/Zagrepčanka o misiji u Makedoniji: Tim obiteljima Bog stvarno proviđa!

Zagrepčanka o misiji u Makedoniji: Tim obiteljima Bog stvarno proviđa!

“U toj pustinji čovjek upozna samoga sebe. I to je za mene bilo najveće iskustvo u misijama. Nisam tamošnjim ljudima puno pričala o Kristu. Možda sam nekome bila znak i netko se pitao što ja tamo radim i kako to da je neka cura iz Zagreba došla u Kumanovo. Ovo iskustvo bilo je jedan snažan Božji zahvat u moj život i pomoglo je u mojem rastu u vjeri“, rekla nam je Marina Šuman (32) o iskustvu odlaska u misiju Neokatekumenskog puta u Makedoniju. Ova mlada psihologinja istaknula je kako je riječ o novijem pokretu Katoličke Crkve čiji je poziv evangelizacija.

Prije nego je započela priču o vlastitom iskustvu u misijima, Marina nam je pojasnila što je Neokatekumenski put i zašto je važan za Crkvu i vjernike.

“To nije stoljećima star pokret unutar Crkve, već je jako mlad. Nastao je 60-ih godina prošlog stoljeća u Madridu, i to među najsiromašnijima i najbjednijim stanovnicima toga grada, a njegov inicijator bio je Francisco Kiko Arguello. Ovaj uspješan slikar iz bogate obitelji zapao je u tešku egzistencijalnu krizu i pitao se ima li Boga i smisla u životu. Preko niza okolnosti, našao se u barakama predgrađa Madrida i tamo je vidio težak život ljudi koji su trpjeli ogromno siromaštvo i nasilje“, ispričala nam je Marina.

Ova ga je muka, nastavila je, duboko potresla. Stoga je odlučio ostati i živjeti sa siromasima, ali tako da je uzeo gitaru i Bibliju te im je počeo čitati ulomke iz Biblije i pjevati psalme.

„Uskoro je vidio da se polako život tih ljudi mijenja kako slušaju Riječ Božju. Počele su se rađati male kršćanske zajednice te je nastajao pokret koji je Katolička Crkva uskoro prepoznala kao plod djelovanja Duha Svetoga te kao koncilsku stvarnost“, naglasila je Marina.

Put danas postoji u 105 zemalja svijeta i više od 900 biskupija. Neokatekumenski put se odlikuje i veoma misijskom karizmom što je u skladu s potrebama Crkve 20. stoljeća. Sjemeništa Neokatekumenskog puta su misijska, dodala je, a mladići koji se odluče ići u takvo sjemenište trebaju prihvatiti da mogu biti poslani u bilo koji dio svijeta, tamo služiti, naučiti tamošnji jezik te se „uklopiti“ u kulturu.

“Ide se tamo gdje nema Krista”

Tako u Hrvatskoj, primjerice, postoji sjemenište u Puli u kojem su bogoslovi iz svih krajeva svijeta (Kolumbija, Amerika, Azija) koji su naučili hrvatski jezik i jednog će dana ovdje služiti kao svećenici.

“Na Neokatekumenskom putu rođene su za potrebe nove evangelizacije i Missio ad Gentes, male zajednice sastavljene od nekoliko obitelji i svećenika koji odlaze u neki dio svijeta u kojem je potreba za naviještanjem evanđelja, tamo gdje je Katolička Crkva odumrla ili nikada nije niti postojala“, objasnila je ova mlada  vjernica.

Missio ad Gentes zapravo znači „misija pri ljudima“, pojasnila je, što označava da misionari dolaze biti dio naroda u koje se doseljavaju, prihvatiti kulturu, naučiti jezik i s tim narodom dijeliti i dobro i zlo. Svake godine, u Vatikanu se skupe obitelji i svećenici koje su pokazale raspoloživost za ići u ovakvu vrstu poslanja te dobivaju blagoslov od Pape za ići u svijet i naviještati evanđelje.

Marina se osobno prvi puta susrela s ovakvom vrstom evangelizacije u Srbiji 2013. godine kada je jednoj španjolskoj obitelji iz Missije ad Gentes čuvala djecu dok su roditelji bili na jednom hodočašću.

„Ta je španjolska obitelj došla iz Malage gdje su imali kuću s bazenom u Srbiju (Užice) gdje Katolička crkva jedva da postoji. Dali su sebe i svoj život na raspolaganje Crkvi i evangelizaciji, iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristu. Njihov život u Srbiji sastojao se od toga da jednostavno tamo žive, periodično drže kateheze za djecu i odrasle u jednoj maloj katoličkoj župi i budu jedan znak Kristov tom narodu“, ispričala nam je Marina.

Kada je došla u Srbiju pričuvati njihovo osmero djece za vikend bila je, kako kaže, izvanredno i duboko dirnuta s onime što je tamo vidjela.

