Lovro Krsnik kazališni je redatelj, jedan od nominiranih za prestižnu američku nagradu ‘Dr. Guislain’ koja se dodjeljuje jednom godišnje za izniman doprinos destigmatizaciji mentalnog zdravlja. Od 50 nominacija pristiglih iz 18 država, Krsnik se našao između 13 institucija i fizičkih osoba koje konkuriraju za izdašnu novčanu nagradu od 50 tisuća dolara, koji će se dobitniku uručuti na svečanoj dodjeli ovog listopada u New Yorku.

Pod režiserskom palicom ovog mladog redatelja u 2019. godini nastale su tri predstave; ‘I neka vam loptice uvijek ostanu naklonjene’, ‘Kum. Kokot. Krivac’ i ‘Hamlet za svakoga’, a autorski potpis ostavio je i u kazališnom ‘Vlaku iz davnina’, kojim su se sudionici prevezli od Zagreba do Slavonskog Broda, u kojem je Ivana Brlić Mažuranić, ‘spiritus movens’ projekta, provela veći dio svog života.

Krsnik je javnosti poznat i po projektu #idaljecitam u sklopu kojega je na glas ispred Vlade na Markovom trgu 100 dana svakodnevno po 60 minuta čitao djela koja prema Kurikularnoj reformi nisu našla svoje mjesto u obveznom popisu lektire.

Nagradu dodjeljuje institucija ‘Museum dr. Guislan’, odnosno Muzej mentalnog zdravlja, koji u belgijskom Gentu ima europsku, a u New Yorku svoju američku inačicu. Jedna je od glavnih institucija u svijetu koja promovira mentalno zdravlje, što pokazuje i vrijednost novčane nagrade koju dodjeljuje.

S Krsnikom smo razgovarali o tome kako je došlo do nominacije, koja je važnost mentalnog zdravlja u današnjem svijetu, ali i o ulozi kazališta u svakodnevnom životu ljudi.

Nominacija za američku nagradu odnosi se na doprinos destigmatizaciji mentalnog zdravlja. Na koji dio Vašeg rada i djelovanja se ona odnosi?

Osim što sam kazališni redatelj, već se četiri godine bavim i pedagoškim radom. Vodim dramsku grupu u Teatru Puna kuća, pa su me i mnoge udruge koje se brinu za mentalno zdravlje kontaktirale kako bismo uspostavili neki oblik suradnje. Prije studija na Akademiji dramske umjetnosti radio sam kao prevoditelj hrvatskog znakovnog jezika i kroz vrlo specifičnu edukaciju dodatno razvio svoj senzibilitet prema radu s osobama s invaliditetom.

Kroz proteklih nekoliko godina suradnje s udrugama Ambidekster klub i Vjeverice, realizirao sam više projekata s njihovim članovima. Upotrebom raznih dramskih tehnika dolazili smo do osobnog i vrlo kreativnog materijala koji bismo na kraju uobličili u neku vrstu kazališne predstave. Teško ih je sve staviti pod isti nazivnik jer se radi o korisnicima različitog spektra socijalno osjetljivih pojedinaca, od onih koji imaju određene izazove tijekom odrastanja, do osoba koje su rođene s mentalnim oštećenjima.

Okosnica moje nominacije za Nagradu bio je projekt s Udrugom Ludrugom realiziran u lipnju prošle godine, gdje smo kroz četiri dana napravili predstavu s 43 sudionika, od kojih su petnaestak bile osobe s mentalnim izazovima.

Ostali sudionici bili su profesionalni redatelji, plesači, glumci i koreografi iz još četiri europske države; Poljske, Češke, Belgije i Makedonije. Kazališna radionica na engleskom je rezultirala predstavom “Stories of acceptance”. Kolegama iz Belgije se svidio moj način rada te su me pozvali da proces ponovim nakon par mjeseci u Antwerpenu s njihovim korisnicima. Tamo je snimku predstave pogledao jedan belgijski producent, pristupio mi je i ponudio da me kandidira kao pojedinca za nagradu ‘Dr. Guislan’ za 2020. godinu.

Naravno da nije dovoljno imati samo jedan projekt na temelju kojeg je moguće ostvariti nominaciju, nego se unutar prijave navodi sav dosadašnji rad vezan uz poništavanje stigme koju nosi tema mentalnog zdravlja.

