/‘SUPERBAKA’ Dunja (64) u mirovini piše knjige i bavi se pjevanjem: Vrijeme je za moje neispunjene želje!

‘SUPERBAKA’ Dunja (64) u mirovini piše knjige i bavi se pjevanjem: Vrijeme je za moje neispunjene želje!

Da mirovina ne treba biti teško niti usamljeno razdoblje u životu već prilika za novi i ispunjeniji život uvjerila se Dunja Bunjevac (64). Ova vedra i svestrana Šibenčanka sa zagrebačkom adresom tek je u mirovini, kaže, napokon pronašla vremena za sve neispunjene želje kojima se nije mogla ranije posvetiti. Kao diplomirana inženjerka građevine radni je vijek provela u jednoj građevinskoj tvrtki. U rujnu 2018. godine, nakon punog radnog staža od 37 godina i dva mjeseca, otišla je u zasluženu mirovinu te se posvetila pjevanju, čuvanju unučadi i pisanju. Ova novopečena baka u vrijeme korona krize napisala je čak dvije knjige u kojima je sažela svoje misli i strahove, ali i najbolje recepte za svaki dan.

Upitali smo je kako se osjeća u mirovini, ima li omiljeni hobi, kako to da se u starijoj dobi odlučila priključiti crkvenom zboru, kako gleda na pandemiju korona virusa, uživa li u unucima te kako provodi vrijeme u mirovini i o čemu piše u svojim knjigama.

„Veselila sam se mirovini jer sam dobila novi prostor za udovoljavanje svojih neispunjenih želja. Vrijeme sam si ispunila čuvanjem unučice, šetnjama po prirodi s prijateljicom, suprugom i kćerima, ljetovanjima na moru sa svojom obitelji, roštiljanjem, pisanjem, pjevanjem u zboru“, započela je Dunja.

Dodala je kako se u starijoj dobi otvorio slobodan prostor koji je iskoristila za pjevanje. Tako se 2012. pridružila crkvenom zboru Hrid pod vodstvom pokojnog kantautora popularne duhovne glazbe, pjesnika i slikara Čede Antolića.

„Osim na nedjeljnim misama na kojima sam neprestano pjevala u Župi Kraljice Svete Krunice, sudjelovala sam i na koncertima i festivalima kao što su Uskrs fest. Posebno me veselio naš tradicionalni božićni koncert na blagdan Sveta tri kralja u crkvi Kraljice Svete Krunice“, istaknula je Dunja i dodala kako oduvijek voli glazbu.

„Glazbu volim još od djetinjstva. Paralelno s osnovnom školom pohađala sam i glazbenu školu. Sviram harmoniku i klavir, a u školskim danima sam nastupala i u harmonikaško-tamburaškom orkestru“, prisjetila se Dunja.

U koroni počela pisati o strahovima

No dolaskom pandemije korona virusa smanjila je odlaske na crkveni zbor, kao i druge socijalne kontakte. No život s pandemijom ipak nije stao.

„Šetnje Maksimirom postale su svakodnevica. Suprug i ja smo kontakte u početku prorijedili, no kasnije smo pronašli načina da se vidimo s bližnjima. Moderna tehnologija nam je omogućila i da se čujemo i vidimo svakodnevno i na daljinu. Cijepili smo se i primili dvije doze cjepiva. Na pandemiju danas gledam kao na nešto što je bilo neminovno. Klimatske promjene bude i nove viruse, čovjek se miješa u prirodu i sebe izlaže pogibeljima. Malo smo nesmotrena djeca koju treba ponekad udariti po prstima“, istaknula je Dunja.

Upravo joj se za vrijeme korona krize javila ideja za pisanjem knjiga.

„U početku mi je sve to oko pandemije bilo šok, a kasnije sam si nakon „generalke“ u kući počela pronalaziti nove interese. Počela sam pisati knjigu s naslovom ‘ZBRDAZDOLA’ u kojoj sam pretočila sve svoje misli, stanja i emocije. Kratka je to knjiga u kojoj se natječu strah i volja, trauma i poezija. Knjiga je potpuno uvrnuta u svojoj logici, pisana onako kako su mi navirale misli“, istaknula je Dunja.

Knjiga je, dodala je, započeta u vremenu koje nas je obilježilo korona virusom, a bila je zamišljena kao rasterećenje od neizvjesne situacije uzrokovane ovom nepoznatom virusnom bolesti.

„Svi moji strahovi pretočeni su u ovu knjigu. Višak vremena izazvan ovom situacijom pomogao mi je da na trenutke okupiram svoje misli drugim razmišljanjima. Knjiga meni ima sentimentalnu vrijednost. Jednom kada čovjek s ovoga ode u neki bolji i pravedniji svijet, iza sebe u nasljeđe može ostaviti ono najvrednije što ima, a to je pisana riječ“, istaknula je.

Dunja je potom počela pisati knjigu o kuhanju ‘Mamine anđeoske mrvice, mama kuha najbolje’ u kojoj otkrivam svoje najbolje recepte“.

„Odrasla sam u Šibeniku u obitelji u kojoj je majka zauzimala središnju figuru u kulinarskom smislu. Kuhana hrana bila je moja svakodnevica. Moj je zadatak bio imati knjigu u rukama pa se nisam niti trudila približavati kuhinji. Otišla sam na studij s oskudnim, bolje rečeno nikakvim znanjem o pripremanju hrane. Moje se znanje svelo na pripremu pečenih ili kuhanih jaja. Za kuhanje sam se počela zanimati kada mi je dozlogrdila studentska hrana. U menzi se tjedni meni nije mogao promašiti. Točno se znalo što slijedi svakog dana u tjednu i tako iz tjedna u tjedan, uvijek sve ispočetka“, ispričala je Dunja.

Kada se udala, dodala je, stigla je i obitelj pa se interes za kuhanjem kod nje povećao.

„Tražio se pravi obrok. Počela sam se prisjećati jela koja je moja majka pripremala. Promatrala sam svekrvu i saznavala neke tajne koje je ona u kuhinji primjenjivala. Moje se znanje gomilalo. Došla je i mirovina. Moja se obitelj povećala. Stižu unuci. Moje su kćeri izrazile želju da napišem kuharicu sa svojim jelima u kojima su one uživale. Jedna knjiga ne bi bila dovoljna za sve. Knjiga je zamišljena tako da se za svaki dan u tjednu, tijekom svih četiriju godišnjih doba, daje jedan kompletan meni s receptima“, napomenula je Dunja.

Ova novopečena baka ističe kako je biti baka ipak najljepše od svega i za kraj poručila:

„Nadam se da će moja djeca, unuci i moji prijatelji uživati u napisanom, a kada uhvate vremena – i u samostalno pripremljenim jelima. Biti baka je najljepše “zanimanje” na svijetu. Uživam biti baka. Mislim da bih bila presretna kada bi oko mene bio čopor unuka i unučica“, zaključila je Dunja Bunjevac.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatni album