/Kranjčec o inkluzivnom dodatku: ‘Koga god možemo zaposlimo, ali onaj tko nije sposoban, onda mu dajmo da može preživjeti’

Kranjčec o inkluzivnom dodatku: ‘Koga god možemo zaposlimo, ali onaj tko nije sposoban, onda mu dajmo da može preživjeti’

U posljednjih 20 godina napravilo se puno na olakšavanju zapošljavanja osoba s invaliditetom, ocijenila je to za portal Generacija.hr predsjednica Hrvatskog saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom Jozefina Kranjčec. Ipak, upozorava, još je mnogo problema.

Civilno društvo prednjači po zapošljavanju osoba s invaliditetom u usporedbi s privatnim sektorom pa čak i javnim, a razlog leži u tome, kako kaže Kranjčec, jer nije jednostavno takvu osobu zaposliti.

Poticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom

Da bi se dobili poticaji za zapošljavanje, osoba mora biti prijavljena u Registru Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji “daje lijepe poticaje”, a to je nešto, naglašava, što bi trebali znati svi poslodavci.

“Ako osoba s invaliditetom prima plaću od 5000 kuna, ZOSI će vratiti 50 posto iznosa poslodavcu”, kazala je Kranjčec i dodala da bi poslodavac taj novac trebao iskoristiti za dodatnu edukaciju i osposobljavanje osobe s invaliditetom pa čak i za angažiranje asistenta toj osobi ako je to potrebno.

“Problem je u tome što naši privatnici zaposle osobu s invaliditetom, onda se žale da ih moraju educirati, da oko njih ima puno posla, da su nesamostalni, ali oni su za to dobili poticaje”, naglašava.

Ne možemo reći da naša država ne brine o osobama s invaliditetom, kaže naša sugovornica te dodaje da postoje mnogobrojni projekti vezano za njihovo zapošljavanje. Problem je u nečem drugom.

“Naši poslodavci su se u posljednjih 20 godina imali prilike upoznati i s poticajima i s mjerama koje postoje, i s obvezom da se svaki mjesec treba ispunjavati određene obrasce i slati na odobrenje. Nije jednostavno, ima tu posla, ali sve se može ako se hoće. Poslodavci jesu koliko-toliko osviješteni, možda je malo drugačija priča u manjim mjestima, ali i mi imamo kao organizacije civilnog društva mogućnost aplicirati s projektima kako bi educirali poslodavce na  području njihove lokalne zajednice kako i zašto i gdje zaposliti osobu s invaliditetom”.

Što kada nedostaje volje i želje?

Problem je, navodi, što osobe s invaliditetom nekada nemaju dovoljno kompetentnosti, možda i dovoljno informatičkog znanja pa ih poslodavac “ne želi”. Dodaje i da Zavod za zapošljavanje organizira osposobljavanja i edukacije, ali da nažalost, ima i jako puno slučajeva kada osobama s invaliditetom nedostaje volje i žele. “To je delikatno pitanje”, ocijenila je.

Drugi problem je i to što bi mnoge osobe s invaliditetom i mogle ili htjele raditi, ali nisu zapošljive. “Ne želim nikoga uvrijediti, ali ako netko ima teška tetraplegiju i ništa ne može sam, jako je teško raditi s takvim ljudima te se izbjegava njihovo zapošljavanje”, konstatirala je, ali i iznijela jedan pozitivan primjer:

“Imala sam u Savezu dečka s cerebralnom paralizom koji je pisao nosom po tastaturi. Predložili smo mu i pomagalo u vidu produžetaka za nos, ali on je to odbio pa smo imali gospođu koja je imala zadatak svakih pola sat dezinficirati mu nos i tastaturu. Dečko je napravio krasne dvije brošure, vodič kroz pristupačne plaže i vodič kontinentalnog turizma za osobe s invaliditetom”.

‘Oni mogu, ali s njima treba imati strpljenja’

“Oni mogu, ali s njima treba imati strpljenja”, priča nam naša sugovornica. Nakon svog dugogodišnjeg rada, Jozefina Kranjčec je uvjerena da svaka osoba ima određene kvalitete, ali upozorava da moramo biti svjesni da ima i onih koji nemaju znanja i sposobnosti.

“Sad je krenulo to uzlaznom putanjom pa se organiziraju svakojake integrativne radionice, raznorazni restorani gdje rade osobe s invaliditetom kao pomoćni kuhari ili konobari. Idemo prema naprijed i stvarno se brine o njima, kako vezano za zapošljavanje tako i za prijevoz jer im poslodavac mora osigurati i dolazak na posao. Nije to baš tako jednostavno”.

U Zagrebu primjerice postoji ZET s kombi vozilima za prijevoz osoba s invaliditetom, ali “Zagreb nije Hrvatska”. U manjim gradovima, kaže, ne postoji uopće lokalni prijevoz, a kamoli da govorimo o pristupačnom lokalnom prijevozu.

Inkluzivni dodatak

Kao vrlo pozitivnu promjenu navela je da se trenutno radi na novom Zakonu o osobnoj asistenciji u kojeg će se uvesti inkluzivni dodatak.

“Koga god možemo zaposlimo, ali onaj tko nije sposoban, onda mu dajmo da može preživjeti, a ne dati mu 1500 kuna invalidnine, s time se ne može preživjeti. Zato će i biti sada inkluzivni dodatak. Kada osobama koje se ne mogu zaposliti damo 3800 kuna one će od toga moći preživjeti. Oni koji mogu raditi dobit će to isto pa će imati mogućnost da si i sami organiziraju dolazak na posao, da budu integrirani, socijalizirani, u krajnjem slučaju da ima neki cilj i svrhu”, zaključila je Kranjčec.

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.

Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Facebook