/‘PARAOLIMPIJAC KOJI POMIČE GRANICE’ Antonio Franko: Dao sam sve od sebe i to mi je bilo najbitnije – pobijediti samog sebe!

‘PARAOLIMPIJAC KOJI POMIČE GRANICE’ Antonio Franko: Dao sam sve od sebe i to mi je bilo najbitnije – pobijediti samog sebe!

„U sportu sam od kada znam za sebe. Sve je krenulo s plivanjem u dobi od pet godina radi rehabilitacije,“ rekao nam je Antonio Franko (29), vrhunski paratriatlonac iz Kraljevice. Kao jedini hrvatski predstavnik u tom sportu na svjetskoj razini nedavno je nastupio na Paraolimpijskim igrama u Tokiju gdje je zauzeo odlično peto mjesto, a iza sebe već ima brojne međunarodne utrke na kojima je ostvario zapažene rezultate i osvojio nekoliko medalja.

Antonio je rođen u Rijeci s aplazijom desne fibule i ligamenata desnog koljena, ali unatoč invaliditetu aktivno trenira, pomiče svoje granice i živi za sport. Prvo je krenuo s plivanjem zbog rehabIlitacije, dok je s paratriatlonom počeo prije sedam godina i trenutno nastupa u paratriatlonskoj kategoriji PTS4.

Upitali smo ga zašto se odlučio za paratriatlon, kako mu je bilo nastupiti u Tokiju, koliko je teško baviti se ovim sportom koji uključuje plivanje, bicikliranje i trčanje, ima li kao sportaš s invaliditetom dovoljnu podršku te što bi još volio ostvariti u sportskoj karijeri.

Kada i zašto ste se odlučili baviti ovim sportom?

U sportu sam od kada znam za sebe. Sve je krenulo s plivanjem u dobi od pet godina radi rehabilitacije, kako sam od rođenja osoba s invaliditetom, a kasnije sam još trenirao i boks. U triatlonu završio slučajno. Na nagovor pokojne Milke Milinković s 20 godina krenuo sam u parasport koji mi je do tada bio totalna nepoznanica. Kako sam se kao mali bavio plivanjem, paraplivanje je bio logičan izbor. Nakon godine dana plivanja u PK Forca, na prijedlog predsjednika kluba Hrvoja Vlahovića prešao sam u triatlon i tako je sve počelo.

Kako vam je bilo nastupiti kao prvi hrvatski predstavnik u paratriatlonu na Paraolimpijskim igrama u Tokiju? Jeste li zadovoljni s petim mjestom?

Nastupao sam prije po svim svjetskim natjecanjima po cijelom svijetu i stvarno se ništa ne može mjeriti s olimpijskim igrama – od organizacije samog natjecanja, smještaja sportaša apsolutno sve je podređeno sportašima i na jednom višem nivou od svega što sam prije iskusio.

Što se tiče samog nastupa, jako sam zadovoljan. Odradio sam sve kako sam trebao i mogao, dao sam sve od sebe i to mi je bilo najbitnije – pobijediti samog sebe. Jedina stvar koja je malo omela pripremu za natjecanje bila je ta što je bicikl zapeo na aerodromu i stigao tek četiri dana poslije mog dolaska pa sam izgubio četiri dana treninga na biciklu, ali na to nisam mogao utjecati.

Iza sebe imate brojne zapažene nastupe i medalje. Kako je biti među 10 najboljih na svijetu? Na koje ste uspjehe i medalje posebno ponosni?

Možda čudno zvuči, ali najdraže mi je četvrto mjesto na paratriatlonskoj seriji u Montrealu. To je bila i prva kvalifikacijska utrka za Tokio i konkurencija je bila najjača moguća, a ja sam odradio svoju najbolju utrku i iznenadio i sebe i druge. Ponosan sam i na treće mjesto u Valenciji na Europskom prvenstvu, prvenstveno jer je to jedno od jačih natjecanja, a i tada su svi počeli više cijeniti moj trud.

Koliko često trenirate i jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas?

Treniram sedam dana u tjednu između 4 do 6 sati dnevno. Sami treninzi nisu posebno prilagođeni meni kao osobi s invaliditetom. Jedina razlika jest ta što trčanje odrađujem s protezom za trčanjem od Ottobocka.

Kolika je važnost sporta u vašem životu i tko vam je najveća potpora?

Mogu slobodno reći da mi je trenutno sport sve i da živim sport 24 sata dnevno. Najveća potpora su mi roditelji i prijatelji.

Imate li kao sportaš s invaliditetom dovoljnu podršku? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Kategorizirani vrhunski sportaši 1. i 2. kategorije imaju stipendiju od Hrvatskog paraolimpijskog odbora i on im financira velika natjecanja. Za to je potrebno osvojiti medalju na velikom natjecanju kao što su europsko ili svjetsko prvenstvo te Olimpijske igre. Ja sam svoju kategoriju zaslužio 3. mjestom na Europskom prvenstvu u Valenciji 2019. godine, koja traje do sljedećeg kriterijskog natjecanja na međunarodnoj razini. Jedina iznimka su Olimpijske igre gdje nije potrebna medalja da se zadrži status vrhunskog sportaša nego je dovoljno biti u prvih 50 posto natjecatelja. Primjerice, ja sam završio na petom mjestu i tako si osigurao status vrhunskog sportaša još godinu dana, to jest, do sljedećeg velikog natjecanja, a to je Svjetsko prvenstvo u Abu Dhabiju. Tamo ću morati osvojiti medalju da zadržim isti status.

U slučaju da sam slučajno završio šesti izgubio bih status vrhunskog sportaša i potporu HPO-a. Što se tiče opreme koja je u Triatlonu jako zahtjevna i skupa, to HPO djelomično financira, ali tu mi pomažu Riječki sportski savez, grad Kraljevica i još neki privatni donatori i sponzori.

Koliko je fizički naporno baviti se ovim sportom, posebice osobama s invaliditetom? Kakva je budućnost hrvatskog paratriatlona?

Triatlon je sam po sebi jedan od fizički zahtjevnijih sportova, a paratriatlon je izuzetno težak i zahtjevan jer u paratriatlonu je jedina disciplina sprint triatlon – 750 m plivanja, 20 km bicikliranja i 5 km trčanja, i ne postoje kraće distance. Isto tako, triatlon je skup što se tiče opreme. Potreban je bicikl i proteza za trčanje. Uz to, paratriatlonski savez ne postoji već je paratriatlon u sklopu triatlonskog saveza.

Za koje natjecanje se trenutno spremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj sportskoj karijeri?

Krenuo sam 1. listopada s laganim treninzima i uvodom za iduću sezonu. Glavni cilj ove sezone će mi biti Svjetsko prvenstvo u Abu Dhabiju, a onda i sezona 2023. i 2024. koje su kvalifikacijske za Olimpijske igre u Parizu. Što se tiče uspjeha, želja mi je osvojiti medalju na Paraolimpijskim igrama u Parizu.

Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Facebook/Antonio Franko

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.