/Braća Bursać su Ponos Hrvatske: Sreća na licima djece najveća nam je motivacija!

Braća Bursać su Ponos Hrvatske: Sreća na licima djece najveća nam je motivacija!

Braća Danijel i Boris Bursać iz Zagreba dobitnici su ovogodišnje nagrade „Ponos Hrvatske“. Veliko je to priznanje za njihov volonterski rad s djecom s posebnim potrebama koji su započeli prije gotovo četiri godine. Kao treneri u Taekwondo klubu Čigra osmislili su besplatan program ‘Čigrin let’ u kojem uglavnom sudjeluju djeca s Downovim sindromom. U klubu imaju i svjetsku prvakinju, a prva je to ženska zlatna medalja za hrvatski para taekwondo.

Upitali smo Borisa koliko im znači nagrada i rad s ovom posebnom djecom, kako je nastala ideja za ‘Čigrin let’, na što su posebno ponosni u klubu, kako uz poslove pronalaze vrijeme za potrebite i što dalje planiraju.

Jeste li iznenađeni nagradom i koliko Vam znači ovo priznanje?  Kako ste se osjećali na samoj dodjeli?

Nagrada Ponos Hrvatske obojici nam puno znači kao dodatni motivacijski faktor jer je zajednica prepoznala naše zalaganje i rad. Iskreno, obojica smo bili iznenađeni nagradom jer smo do sada te dobitnike s poštovanjem i divljenjem gledali na TV-u, a sada smo mi dio te priče.

Sama dodjela organizirana je na vrhunskoj razini i ovim putem pohvalio bi sve dionike tog projekta, a sreća koja je bila prisutna na samoj nagradi najbolje se može opisati  osmjehom na našim licima koji se može vidjeti na svim fotografijama s dodjele.

Kada i zašto ste počeli s besplatnim programom za djecu s posebnim potrebama “Čigrin let” u sklopu Taekwondo kluba Čigra?

Program smo pokrenuli na Danijelu inicijativu prije gotovo četiri godine. On je uvidio da vježbe koje radimo u našim natjecateljskim grupama mogu uvelike pomoći djeci s posebnim potrebama u njihovom svakodnevnom životu.

Suradnju smo započeli s Udrugom za sindrom Down Zagreb s kojima i danas odlično surađujemo, a čiji su članovi prvi krenuli s vježbanjem. Ja sam se uključio u program kada sam vidio da je Danijelu potrebna podrška i pomoć zbog kontinuiranog rasta broja članova i time potrebe za većim brojem asistenata i trenera.

U svojim grupama uglavnom imate djecu s Downovim sindromom koju mnogi ne žele u dvoranama. Koliko Vam znači rad upravo s ovom djecom?

Svi asistenti i treneri unutar programa su volonteri uz Danijela i mene i kada vidite da ljudi petkom nakon napornog radnog tjedna dolaze s osmjehom na licu sudjelovati u programu onda znate da radite dobru stvar. Neki naši asistenti odbiju rođendanske proslave kako bi došli odraditi trening s djecom, a studenti koji djeluju u sklopu programa kažu da im je to punjenje baterija za vrijeme ispitnih rokova.

Motivacija u radu s djecom nam je njihov napredak, ali i sreća na njihovim licima. Svatko od njih je drugačiji i zahtijeva drugačiji pristup u radu, a s vremenom su s jako vezali za svoje trenere. Kada je vrijeme za pauzu i našu himnu „Kad si sretan“, onda postajemo svi kao jedno i to se ne može opisati riječima, nego ispunjenim srcima.

Koliko ste polaznika imali u početku, a koliko ih imate danas? Kakve vježbe prakticirate i koliko često? Kako reagiraju djeca, a kako roditelji?

Na početku je to bilo svega nekoliko članova, no s vremenom je broj rastao i sada smo otprilike na 40-ak mališana koji na treninge dolaze sa šireg zagrebačkog područja. Stariji članovi uz vježbe koordinacije, agilnosti i snage, usvajaju i osnovne elemente ručne i nožne tehnike. Dio članova iz Čigrinog leta nastupio je na Prvenstvu Hrvatske u para formama i neki od njih su postali prvaci države.

