Nakon očeve smrti J. Š. iz Imotskog pokrenula je sudski postupak vezan uz dosmrtni ugovor o uzdržavanju koji je njezin otac potpisao sa svojom prijateljicom koja je odmah uselila u njegovu kuću i već oglasila prodaju. To su uspjeli zaustaviti zabilježbom na čestici, ali parnica traje već četiri godine i ne nazire joj se skori završetak.

Nažalost, to je samo jedna od mnogih sličnih priča i to s vrlo slabim izgledima za pozitivan ishod po tužitelje. Dosmrtno uzdr­žavanje je najprjeporniji institut Zakona o obveznim odnosima.

Sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jedan je od zakonski dopustivih načina na koji si osobe koje više nisu u stanju brinuti o sebi, a posjeduju neku imovinu, mogu osigurati skrb. Takvim se ugovorom obvezuje jedna strana uzdržavati drugu stranu do njezine smrti, a ta se druga strana obvezuje odmah po potpisu ugovora prenijeti joj svoju imovinu. Dakle, učinak ovog ugovora nastupa u trenutku njegovog zaključenja, a davatelj uz­državanja stječe vlasništvo imovine koja je predmet ugovora još za života primatelja uzdržavanja. I tu je razlika ovog ugovora od ugovora o doživotnom uzdržavanju kod kojeg se predaja imovine odgađa do smrti primatelja uzdržavanja. Nemojte nikada potpisati takav ugovor! Odmah gubite imovinu, a uzdržavatelj je odmah može prodati, piše Glas umirovljenika.

Tako se dogodilo i A. M. iz Sesveta koja je za odlazak u jedan obiteljski dom u Dubravi potpisala dosmrtni ugovor za protuuslugu smještaja u dom bez naknade. Njezinu kuću su vlasnici doma odmah prodali i to investirali u prošire­nje kapaciteta doma. Nakon tri godine su morali zatvoriti obiteljski dom i svi su korisnici iselili, a A. M. su smjestili u garažu iza kuće i tri puta dnevno, kao psu, joj donosili hranu. Zabranili su joj i posjete, a odbijali su je smjestiti u gradski dom na svoj trošak, iako je to bila njihova obveza prema ugovoru.

Čak i unatoč poduzetim mjerama opreza, stariji ljudi nisu uvijek u potpunosti svjesni što su potpisali te se žale na nepoštivanje odredbi ovog ugovora. Prema istraživanju koje je 2019. proveo Ured Pučke pravobraniteljice, samo sedam posto starijih znaju koja je razlika između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja. Većina ne bi imala pojma kakav ugovor potpisuje.

Istina, Zakonom o obveznim odnosima predviđena je moguć­nost raskida ovog ugovora. Stranke uvijek mogu sporazumno raskinuti ugovor, pri čemu se mogu sporazumjeti da svaka vrati ono što je već primila od druge strane.

Međutim, ako davatelj uzdržavanja ne pristane na sporazum, primatelju uzdržavanja preostaje samo sud, no on zbog svojih godina, zdravlja, neupućenosti i troškova parničenja najčešće nije u stanju upuštati se u dugotrajne sporove, a osim toga praktički mogu završiti na ulici.

Raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju moguć je i zbog promijenjenih okolnosti koje otežavaju ili onemogućavaju nje­govo ispunjenje, pri čemu se primjenjuju opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o izmijenjenim okolnostima. Kada dođe do takvih okolnosti, ugovor bi prvo trebalo izmijeniti, ako je to s obzirom na namjere ugovornih stranaka moguće. Ako nije, ugo­vor se raskida. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju može prestati i smrću davatelja uzdržavanja. Naime, u tom slučaju, prava i obveze iz ovog ugovora prelaze na nasljednike davatelja uzdržavanja, ako oni na to pristanu. Ako ne pristanu, ugovor se raskida, a nasljednici nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje te su dužni vratiti primatelju uzdržavanja ono što je na temelju toga ugovora stekao davatelj uzdržavanja.

Primatelj uzdržavanja u nepovoljnijem je položaju, a sudski raskid ugovora dovodi do još nepovoljnijeg položaja primatelja uzdržavanja, jer vrlo često zbog dužine postupka ni ne doživi okončanje istog.

mšm/Sunčica Polovina Jurca/Glas umirovljenika

Foto: Pixabay, ilustracija