„U Španjolskoj su ostavili dobro plaćene poslove i rodbinu koja im je uvijek bila od pomoći i došli u Srbiju gdje osim nekoliko drugih članova misije, nisu imali nikoga „svog“. Vidjela sam jednu neviđenu skromnost, usudila bih se reći i siromaštvo te obitelji, no svejedno ogromnu radost na njihovoj djeci. Nisam mogla vjerovati kako imaju radosti, a tu su daleko od svojega doma u ne baš najsjajnijim uvjetima, gotovo kao neke izbjeglice“, rekla je Marina.

“Napustili su sve i krenuli u neizvjesnost”

No oni su došli ovdje svojevoljno, dodala je, iz ljubavi prema Kristu, a ne iz neimaštine ili zbog rata.

„Tim svojim činom, osjetila sam kao da su nekako na svoja leđa preuzeli dio trpljenja onih koji su zaista bili prisiljeni napustiti svoje domove. Dirnuta svim ovim što sam vidjela, u meni se probudila želja da barem malo iskusim kako je to biti dio ovakve jedne misije“, priznala je.

Prilika joj se pružila na jesen 2016. godine. Na hodočašću za Svjetski susret mladih u Krakowu osjetila je da se definitivno želi dati na raspolaganje Kristu, i tu upravo na ovaj način.

„Misija u Kumanovu u Makedoniji trebala je djevojku koja bi čuvala djecu od obitelji, ali i pomagala u školi i slično. Naime, tamo su bile tri velike obitelji i podrška bi im dobro došla. Isto tako, katehizacija koja je tamo bila urodila je nekim plodovima pa se rodila i jedna mala kršćanska zajednica u Kumanovu, sastavljena od ljudi kojima je do tada Katolička crkva bila strano tijelo.“

Te je zajednice bilo potrebno usmjeravati i pomagati pa se Marina i tu našla od koristi.

„U Kumanovu inače ne postoji nikakva župa, a nema niti jedne katoličke crkve. Crkva se tamo rodila dolaskom ove tri obitelji i svećenika koji ih je pratio. I u Kumanovu se ponovila ista priča kao i u Srbiji, samo što su ovdje došle hrvatske obitelji u misiju, kojima je ipak bio nešto malo manji problem jezik i kultura“, dodala je Marina.

No svejedno, naglasila je, i ove su obitelji sve ostavile, roditelji su dali otkaze na poslu, pustili svoje nekretnine i došli u Makedoniju sa svojom djecom gdje ih je čekala potpuna neizvjesnost.

„Naravno da ljudskim snagama ovo nije moguće i ono što ove obitelji sigurno svjedoče svima, pa tako i meni, jest prava i istinska snaga Kristova. Neki imaju poslove i primanja dok drugi rade povremeno nešto honorarno, no većim dijelom su oslonjeni na pomoć dobročinitelja.“

“U pustinji sam upoznala sebe”

U ovoj misiji Marina je iskusila i istinsko postojanje Božje providnosti u onom materijalnom smislu.

„Vidjela sam da tim obiteljima stvarno Bog proviđa, da se doslovno ljudi „iz vedra neba“ javljaju da će im pomagati na neki način (šalju im robu, hranu) i to ničim izazvani. Ja sam osobno prvi dio vremena u Kumanovu živjela od svoje ušteđevine, dok sam poslije dobivala pomoć od svoje zajednice u Zagrebu koja bi mjesečno skupila neke novce za mene. Ti su iznosi bili uvijek dovoljni za pristojan život“, napomenula je.

Naravno, dodala je, na svaku vrstu luksuza je mogla zaboraviti, no i to je iskustvo bilo odlično za nju.

„Prije sam bila naviknuta da mogu uletjeti u bilo koji dućan i kupiti si neki komad robe, a sada je to odjednom postala pusta želja te sam i ja bila oslonjena na pomoć drugih. Izmijenili su se malo i moji odnosi prema ljudima. Kada sam došla u situaciju da sam bez novaca postala sam poniznija. Također, promijenila sam i svoj odnos prema Bogu, jer sam puno češće imala priliku moliti, prisustvovati misi i u toj samoći čuti malo bolje Božji glas u svojoj nutrini. Kažem samoći, jer ipak tamo, osim ekipe iz misije, nemaš drugih osoba za druženje.“

Za vrijeme svog boravka u Makedoniji, Marina bi povremeno dolazila u Zagreb, a svaki put kada bi se vraćala, imala je osjećaj kao da se vraća nazad u pustinju.

„Ne onu pravu, naravno, već duhovnu pustinju. No u toj pustinji čovjek upozna samoga sebe. I to je za mene bilo najveće iskustvo u misijama. Osobno, nisam tamošnjim ljudima puno pričala o Kristu, nisam bila neki prorok. Možda sam nekome bila znak i netko se pitao što ja tamo radim i kako to da je neka cura iz Zagreba došla u Kumanovo. No ovo iskustvo bilo je jedan snažan Božji zahvat u moj život, i pomoglo je u mojem rastu u vjeri“, zaključila je Marina Šuman.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva