Reporter HRT-a Edin Mahmuljin i njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva Toni Čiča Bošnjaković pokušali su svladati prepreke jedne od najvećih svjetskih avanturističkih utrka – Spartan Race. Kako su se snašli, tko je koga gurao, a tko koga nosio? U biti, koliko brzo život prolazi i što nam sve donosi – osobna je priča ovoga dvojca.
Tko je Čiča? Nas dvojica išli smo u osnovnu i srednju školu zajedno. Uvijek je bio hiperaktivan, živio punim plućima. Potkoljenice je izgubio u nesreći. Da skratimo tu priču, na jednom proputovanju vlakom na postaji u Austriji u posljednji trenutak prije polaska odlučio je obaviti nuždu. Vlak je krenuo. On je pokušao uskočiti i pao je pod njega, započinje Edin u priči za HRT-ovu emisiju Labirint.
Čiča je sve samo ne običan lik iz susjedstva. Nakon toga bio je paraolimpijac u skijaškom trčanju, biatlonac, atletičar, biciklist i još puno puno toga.
“Znači, za vrijeme studija bavio sam se planinarenjem, ne previše, onako rekreativno. A nakon nesreće sam odmah, prva stvar, s obzirom na invaliditet, znao da želim voziti bicikl. Znao sam da ću se uz bicikl moći prije vratiti na posao, da ću biti pokretniji, jer bilo je u početku teško. Znaš, imaš dvije proteze, ne možeš hodati pet kilometara. Onda sam shvatio da nema smisla trenirati, a ne natjecati se. I onda mi je došla prva ideja da želim ići na Igre, u Tokiju su tada bile prve aktualne, i tako sam krenuo”, prisjeća se Čiča.
Okušao se na Paraolimpijskim igrama u skijaškom trčanju, nakon toga u biatlonu.
“Zanimalo me u kojem sportu imam najveći potencijal i zanimalo me u čemu mogu najdalje dogurati. Godinu dana nakon što sam prvi put u životu stao na skije dobio sam pozivnicu za Igre u Pyeongchangu”, ističe Čiča.
Ima samo jednu želju
Čiča ima sina. Plivanje je samo kap u moru vježbi koje Čiča radi s njim. Ograničen financijama, stvar je na neki način preuzeo u svoje ruke.
“Njemu je voda iznimno bitna zato što ima hipertonus i hipotonus. Laički, hipertonus je kad su ti mišići zgrčeni, a hipotonus je kad si mlitav. A voda je dobra i za jedno i za drugo. Posebno mu je voda bitna za trup, objašnjava za Labirint.
“Najbitnije na svijetu mi je dijete i njegov razvoj jer kad počne hodati, onda će mu to otvoriti cijelu lepezu drugih mogućnosti koje sad nema, dodaje Čiča.
“Ja sam bio tri mjeseca prikovan za kolica, godinu dana više ili manje vezan uz kolica. Dok sam bio u kolicima, jedino što sam na ovom svijetu htio – bilo je da prohodam. Ništa drugo me nije zanimalo. Kad sam prohodao, htio sam sto stvari, a kad sam bio u kolicima, htio sam samo jednu. On je sad u kolicima i ja želim da može ići na gimnastiku, na hrvanje, na slikanje, sviranje, što god ga bude zanimalo. Ako to uspijemo, a vjerujem da hoćemo, tada doslovno više do kraja života ne moram ništa raditi. Svoje sam obavio”, zaključuje Čiča.
mšm
Foto: Screenshot/HRT/Labirint