S onim manjima još uvijek učimo kroz igru i vježbe ravnoteže, agilnosti, fleksibilnosti na poligonima koje im pripremimo. Djeca izvrsno prihvaćaju program, a za roditelje smo osmisli da im s vremena na vrijeme pružimo besplatno predavanje ili stručnu radionicu iz različitih područja medicine, nutricionizma i kineziterapije kako bi dobili odgovore na pitanja koja im predstavljaju problem.

Pokrenuli ste još jedan program koji se zove ‘Na krilima Čigre’. O kakvom je programu riječ?  

To je besplatni program kojem je cilj osobama s intelektualnim teškoćama na prilagođen način približiti vještine taekwondo-a i omogućiti im da uz stručnu pomoć svladaju i usvoje potrebna znanja te nastupe na natjecanjima koja su prilagođena para sportašima.  

Cilj nam je bio uključiti što veći broj osoba s intelektualnim poteškoćama u taekwondo sport kako bi u konačnici djelovali na podizanje javne svijesti o neiskorištenim potencijalima koje te osobe posjeduju.

Nedavno ste izjavili da je neznanje najveći izvor strahova. Kako Vaš program utječe na promjenu mišljenja javnosti o osobama koje su malo ‘drugačije’?

Iza te izreke stojimo i Danijel i ja, ali i svi ostali treneri. Strahove su na početku imali mnogi od naših asistenata, no s vremenom su te barijere nestale, kao da su se istopile. Oni su jednaki članovi zajednice, često ih moramo pustiti da naprave grešku za vrijeme treninga jer vidimo da nakon toga razmišljaju i uz vlastitu korekciju i ponavljanje svladaju ispravan pokret.

Smatram da smo time što su naši treneri i asistenti iz programa prevladali svoje strahove prema osobama s invaliditetom, ostali članovi i roditelji iz kluba koji se s njima druže na klupskim događanjima poput Čigrine večeri i Božićne priče u Čigri, napravili veliku promjenu na bolje za društvo u cjelini.

U vašem klubu se razvila i jedna europska prvakinja. O kome je riječ i što je potrebno da bi osoba poput nje postigla vrhunske rezultate u sportu?

Na Svjetskom prvenstvu u Antalyji održanom 5. velječe ove godine naša Senada Halilčević postala je i svjetska prvakinja. Prva je to ženska zlatna medalja za hrvatski para taekwondo. Uz zlato, Seanada je osvojila i broncu u drugoj kategoriji, a naš Domagoj Vujčić osvojio je brončanu medalju u kategoriji P32. Sjajan je ovo rezultat za Taekwondo klub Čigra i hrvatski taekwondo.

Najvažnije za uspjeh je volja ze treningom, a uspjeh je kruna nesebičnog davanja svih trenera i asistenata koji sudjeluju u programu. Osobe koje treniraju u sklopu programa pokazuju izrazitu volju za radom i napretkom, tako da moram reći da sam i podsvjesno očekivao ovakav uspjeh jer znam snagu volje koje te osobe posjeduju i šire u okolini u kojoj djeluju.

Preuređujete novi prostor na Jarunu u koji uskoro useljavate. O kakvom je prostoru riječ, tko vam sve pomaže i što Vam još preostaje da biste počeli s treninzima na novoj lokaciji?

Prostor smo dobili na korištenje na nekoliko godina. Kod preuzimanja je bio u derutnom stanju i morali smo sustavno pristupiti uređenju. Morali smo mijanjeti sve – od stolarije, pločica, sanitarija, stropova, zidova , rasvjete… U tome su nam pomogli ljudi koji su prepoznali naš rad, društveno odgovorna poduzeća i pojedinci koji su ili donirali dio novca ili potreban materijal za ugradnju.

Kada završimo uređenje prostora, oslobodit će se termini za dijeljenje djece u različite termine s obzirom na dob i sposobnosti i time ćemo zasigurno ubrzati njihov napredak i ostvarivati još bolje sportske rezultate.

Obojica ste zaposleni, a u klubu volontirate. Vi radite u marketingu, a Danijel kao liječnik u bolnici. Kako uspijevate pronaći vremna za potrebite?

Važan je dobar time management, kvalitetno organizirati svoje obveze i onda se sve stigne. Naravno da u svemu tome pati naš privatni život i slobodno vrijeme jer smo svakodnevno u dvorani više sati, a vikendima smo na turnirima i na putu s natjecateljskom ekipom, no dok Danijelova žena i moja zaručnica to toleriraju, sve nekako ide u dobrom smjeru (smijeh).

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva