravlje, a ne da se zatvorimo u kuću i da onda postanemo iziritirane i nezadovoljne, pa zatim otresite i majke kakve ne želimo biti.

Ovaj tjedan me je nasmijala, pa nakon toga zabrinula jedna stvar koja se dogodila dok me nije bilo kod kuće. Moja kćer od tri godine se dočepala jednog starog mobitela, aranžirala svoj mali stolić, stavila tanjuriće, čaše, salvete, pa ga slikala zatim s visoka tim mobitelom, kao da pravi sliku za Instagram. Kao što me znaju pratitelji s Instagrama, ja baš nemam takvih slika, ali očito sam nekad to radila dok je ona to napravila jer ne znam od koga bi to drugog pokupila. Prvo mi je to bilo smiješno i zabavno. Onda sam ponovno razmislila i više mi nije bilo smiješno. Na društvene mreže, bilo privatne, bilo javne profile, svi mi stavljamo nešto čime se želimo pohvaliti. Jel to ono čime se želimo hvaliti mi majke? Lijepo uređen stol? Lijepa kuhinja? Lijepo uređena dječja soba? Djeca, pa još malo djece, djece, djece?

Onda sam shvatila da mame na Instagramu na neki način kriju koliko su zapravo sposobne, koje sve poslove imaju i koliko imaju diploma i kakvih diploma. Kao da je postalo out biti sposobna uspješna žena, pa će mnogi rado ismijavati Jelenu Veljaču kad ponosno napiše #workingmom. To je nedavno primijetila i u svom liveu Internet mater. Ona ne želi biti svrstavana samo u kategoriju mame jer smatra da je puno više od toga, no sve smo mi puno više od toga, ali je nekako u ovom patrijarhalnom društvu poželjnije da se prikažemo kao savršene majke i domaćice nego kao poslovne žene jer “Tko joj čuva djecu? Jadna njena djeca, pa nje nikad nema kod kuće! Tko skuha toj djeci, tko uopće bude s tom djecom” kao da su djeca isključiva odgovornost majki, a njihovi očevi služe samo da opale savršenu sliku svoje savršene gospođe domaćice.

Jedan od odličnih načina da to promijenimo je i pokret #prekinimo šutnju. Ne dajmo više da nas se ušutkuje, prikriva pravo stanje, obmanjuje i u konačnici tjera da ako ne želimo takav tretman masno platimo kod privatnika, a one koje nemaju novaca za privatnika da masno plate tretman koji ne zaslužuju. Naše djevojčice će isto jednog dana postati majke, vrijeme je da pripremimo teren za humanije uvjete trudnoće i rađanja. Ni djevojčica ni žena nije lako biti u Hrvatskoj, ali kao što znamo iz Harryja Pottera, ljubav majke je najveća magija koja postoji i koja je u stanju prekinuti i zaustaviti i najgore kletve, pa vođene tim, nadam se da ćemo pronaći pravi put i za sebe i naše djevojčice.

mšm/mamologija

Foto: Pixabay