Starenje je neizbježan i nepovratan proces u životu čovjeka. Pristup starenju je drugačiji u mladosti od onog u trećoj dobi. Utjecaj kulture određivao je stav prema starijim osobama kroz povijest, piše dr. Ljerka Pinotić, pedijatrica u mirovini.
U staroj Kini staračka dob je praćena porastom prestiža. Grci, Rimljani, Indijci i Indijanci su isto cijenili starije, dok su drugi bili nemilosrdni i čak ubijali starije kao Skandinavci, Polinežani i Afrikanci. Na Dalekom istoku, Bizantu, Arapskim zemljama, a tek kasnije i u Europi grade se azili za starije osobe.
Psihološki aspekti starenja
Ljudski vijek je produžen i starost postaje prisutna i očita. Napredak medicine je zaslužan za produženje života, ali to povećava otpor prihvaćanja činjenice starenja. Također, tehnološke promjene ne idu u prilog starijih osoba jer ih se počinje smatrati nedoraslim poslu. Tako starenje nije osobni, nego i društveni problem. Zovu to i žalosno razdoblje života. Činjenica je da zdravstveno stanje pojedinca određuje prilagođavanje na starenje i starost. Isto je jako važno kako čovjek doživljava zdravlje ili bolest.
S godinama se počinje primjećivati određeni gubitak sposobnosti i vještina koje su se posjedovale, od gubitka snage do usporenosti. Starenje zadire u područje mentalnog i tjelesnog života. Proces starenja odražava se i slabljenjem vida i sluha što uvjetuje i ostvarivanje lošije komunikacije s okolinom. Uočava se i lošije pamćenje, koncentracija, brzina mišljenja i sposobnost rezoniranja, dok iskustvom stečena znanja ostanu manje više nepromijenjena. Sposobnost učenja i pamćenja ovise o podrijetlu i obrazovanju, a može se poboljšati prilagođenom načinu učenja, sporijim izlaganjem i ponavljanjem.
Promjene ličnosti u ravnodušnost i usporenost, hipohondriji te negativnim sklonostima kao svadljivost, pretjerana ili smanjena emocionalnost i netolerantnost u kontaktu s drugim ljudima. Ponašanje osoba se ne može predvidjeti. Isto tako, nije smanjena mogućnost stvaranja emocionalnih veza.
Odlazak u mirovinu kao trauma
Promijene o samom sebi manifestiraju se u odnosu prema okolini, a izazvane su promjenama zdravstvenog stanja. Kriza ličnosti ne nastaje u staračkoj dobi, već na prijelazu iz srednje u staračku dob. Odlazak u mirovinu, osobito prisilan predstavlja ozbiljnu traumu za pojedinca. Reakcija u žena je lakša, jer napuštaju zvanje, mogu se posvetiti domaćinstvu ili interesima za koje do sada nisu imale slobodnog vremena.
Za muškarce mirovina ne znači samo prestanak rada već i očiti dokaz njihove starosti. Oni prave životnu bilancu, smanjuju im se prihodi, prekidaju se kolegijalne veze i mijenja se status u obitelji. Veličina je u tome da se prihvati šansa za novi život. Prilagodba može biti brza i uspješna, ako je pojedinac dobrog zdravlja i sigurne financijske situacije. Isto tako za uspješno starenja ulogu igra i zadovoljstvo i uspješnost u dosadašnjem životu.
Emocionalno zrele osobe mnogo lakše učine taj korak između srednje i staračke dobi i izvlače najbolje što se može. Ako ne prihvaća starost kao prirodni proces dolazi do pojave strahova, neurotskih simptoma do depresije. Za lakše prihvaćanje novonastale situacije preporučuje se uzeti ljubimca u vidu psa ili mačke, dok ženske osobe mogu preuzeti ulogu bake. Najteže su pogođeni samci. Isto tako, nagli gubitak bračnog druga može otjerati muškarca u konzumaciju alkohola ili čak suicid. Loše je kad se pojedinac počinje osjećati suvišan i nepotreban, iako mu starost dozvoljava veću slobodu, samo ju treba prepoznati.
Preporuka je pomiriti se sa životom kakvim jest. Osim toga, briga za starije trebala bi uključiti nastojanje da se korigira negativna slika koja postoji u društvu i omogućiti druženja, tečajeve, izobrazbe prilagođene dobi. Tako ova treća dob može postati najbogatije doba života, izbor je na nama samima.
mšm/ljerka pinotić
Foto: Pixabay, ilustracija
