/Umro dva sata nakon što je na ulici potpisao ugovor

Umro dva sata nakon što je na ulici potpisao ugovor

Svake godine stotine ljudi prijavi prijevaru ugovo­rom o dosmrtnom uzdržavanju. Većina građan­stva niti danas, nakon što je ne tako davne 2006. godine u Zakon o obveznim odnosima, posve bespo­trebno i opasno, uveden institut dosmrtnog uzdržava­nja, ne razumije razliku između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju.

I naš Pero iz priče bi prijavio prijevaru da je stigao, no on je nije stigao podnijeti, jer je preminuo točno dva sata nakon potpisivanja ugovo­ra sa susjedom, piše suh.

Petar je imao kuću, vikendicu, klet, vinograde. Posve jasno da su se mnogi zainteresirali da ga prihvate na izlasku iz bolnice, gdje je tjednima boravio zbog mož­danog udara. Nekolicina zainteresiranih sa susjedom na čelu, koja ga niti jednom nije posjetila u bolnici, do­vezla ga je iz bolnice, stavila mu pelenu, i odmah ga posjela u automobil i odvela ravno javnom bilježniku. Dovezli su ga na parking u Novom Marofu, pred zgradu u kojoj ured ima javna bilježnica.

Petar nije bio u stanju popeti se do njezina ureda. Nema problema, spustila se bilježnica do automobila. Samo jedan potpis, da ne umre prije. Petar prvo nije htio potpisati, no tako na uli­ci, pod pritiskom susjede i bilježnice, ipak je potpisao, ni sam ne znajući što.

U roku od dva sata Petar je preminuo, a ona naslije­dila sve što je on stjecao cijeli život. Njegova „uzdržavateljica” Božena tvrdi da je Pero bio svjestan svega, jer inače ne bi javna bilježnica pristala da potpiše ugovor, jer bi to bilo krivično djelo.

„Bilježnica ga je tamo na uli­ci lijepo pitala kako se zove i da li on zna tko sam ja, na što je on odgovorio – da”, zaključila je Božena, opravši se bilježnicom.

Točno, od javnih bilježnika se ne bi trebalo očekivati da solemniziraju ugovore o uzdržavanju od polumrtvih primatelja uzdržavanja, koji se nerijetko potpisuju na krevetu, u automobilu, na ulici, pa čak i kod pismenih ljudi tek otiskom palca. Biznis je u pitanju, cijela indu­strija lešinarenja. Nažalost, upravo bilježnici bi trebali biti na strani slabijih i ugroženijih, a ne na strani preda­tora koji ih angažiraju na besramne zadaće.

Hrvatska javnobilježnička komora prima brojne prigovore protiv svojih članova, no ništa ne poduzima kako bi spriječila prljavi biznis. Uvijek je u pravu biljež­nik, i, u ovom slučaju – preživjeli svjedok koji time i sebe pokriva.

mšm/suh

Foto: Pixabay, ilustracija