Do sada sam imao priliku raditi doista s različitim skupinama kojima sam, ovisno o potrebi, prilagođavao razne kazališne tehnike. Kada se radi o pedagoškom, a ne profesionalnom radu, uvijek mi je bitno da glumačke tehnike u korisnicima proizvedu osjećaj olakšanja i neku vrstu “izlječenja” od osjećaja težine i trauma koje su kroz život sakupili. Osjećaj da su nešto sami stvorili i da je od njihove boli nastalo nešto lijepo, svoj prethodnoj patnji daje neki viši smisao te čitav ovakav pristup nepobitno pozitivno djeluje na njihovo samopouzdanje.

Kako je izgledala ta radionica?

Radionica je bila kombinacija profesionalnih glumaca, redatelja, koreografa i plesača iz Europe koji su radili paralelno s osobama s mentalnim izazovima. Osmislio sam model rada u kojem su svi bili ravnopravno tretirani. Svatko je dobio svoj kreativni prostor u odnosu na vlastite ambicije i angažman, naravno sve unutar osjećaja ugode, ali sam ih i ohrabrivao da se okušaju i van vlastite zone komfora.

U mom pristupu, koji može biti smatran dosta kontroverznim, destigmatizacija se postiže netretiranjem ljudi kao da su drugačiji. Naravno da sam se trudio osigurati atmosferu u kojoj se svi osjećaju sigurno, ali paralelno je trebalo ostati otvoren i stvoriti prostor da osoba i samu sebe iznenadi. Nikad ne znaš gdje je nečiji doseg i tu nema mjesta generalizaciji.

Svrha radionice je bila ne samo napraviti predstavu, nego međusobnim bliskim upoznavanjem kroz intenzivan rad rasteretiti sve sudionike procesa od nakupljenih i blokiranih emocija. Događala su se različita emotivna čišćenja, ali kako se u njih ušlo, tako se iz njih i izašlo. Usporedio bih to s vožnjom u lunaparku. Vagon putuje tračnicama kroz različite emocije, malo gore, malo dolje, mijenja i brzine, ali se svi osjećaju sigurno i u svakom trenutku bilo tko može izaći iz procesa, a kad je vožnji kraj, bogatiji su za jedno iskustvo.

Bio sam silno ponosan na sve sudionike procesa, jer je rijetkost da se uspije spojiti internacionalna grupa od 43 osobe različitih dobnih skupina, profesija i stupnja mentalnog zdravlja, i da se u samo četiri dana stvori vrlo snažan kreativni materijal.

Često planiramo stvari na jedan način, a one ispadnu potpuno drugačije, ali ovdje se baš sve posložilo. Svi smo dali svoj maksimum i to se čak i na snimci predstave osjeća i vidi.

Na službenom webu nagrade predstavili su Vas s Vašom izjavom da su sve ranjivosti u stvari kreativni potencijal koji se koristi u kazalištu i umjetnosti za stvaranje sigurnog mjesta za one potrebite i onog u potrebi.

Na Akademiji su nas učili da se u konačnici osoba istakne po svojim posebnostima, a ne po onome po čemu je ista kao drugi. Dok odrastamo, zbog svojih posebnosti i ‘drugačijosti’ smo vrlo često izgnani od okoline. One su nešto što mrzimo u sebi, na sebi, ali često i kod drugih, jednostavno zato što je društvo takvo da sve što strši eliminira ili pokušava zatomiti. Paralelno s time, oni koji uspiju preživjeti taj period odrastanja bez da ponište drugačiji dio sebe, nalaze svoj siguran kontekst, a njihova posebnost vrlo lako može postati baza za izgradnju vrlo uspješne umjetničke ili neke druge vrste karijere.

Uvijek je zanimljiva ta borba i nametnuti pritisak da svi moramo biti isti. Pogledamo li bolje kroz povijest, ali i u vremenu u kojem živimo, svi oni koji strše su zapravo ti koji su uspješni i koji, tek kao takvi, mogu stvarati i živjeti život kakav misle da zaslužuju.

Isto vrijedi i za osobe s raznim mentalnim dijagnozama. Pristup udruge Ludruge je da ih sve smatraju mentalnim izazovima, a ne bolestima jer konvencionalni pristup neminovno stigmatizira. S time se svakodnevno suočavaju, no oni ipak pronalaze različite načine kako da sami sa sobom, ali i s okolinom mogu uspješno funkcionirati.

Udruga je posebna po tome što organizira krugove podrške u kojima se na farmakoterapiju gleda kao na terapiju potrebnu u određenoj fazi. Ona se koristi, ali bi trebala služiti kao štake, ali ne tako da te štake postanu trajan način hoda.

