Kako smo objavili priču o M.Š. (63) iz Zagreba koji je imao negativna iskustva s nekoliko domova za svog 90-godišnjeg oca, odlučili smo upitati predsjednicu Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) Jasnu A. Petrović koliko su zaista problematični domovi za starije i nemoćne osobe te na što se žale korisnici domova i članovi njihovih obitelji. Odgovori su šokantni…
“Nemar prema stanarima, grubo postupanje – fizički i verbalno, pa čak i davanje krivih lijekova stanarima, tek su manji dio priče. Najbolniji je gubitak dostojanstva kroz agresivno djetinjast način komunikacije u deminutivima („dajte mi rukicu“, „podignite guzu“…), na što je u više navrata upozoravala i pučka pravobraniteljica”, izdvaja samo neke od najčešćih prigovora korisnika domova za starije i nemoćne predsjednica SUH-a.
Lječilišta ili mučilišta?
“Postaju li domovi za starije umjesto lječilišta – mučilišta? Svakako. Obitelji se često žale na zanemarenost svojih dragih smještenih osobito u stacionare domova umirovljenika. To su danas, u nedostatku palijativnih centara i hospicija prava napuštena i zanemarena umirališta. Zbog nedostatka zdravstvenih kadrova te niskih plaća, ali prije svega i zbog nedostatka stručne edukacije, stacionarni korisnici su ostavljeni buljiti cijeli dan u strop”, naglašava Petrović.
Dodaje kako se k njima ne odlazi, ne osmišljavaju se sadržaji kojima bi se ispunili njihovi budni sati, već se pruža temeljna higijena, promjena ono malo pelena, i hranjenje, što kraće to bolje. Ističe i to kako im se za razliku od brojnih domova u europskim zemljama, a osobito u američkim naseljima za starije osobe, ne pruža uključenost u različite kulturne i društvene sadržaje.
“Na upit glavnoj sestri u jednom zagrebačkom domu zbog čega se ne omogući barem više i dulje posjete te interakciju s pokretnim korisnicima, odgovorila je hladno kako ti ljudi trebaju dobiti osnovnu higijenu i mir, jer oni tamo dolaze umrijeti”, kaže Petrović i dodaje da im se katkad korisnici domova žale i na čistoću, jer se, opet zbog manjka zaposlenih, sobe čiste tek naizmjence, jednom do dva puta tjedno, što stvara nehigijenske uvjete.
Lešinarski biznis
Osim psihološkog zlostavljanja, tretiranja starijih kao maloumnu djecu te fizičkog zanemarivanja, nerijetko je, ističe, i financijsko zlostavljanje.
“Nerijetko su zaposlenici u domovima znali posuđivati novac za nabavku lijekova, potrepština ili vlastite potrebe od korisnika, što je obično ostalo nepoznato široj okolini, a strah od odbijanja je bio uvjetovan mogućnošću dobivanja manje hrane i drugih usluga u domu.”
Napominje kako do ove godine nije bilo kažnjivo da zaposlenici u socijalnom sustavu potpisuju ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju s umirućim korisnicima, ili da to pak organiziraju fiktivno za nekog drugog uzdržavatelja.
“Nakon višegodišnjeg inzistiranja pučke pravobraniteljice i umirovljeničkih udruga to se zabranilo zakonom, no lešinarski biznis svejedno i dalje traje, a socijalni radnici i uprave domova se smatraju neovlaštenima da to preveniraju ili uopće reagiraju”, ističe Petrović.
Premalo domova u Hrvatskoj
Petrović veliki problem vidi i u nedostatku domova zbog čega je na njih preveliki pritisak. Navodi kako je europski prosjek pokrivenosti domovima populacije starije od 65 godina šest posto, ali se kreće od jedan do desetak posto, dok je u Hrvatskoj znatno niži.
“Najviše domova ima Danska (10,5 posto), a iznad prosjeka su i Francuska, Belgija, Nizozemska, dok je Austrija u prosjeku. Poljska i druge bivše socijalističke zemlje imaju od jedan do dva posto pokrivenosti, s tim da iznad dva posto imaju upravo one zemlje koje su ukinule, ili nisu niti uvele drugi mirovinski stup kapitalizirane štednje”.
U Hrvatskoj je stopa pokrivenosti, dodaje Petrović, samo 2,38 posto, a ekonomska cijena domova je od 3.500 do 10.000 kuna u takozvanim društvenim domovima. Problem je i to što umirovljenici ne mogu sami plaćati tolike iznose, pa se cijele obitelji moraju uključiti.
“S obzirom na kontinuirani trend pada realne vrijednosti mirovina, država i županije kao nositelji subvencije sve su više skloni ukupni teret smještaja prebaciti na užu i širu obitelj. Sindikat umirovljenika je čvrstog stajališta da i u tom slučaju nositelj subvencije treba biti osoba, a ne krevet, čime bi se uključili i privatni domovi, čime bi se smanjio pritisak na društvene domove”, ističe.
Problematične socijalne inspekcije
Predsjednica SUH-a dodaje kako je pojačani pritisak na obitelj ‘neshvatljiv u uvjetima visoke stope nezaposlenosti i rastućeg siromaštva’.
“Razumljivo da osobna imovina umirovljenika koji traži smještaj u dom treba biti uključena u realno mogućem dijelu u snošenje troška smještaja u dom, ali ne i kao presuda, to jest, da do smrti korisnik ima pravo uživati svoju nekretninu.”
Hrvatska je, napominje, k tome zemlja s vrlo visokim udjelom starijih u samačkim domaćinstvima (25 posto), te je vrlo važno usmjeriti se opet i ka gradnji institucionalnih kapaciteta.
“U Hrvatskoj imamo 1.544 udomiteljskih obitelji, tri državna doma, 45 županijskih i privatnih još stotinjak te više od 450 obiteljskih domova. Sve češće je rješenje i smještaj u udomiteljsku obitelj, što se, kao i smještaj u obiteljske domove, uz tako nefunkcionalan i nizak nadzor socijalne inspekcije (samo 10 radnih mjesta socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku), pokazalo rizičnim za korisnike”, upozorava Petrović.
Stoga, Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže uvođenje civilnog nadzora, to jest, u suradnji s umirovljeničkim i stručnim udrugama educiranje timova koji bi obavljali preventivni nadzor te time osigurali kvalitetniji i sigurniji smještaj.
Problema je, kako vidimo, mnogo. Čini se kako Sindikat umirovljenika Hrvatske, uz pučku pravobraniteljicu, jedini ulaže napore da se situacija u domovima promijeni. Izostaje pak volja vladajućih da se obračunaju s ovim gorućim problemom i napokon zaštite one kojima je zaštita najpotrebnije – starije i nemoćne osobe.
Maja Šubarić Mahmuljin