Ne prihvatiti etiketu, uzeti “stanje” kao fazu života, kao period, kao nešto s čim se ne poistovjećujete više nego što je to potrebno – ovakav pristup je naravno izazovniji jer zahtijeva vrlo svjestan angažman. Kako naći pravu sredinu, kada odbaciti štake, kada prihvatiti da u stvari i nemaš snage za daljnju borbu, a onda je opet nekako pronaći? Sve su to pitanja koja ne mogu imati generalne odgovore i svaki ih pojedinac mora pronaći za sebe.

Što bi možda iz svog bogatog kazališnog, aktivističkog i privatnog angažmana izdvojili u kontekstu ove nominacije?

Jako je bio zanimljiv način rada s producentom. Prijavu sam ispunjavao tijekom korona krize, no kroz proces me vodio zaobilaznim putem kroz mnoga dodatna pitanja. Išao je vrlo dubinski, zahtijevajući odgovore koji naizgled i nisu imali veze s onima iz prijave. Time smo dolazili do biti koja je baš individualno vezana za mene kao osobu i stvaraoca, a onda smo te odgovore implementirali u prijavu.

Onda ću Vas i ja pitati; koji je Vaš motiv da se u svom radu zanimate za mentalno zdravlje?

Sad imam potrebu da pogledam što sam napisao u prijavi (smijeh). Mentalno zdravlje je osnova fizičkog zdravlja i higijene nas samih, pristupa radu, ali i pristupa čovjeka prema čovjeku. Naše ranjivosti i mane su mjesta na kojima se kroz godine života nagomila nevjerojatna snaga i energija. E sad, ako se bavimo tim “mjestima”, u kojima smo ‘zatočili’ traume, otpuštajući ih, ta snaga izlazi van, a iz nje i naš kreativni potencijal.

U vremenu društvenih mreža i njihovog nametnutog fizičkog i mentalnog perfekcionizma kojem se moramo dodvoravati, vrlo je važno za naše mentalno zdravlje podsjećati ljude da je u redu da nisi u redu, i da je u redu da se ne osjećaš dobro i da ne možeš svaki dan isporučiti sve što naizgled trebaš.

Koliko je u Vašim dosadašnjim predstavama bilo destigmatizacije u bilo kojem smislu? Stalno se upozorava na to da svih tih nekih stereotipa i generalizacija u današnjem svijetu koji počiva na individualnosti ima strašno puno.

Pravo kazalište propitkuje i postavlja pitanja. Naravno, jedno je ono čemu težimo, a drugo ono što ostvarimo. Dok radim umjetničko djelo, odnosno kazališnu predstavu, nekako mi je cilj ne osuđivati niti jedno dramsko lice, odnosno ponuditi gledatelju i jednu i drugu perspektivu na problem. Mislim da na tome počiva i mentalno zdravlje; da imamo širu sliku i da se ne hvatamo samo za svoje egoistično, subjektivno viđenje, nego da uspijemo razlučiti problem i svaku stvar pred kojom se nađemo na više lica i da ne sudimo, već da nađemo, razumijemo i prihvatimo, odnosno razriješimo emocije koje se putem skupe.

One su te koje su, kad su zablokirane,štetne i za nas i za druge.

To je nešto što pokušavam pružiti ljudima kad dođu na predstavu; one kojima je dobro, njih isprovocirati, podići tu emotivnu prašinu i malo ih uzburkati, a ljudima kojima nije dobro, pokušati da im to isto djelo pokloni neki mir, razrješenje i da se odmore malo od samih sebe i u umjetnosti pronađu utjehu.

Naravno, prava kazališna predstava bi morala moći obuhvatiti i jedno i drugo; da onom uznemirenom pokloni mir, a onom tko je miran, da ga malo se uznemiri, ali ne zbog uznemirenosti same po sebi, nego stvaranja novog prostora borbe kroz koji će dobiti priliku narasti kao osobe.

I za kraj, koja su tvoja očekivanja od nominacije?

Iskreno sam počašćen da sam se uopće našao u užem izboru s obzirom na to da sam u konkurenciji s pojedincima i udrugama koje se destigmatizacijom mentalnog zdravlja bave čitav svoj radni vijek, a ja sam tek na početku svog profesionalnog života. Zapravo i nemam neka velika očekivanja jer je dobitnik nagrade od nas 13 finalista može biti samo jedan, ali me čitava situacija svakako iznimno veseli.

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Zoran Pero Radaković